< | travanj, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
26.04.2022., utorak
Didov NE!
Raskol Tito– Staljin započeja je u lipnju 1948. Tito je reka NE! Staljinu. Ne je značio NE! bratskoj socijalističkoj okupaciji. Bilo je tu još nekih čarki oko Bugarske i Grčke koje su nervirale brkatog Gruzijca, al na stranu sad to. Zavladala je ratna psihoza. Napetost je rasla. Počele su se gomilati trupe s obje strane granice. Moj dida je u to vrime bija golobradi arhitekt i ka takav pozvan je da vodi i nadgleda izgradnju fortifikacijskih zdanja na mađarskoj granici. Gradilo se odlučno i punom parom. Uvečer se sidilo uz vatru. Svirala se armonika, besidile se beside. Bit će da se i pilo. Ne previše. Taman koliko triba da se tjeskoba strese s kože. Bija je tu i neki cigan, Đani se zva. On je priča ciganske priče. Jedne je večeri kaziva štoriju o divovskoj, biloj, ludoj i slipoj ženi ča – u noćima ka ova! – iznenada dojuri odnikud. Zemlja poskakuje od težine njena trka. Veliko golo tilo zrači hladnu svitlost. Judi biže na sve strane, sklanjaju se u panici. Bila žena projuri kroz čergu i nestane u daljini ostavivši za sobom polomljene kočije, muzičke instrumente, zagašene vatre i zgažene jude, dicu, majke, starce, plač jauk i bol! Ne znan zašto ali dida se jako dojmila ta štorija, taj ciganski pogrom. Dojmila ga se toliko da ju je iša naslikati kada je otiša u penziju. Za jedne od tih plemenskih večeri Didi se obratija čovik. Dida ga je pozna "ka onog iz Uprave". – Moremo li razgovarat, druže – zapita je čovik. – Naravski, recite druže – odvratija je Dida. – Hoćemo li nasamo, tamo na rubu gradilišta. Naime, rič je o delikatnoj stvari – reka je ovaj ispod glasa. – Ajde – odvratija je Dida. Pošli su na kraj gradilišta. Čovik se tu predstavija ka „radnik na određenim poslovima“. Svi su znali šta znači „radnik na određenim poslovima“. Bija je to agent Službe državne bezbednost. Udbaš, obični. Reka je da je njegov posal privolit jude da radu za Službu. Objasnija je zadatke i očekivanja. A ona je postavija neizbježno pitanje: – Druže, hoćete li raditi za nas? Noć je bila vedra s punim misecom. Did je prpalija cigaru. Zagleda se u zvizde... – Lipe li noći! D'ou Venons Nous / Que Sommes Nous / Ou Allons Nous – Odakle dolazimo/ Što smo / Kamo idemo / zapisa je Gogen velikn slovima na svojem najvećem i najslavnijem platnu. Doista, di je početak? Neki velu da je sve startalo Velikin praskom šta se prije 13,8 milijardi godin počea širiti iz točke neizmjerne gustoće. U međuvremenu je svemir proša kroz nekoliko etapa i trenutno smo tu di jesmo... Iza nas je krvavi svjetski rat u kojen smo izborili časnu pobjedu. Izborili se jesmo, nema šta, ali sada nam s druge strane prijeti Rus, zapravo Gruzijac iz Gorija… Nisan siguran je li Dida ovako započeja priču, ali nije ni bitno. Nije tija biti špiclov, prokazivač, hulja doušnička... Pa je laprda sveudilj i naokolo. O svemu i svačemu. O smislu života ... o starom Egiptu i Amon Ra, o Cezaru i Martovskim idama, o Karlu velikom i govorkanjima da je Karlo potomak Atile biča Božjeg... O carstvima što se uzdižu i propadaju u truljavoj dekadenciji. Dugo je priča. Poveziva nepovezive stvari. Svakako se povoljno izjasnija o volji, želji i namjeri izgradnje pravednijeg društvenog