< | kolovoz, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
31.08.2024., subota
Večer poezije
Pozvao me Slavko na predstavljanje knjige poema svog frenda iz mladosti. Flamingo, tako su ga zvali. Flamingo je bio šizofreničar, živio je u malom pograničnom mjestu u provinciji bez nade i pisao poeziju. To je obećavajuće, pomislio sam i rekoh da ću doći. Uz Flaminga je u knjižnici metropole gostovalo još dvoje ljudi: seljak-zemljoradnik okruglog crvenog lica gomoljastog nosa, okrupnjelog tijela i širokih pleća u smeđem džemperu krupnog boda koji mu je u hladnim zimskim noćima splela odana supruga kao i bosanski književnik sa uredno potkresanom bradicom i evidentnom turskom genetskom ostavštinom koji je sa sobom ponio svoj prvi roman Ratni pejzaži mame Umuše te knjigu pjesama Đulbastije u ponoć Prvi je čitao seljak-zemljoradnik. Njegova je poezija imala smisla i stanovitu zavičajnu dražest prožetu dobroćudnom ljudskom osjećajnošću. Pripovijedao je o svojoj kravi o svojim unucima o svijetu koji ga okružuje zimskim sutonima boje užarenog žarača djedovim 'rđavim čavlima staroj harmonici i slično… Potom je na red došao Flamingo. Flamingo je razočarao. Sjedio je ondje sa štapom u dupetu i serioznim glasom čitao pjesme koje su bile prilično ušminkane. Nastojao je predstaviti se normalnim. I pjesme su mu bile vrlo normalne i beskrajno beskrvne i beskrajno dosadne. Zijevnuo sam. Bosanac je skoro sagorio na stolcu dok je dočekao red. Govorio je puno previše i puno predugo i još duže nego što treba prije nego što je krenuo na poeziju. Silno se trudio ostaviti dobar dojam. Sve je nešto kao zabavan, humorističan sve je nešto kao unesen ekspresivan al' bio je vražji prdac u crijevima koji neće van. Nisam ga mogao više slušati. Ustao sam i krenuo u obližnju birtiju. Na vratima knjižnice nabasao sam na Slavka. - Sorry kaj kasnim, rekel je. - Sve ok, ja ću biti u P'janoj kobili, a ti navrati ako hoćeš, rekoh. - Može, doći ću, samo da pozdravim Flaminga. - Poezijamu kur nevalja, pridodah. - A jebigaštaćeš… U P'janoj kobili prišla mi je Goranka i sjela u krilo. - Gdje si dragi, upitala me mazno. - Ma pusti, smlavljen sam ljudskom okrutnošću, nemogućnosti ljubavi i vrlo lošom poezijom. - Hoćeš da ti ga posišem za 20 eura? Rekoh - može - i mi krenusmo prema toaletu za dame. |
18.08.2024., nedjelja
Trauma
ostavija je bicikleto i trka… uteka je od mista griha…trka je kroz cili grad ka da ga goni trista đavala… trka je preko kalafonje do Jazina, od Jazina do Partizana… od Partizana kroz Perivoj V. Nazora na Fošu… s Foše kroz grad, Kalelargom do Tri bunara… pa opet do mosta i priko… da bi se tek u suton torna na Vruljicu po bicikleto… Dovuka se kući smlavljen. Pa je mrak. Pa di si dosad, pitala ga je mater. Već san se zabrinila. Vozija san bicikleto, odgovorija je. Nije je moga pogledat u oči. Stahova je da bi u njegovom pogledu mogla vidit ono ća je on vidija. Ćaća je u biloj potkošulji sidija za stolon, pija vino i čita novine. Vozija si po mraku?, pita je. Jesan. Štaš za obid, pitala je mater. Ništa. Moraš nešto pojist. Neću ništa, reka je i dalje ne dižući pogled. Iđen u krevet. Jesi li dobro? Dobro san. Povuka se u svoju cameru. Štamu je, pitala je mater. Ma pusti ga… reka je ćaća. Bacija se na krevet i zaplaka. Jope. Eto zato san se počeja droksat, uzdahnija je Ante. Aj ne seri, drugi su prošli i veća zla pa nisu za to krivili druge, reka san. On je reka, jebi se, ko si ti da sudiš o mojim osjećajima. Znan, citira je Štulića. Jako je volija Azru. Ma jemaš pravo, reka san. A evo što je bilo… Ante se to davno litnje poslipodne vozika bicikletom po gradu, pa se uputija na Vruljicu, di je skrenija na zemljane pute i onuda kroz šumu gonija bmx. U daljini je vidija čovika kako uz jednu piniju jubi neku žensku. Zadiga joj je suknju, strga gaćice i nataka na kur. Ante je siša s bicikleta, parkira ga u guštaru i tiho se prišulja. Čovik je bogami dobro tesa crvenokosu. Unda se umorija, pa su pošli na tlo, di je o nastavija misionarski, prebacivši joj noge priko svojih ramena... To-to, jebi me kurbin sine, stenjala je crvenokosa. Unda se ona stala na sve četiri, a on ju je tuca straga. Pa je ona zajašila njega. Ante se primaka još bliže da bolje vidi ženski polni organ, tu čudesnu bužu odakle ispadaju dica. Bilo mu je malo smišno to kako se odresli jebu, al' je prigušija smij iz većeg razloga. Kada se ono dvoje pošteno izuživalo jedno u drugom, ustaše, a Ante spozna da čovik koji je jeba crvenokosu zapravo njegov ćaća. Astigospe! Majko Isusova! Opalilo ga je ki grom. Srce mu je pošlo luđački tuč, zamatalo mu se u glavi, zamutilo prid očima. Šta da čini? Da izjuri vanka i nasrne na ćaću pogrdama i optužbama: Baštrde! Kako si to moga učiniti? Kako? Bilo je to izdajstvo priko mire. Ante je dobro zna šta je pravo, a što krivo. Viganjoni su oduvik bili pobožna obitelj, krst je visija u spavaćoj, dnevnom boravku, kužini, išlo se u crkvu, na vjeronauk… Pričeka je da odu, unda glasno zarida. Dugo je plaka prikovan za zemlju. A kada se pridiga od silne se muke izriga. Počea je trkat gradom ka munjola, svako malo brišući suze ća su se nezaustavljivo cidile niz lice. Cili mu se svit urušija. Tek se u suton vratija po prokleto bicikleto i još satima vozija gradom… Nikada o tome nikomu nije reka ni rič. Neko se vrime tija ispovidit fra Bartolomeu, ali sram je bija prevelik. Time šta je ćaća jeba crvenokosu štracu, on se nije ogrišija samo o mater koju je Ante bezgranično volija i poštiva, već se ogrišija i o njega i njegove dvi sestrice. U sedmon je Ante počeja pušit cigare. U srednjoj – kanabis. Trava ga je opuštala. Bilo je mučno nastaviti živit u tom falš, ka idiličnom obiteljskom okruženju. Na kraju srednje uzea je prvi šut. Navuka se, naravski. Heroin mu je da ono što je vamo izgubija. Trenutak sriće u Paklu. Ma jema je on pravo, nisan smija sudit o njegovin osićajima. Svatko viruje da je njegova patnja najveća iako patnjometar malokad očita visoke stupnje. Judi patu jer in se pati i triba im to puštit na miru. Ajmo na lignje sa žara u Mirakul, reka san. Aj , odvratija je Ante. Prvo lignje, a onda šut! I pošli smo. |