uređenja. Naš samoupravni socijalizam jema historijsku šansu! ... Kad je napokon epilogizira solilokvij bilo je vrime da udbaš pripali cigaru. – Sve si ti to dobro reka druže! Vidi se da si pametan i načitan. U to nema nike sumnje. Čovik ka ti bi nam bija od velke koristi – mudrijašija je agent tajne sile. – Dakle, šta kažeš? Jesi li s nami? Nu, ti Boga, opsova je Did u sebi i pomislija: homo jope … Pa je nastavija travestiju. Vratija se na prapočetak, na problem teorije praska i pitanje: ako je teorija validna zašto je tako malo antimaterije u svemiru? Spomenija se Grčke, Krete i Mikene… Minos palače u Knososu… Opet je govorija o usponu i padu civilizacija… Ma tko se danas sića Feničana… Džingis Kana… asteških vladara… Govorija je izvlačeći čudo iz svojih eruditskih žila. Kada je drugi put epilogizira udbaš ni tjera dalje. Bija je dovoljno pametan da zna da neće dobit odgovor kakav priželjkuje. Samo je izgovorija: – Dobro, vratimo se nazad. I tako je Tito reka ne Staljinu, a Did je reka ne Udbi. Pitam se je li pri sastavljanju izvješća čovik represivnog aparata bija temeljit i iscrpan ili je čitavu događaj skratio pod suhu, drvenu birokratsku zabilješku: Subjekt izbjegava surađivati! --- U Jugoslaviji je između 1948-53. godine ubijeno 337 neprijateljskih komandosa, a poginula su 24 graničara JNA i 12 civila. |
19.04.2022., utorak
Jubi me, pojubime!
Iziša san u kino. Nakon trideset i nešto godin opet san gleda Dekameron od Pazolinija. Sam sam sebe iznenadija koliko se dobro sićan filma, faca, kadrova… Gotovo da ništa nisan zaboravija. Osin jedne priče di tri imućna brata ubiju priprosta sicilijanca, ljubavnika svoje sorele i pokopaju ga u đardinu. Ali lipi se Lorenco ukaže u snu svojoj ljubovici i objasni zašto ga nima i reče di su ga zakopali. Sutradan ona ode u đardin, nađe misto, iskopa tilo i odrubi glavu. Tilo zakopa nazad, a glavu metne u boršu i odnese kući. Kući nađe veliki lonac za cviće pa u njega stavi glavu i priko nje zasadi biljku. Biljku stavi na ponistru ča gleda na montanje. I tako jubavnik lipe male zauvik ostade žnjon. Iziša san u kino. Staro kino. Tu i tamo još oden u Staro kino jer se u Sinestaru osićan ka da me horda američkih pornografa izjeba u sve buže. Em silna buka, em nervožaste kamere i miljon rakursa u minuti od čega bolu oči; pa 3D pizdarije koje ti ka dosadne muve letu isprid nosa; u 4D kada prdne zmaj puste niki sumporni smrad, a kada juru auti katrige se tresu ka da je grunija potres od 6.6. rihterovih… Iziša san u kino. Staro kino. Slabo je bilo judi. Filmove iz prošlog stoljeća dođu gledat još samo stari prdonje, olinjali sineasti i studenti ADU po sili školovanja. Stari judi nisu natakli masku. Študenti je pak nisu skidali s face. Eh, kakvi študenti! Nikad oni neće zapalit žito! Nakon filma prošeta san gradom. Pokuša san vižualizirat kako bi Ameri danas (a vala i tog davnog lita1971.) ekranizirali Bokača. I zgrozija san se od grozomorne artificijelne sintetičke američke verzije renesansnog života. Kući san nareza sira, kruva, natočija žmul crnega murterskog vina, sija na bakon i gušta. Poklen san pripalija lulu i još malo gušta. Osića san se ka poslidnji čovik na svitu. – – – Za vikend san iša na jednu međunarodnu športsku priredbu. Na tribinama su među inim sidili i talijanski borci i borkinje. U modrin trenirkama čekali su svoju uru da nastupe na tatamiju. Svi su jemali zaštitne maske. I to one kljunaste. Ča nosidu masku kada više nije obvezatno? čudija san se. Vidija san još dva Slovenaca, jednog Nizozemca i Švabu da nosu maske. Od našeg svita, naravski, niko nije jema masku jer se maske nose na maškaradi, a karnjeval je davno pasa. Poklen su se Azuri malo opustili i makli tu sramotu s lica ali njiovne ženskice nisu. Tek kada bi in posve ponestalo zraka, na minut bi povukle masku ispod brade i tada si moga vidit koliko su šesne, pari mlada Romina Paver ili mlada Ornela Muti i došlo mi ih je ža, baš ono ža. Došlo mi ih je ža jer njima na pamet nikada neće pasti ono ča je meni palo na pamet kada san bija u njihovin godinama: Ležali smo lipi, mladi goli na krevetu. Ma po ure unazad vodili smo ljubav. Sonja je spala na mom ramenu. Zurija san u plafon, sluša kosove, brgljeze, slavuje i druge tiće di glasno pivaju. Pod širon otvorenom ponistorm cvale su trešnje i zrak je vonja ka neki skup francuski parfem. Kasno prolitnje popodne. Sonja se promeškoljila i svojin ustima potražila moja usta. Pojubili smo se. Malo san joj protrlja nos svojin nosen. Ka Tahićani, reka san. Šta ka Tahićani, ona će još smantana od sna. Evo, jubimo se ka Tahićani, nacrta san joj. Kakvi sad Tahićani? čudila se. Ča nismo mi Hrvati? Tahićani se jubidu nosima. Oli nisi gledala Pobunu na Bauntiju? Na Bauntiju? Jedini Baunti za koji znan je čokoladica koju bi baš izila, zijevnula je. Evocira san film. – – – eh, kako su se slatko trljali mister Kristijan i Maimita! Ma puno je lipa bila Maimita. Prštila je od seksa dok je mrdala kukovima i tresla gujicom za Branda. Poklen ju je Brando za stvarno oženija. Ali bija je to težak i mučan brak. I ono lipo dite in se ubilo. Nekako mi se čini da to mišanje rasa nikada ne ispadne dobro... Je– je, kad kažeš, nekako se mutno sićam. Davno san gledala film. Ali moran ti reč, jubljenje nosima nisu izmislili Tahićani. Čita san u Devidea, onog matematičara ča je pisa haiku, da jema toga dosta u Novoj Gvineji, a i Eskimi se jubu nosima. Homo se još malo jubit nosima. – More! Ponovo smo se nježno protrljali nosima i obrazima. Omirisali smo se ka dvi male slatke zviri ča se njušenjem zbižnjavaju nasrid puta. Opet mi se ukrutija. Baš je lipo… Je, složila se Sonjica. Mnogo je lipo. Ma puno je lipše od frenčkisa. Intimnije. Aha. Frenčkis je kako mu samo ime veli francuska izmišljotina i ka takav nije inherentan ljudskom stvoru. Mnoge ga kulture ne poznaju. (Upravo san dobija udbašku dojavu: prema studiji Kinsijev instituta u Indijani, manje od pola svita jubi se u usta!) Pa eto in ga na, tin umišljenim pompoznim francuzićima! Neka si oni samo turaju svoje longo– jezičine u grlo do riganja, neka se mačuju jezicima ka Dartanjan do mile volje, neka si izminjuju slinu i bakterije! Za mene je finito! Štufa san se i Francuskinja i frenčkisa! Šugava nacija uprljala je pola svita tin svojin nakaznim kisom. Dobro je govorija Niče: valja prevridnovat sve vridnosti! A početi vaja s frenčkisom! Nema više frenčkis? tužnjikavo je upitala bidna Sonja. Nema! Basta! Gotovo! izjavija sam najodlučnije. Ona obisila nos. Uvridila se. Ka da je to nešto protiv nje. A nije. Adj da se još malo jubimo kako spada, predložin. Mi se još malo protrljamo nosima. Uvidin: ima tu mista za unaprjeđenje… Slušaj, ima tu još mista za unapređenje, rečen. Kakvo unapriđenje? Pa nosnog kisa! Kako to misliš? Čekaj, vidit ćeš! Iskočija san iz kreveta i namistija se tako da nan glave stoju obrnuto, ka da jedno od nas visi naopačke sa stropa, ako me razumite. Potom san zapovidija Sonji da kažiprstom stisne svoju desnu nosnicu i začepi usta i da ih ni u kom slučaju ne otvara. Ja sam pak zatvorija svoju livu nosnicu. Udahnija san duboko, spojia svoju slobodnu nosnicu na njenu slobodnu nosnicu i započea polako ispuštat zrak. Kisik je poša iz mojih pluća, via bronhiji, pa dušnikom, grlon, kroz sinuse, nozdrve – zaškaklja mi je nosne dlačice – i preselija se u Sonjin dišni sustav te tamo meko aterira u alveole. Ponovija san to još jednom. I još jednom. Jebate, mi prekrcajemo dahovinu! Jema li šta intimnije od toga?! uzviknija san. Sonja je rekla: ajme, majko! vidi! sva san se naježila! Bogami, koža joj je po cilon tilu postala gruba ka u tuke. Ajd sada ti meni duvaj, reka san. Krenila ona meni upuhivat zrak. Zrakom svojih pluća održavala me je na životu ka glupog i neopreznog udavljenika. Protrnija san od miline. A onda san navalija na nju. Uvalija san joj jezik i skliznija u bužu. Cilo poslipodne jebali smo se ka štuke. Zapravo, ka šparići. Eto, zato mi je došlo ža tih mladih taljanskih cura. Ostat će uskraćene čak za pomisao na neko slično nosno iskustvo. A možda propuste i pošteni fuk. Al nisan ja tu da kudim novo–normalnu mladost šta dršće od straja pred vlastiton sjenom. Dobro jesan, al ono šta stvarno ka konačni zaključak ovog zapisa želin reč je: ako si kreativan na jedan način, onda si kreativan i na drugi način, i vako i nako, i gori i doli, i naširoko i poprčeke: i kad se jubiš, i kad vodiš jubav, i kad kuvaš obid, i kad mutiš smjesu za fritule, i kad pituraš jaja za Uskrs i pritom kantaš, i kad po smećarskim kantama i kantama od nafte udaraš ritam, i kad odeš protegnut noge do Bilog briga, i kad si u obilasku nekog stranjskog mista, i kad popravljaš auto–elektriku, i kad sadiš karotu i kad udaraš po makinjeti neki panjadranski jezik, i kada treniraš šta već da treniraš… Ako si kreativan onda si kreativan svugdi i svagda. Jer kreativnost, to je mozak ustrojen da uvik traži nov, drugi i drugačiji način. I Pazolini ni prvi, a ni zadnji ča je to dokaza. |
08.04.2022., petak
Skoro pa ratna priča
Na početku rata Z.G., sin čuvenog arhitekta T.G. – a odlučio se angažirati u Civilnoj zaštiti. Njegova dužnost bila je da noću, nakon oglašene zračene uzbune, sa najvišeg nebodera u kvartu motri tko nije utrnuo svijetlo u stanu. Kada bi uočio osvijetljeni prozor, motorolom bi dojavio ljudima na terenu. Oni bi brzo locirali neodgovornog, zaboravnog ili naprosto isprepadanog građanina što je bezglavo pojurio u sklonište (ali vrlo lako moguće i perfidnog petokolonaša), te mu grubo zapovjedili da riješi situaciju. „I DA SE VIŠE NIJE PONOVILO!!!“ Te je večeri Z. odlučio povesti svog maloumnog sina na vrh nebodera. Dječak je teško podnosio skučenost atomskog skloništa. Doživljavao je histerične ispade, otimao se, batrgao, vriskao da želi van. Mučne scene uznemiravale su ionako već uznemire i zabrinute građane. Grad bez javne rasvjete, bez osvijetljenih prozora, bez prometa, bez ljudi, kao zamrznut u prostoru i vremenu, pod vedrim noćnim nebom i naopačke okrenutim rogatim mjesecom izgledao je nadrealno. Bila je to nova hrvatska stvarnost. Ali bilo je neke ljepote u tome. Stanovita poetika. Nešto što prethodne generacije nikad nisu vidjele. Z. podigne pogled. Zvijezde. Činile su se tako nisko, gotovo rukom dohvatljive. Još kao izviđač naučio je raspoznavati zvjezdane formacije. – Vidiš sine, ono je Kasiopeja, a tamo je zviježđe Ribe... Perzej je ondje... Andromeda, Pegaz, Ovan, Kit nabrajao je pokazujući rukom. Znao je da razgovara sa sobom. Dječak ništa nije razumio. Samo je zurio u nebesa. – Zvijezde – izusti neočekivano dječak. Hladan nalet vjetra. Z. udahne duboko, kroz nosnice. Mirisalo je na snijeg. – Da, sine, zvijezde – potvrdi Z. i podraga dječaka po glavici. – Hajdemo, sva su svjetla pogašena, grad spava – reče. – Grad pava – ponovi dječak. – Pava… Naš je posao je ovdje gotov… U trenutku kada su prišli vatima terase Z. iznenadno predloži: – Hajde da se utrkujemo tko će prije do dolje. Mališana nije trebalo nagovarati. Tko će prije, to je bila njegova omiljena igra. Često su se on i Z. utrkivali i Z. je sina, razumljivo, svaki put puštao da pobjedi. Ali ne i ovaj put! Čim je dječak odjurio niz stepenice, Z. je potrčao prema rubu zgrade. Odrazio se svom snagom. U ranom djetinjstvu uvijek je pobjeđivao u skakanju u dalj. (Zatamnjenje.) Sjedimo na terasi naše ladanjske kuće. Ja pijem bevandu, moja gospoja pijucka sok od iscijeđene naranče. Ona s indignacijom osuđuje Z.– ov čin. Kaže: "To je neodgovorno i sebično". Ja pak smatram da je to baš dobra fora. Svojevrsni suicid sa stilom. Doduše ne sa tolikom stilom kao samoubojstvo stanovitog francuskog nadrealista što si je na sako pribadačama zakačio ceduljicu ZGAĐEN, pa si potom prosvirao glavu. No, nije to jedina točka prijepora i razmimoilaženja među nama. Nipošto. Mi se često raspravljamo oko krajnje besmislenih stvari. Pa tako ja kažem potato, a ona veli potahto, ja velim vanilla , ona vanella, ona će stube ja ću stepenice, ona tenisice, ja patike, pecaroš – ribič, tisuća – hiljadarka... Ubrzo kuhinjom polete tanjuri, a moja gospoja ustrajava u tome da leteći tanjuri ne postoje. – Da poludiš! |
05.04.2022., utorak
KAINOVO POTOMSTVO
kainovo potomstvo mogao si biti.....golema rijeka što vijuga pitomim krajolikom rijeka na kojoj se napajaju ciganski konji na koju slijeću ptice selice gizdave divlje patke, čaplje i rode mogao si biti.....golema rijeka u koju za vrijeme ljetnih ferja uskaču dječaci potomci Toma Sawyera i Hucklebery Finna i glavna alatka Ivana Krstitelja mogao si biti.....golema rijeka kojom brode sjevernjaci na putu za Carigrad mogao si plaviti žitna polja biti dah somu, smuđu, kečigi i kederu malem pecarošu si mogao pružiti utočište od tegobnih misli kruh svagdašnji mogao si biti skeledžiji, lađaru muzička fraza iz koje se izvija simfonija vode glazbeniku si mogao biti, i pjesniku mila lirska slika doista, bio si poseban, pametan i lijep dečko koji obećava volio sam te....kao starijeg brata onog koji sve zna a što si ti učinio? poljubio si stopala Molohu! izabrao si biti bankar otimač tuđe imovine koji vječno spava sam |