Marketing
Skoro pa ratna priča
Na početku rata Z.G., sin čuvenog arhitekta T.G. – a odlučio se angažirati u Civilnoj zaštiti. Njegova dužnost bila je da noću, nakon oglašene zračene uzbune, sa najvišeg nebodera u kvartu motri tko nije utrnuo svijetlo u stanu.
Kada bi uočio osvijetljeni prozor, motorolom bi dojavio ljudima na terenu. Oni bi brzo locirali neodgovornog, zaboravnog ili naprosto isprepadanog građanina što je bezglavo pojurio u sklonište (ali vrlo lako moguće i perfidnog petokolonaša), te mu grubo zapovjedili da riješi situaciju. „I DA SE VIŠE NIJE PONOVILO!!!“
Te je večeri Z. odlučio povesti svog maloumnog sina na vrh nebodera. Dječak je teško podnosio skučenost atomskog skloništa. Doživljavao je histerične ispade, otimao se, batrgao, vriskao da želi van. Mučne scene uznemiravale su ionako već uznemire i zabrinute građane.
Grad bez javne rasvjete, bez osvijetljenih prozora, bez prometa, bez ljudi, kao zamrznut u prostoru i vremenu, pod vedrim noćnim nebom i naopačke okrenutim rogatim mjesecom izgledao je nadrealno.
Bila je to nova hrvatska stvarnost. Ali bilo je neke ljepote u tome. Stanovita poetika. Nešto što prethodne generacije nikad nisu vidjele.
Z. podigne pogled. Zvijezde. Činile su se tako nisko, gotovo rukom dohvatljive. Još kao izviđač naučio je raspoznavati zvjezdane formacije.
– Vidiš sine, ono je Kasiopeja, a tamo je zviježđe Ribe... Perzej je ondje...
Andromeda, Pegaz, Ovan, Kit nabrajao je pokazujući rukom. Znao je da razgovara sa sobom. Dječak ništa nije razumio. Samo je zurio u nebesa.
– Zvijezde – izusti neočekivano dječak.
Hladan nalet vjetra. Z. udahne duboko, kroz nosnice. Mirisalo je na snijeg.
– Da, sine, zvijezde – potvrdi Z. i podraga dječaka po glavici.
– Hajdemo, sva su svjetla pogašena, grad spava – reče.
– Grad pava – ponovi dječak.
– Pava… Naš je posao je ovdje gotov…
U trenutku kada su prišli vatima terase Z. iznenadno predloži:
– Hajde da se utrkujemo tko će prije do dolje.
Mališana nije trebalo nagovarati. Tko će prije, to je bila njegova omiljena igra. Često su se on i Z. utrkivali i Z. je sina, razumljivo, svaki put puštao da pobjedi.
Ali ne i ovaj put!
Čim je dječak odjurio niz stepenice, Z. je potrčao prema rubu zgrade. Odrazio se svom snagom.
U ranom djetinjstvu uvijek je pobjeđivao u skakanju u dalj.
(Zatamnjenje.)
Sjedimo na terasi naše ladanjske kuće. Ja pijem bevandu, moja gospoja pijucka sok od iscijeđene naranče.
Ona s indignacijom osuđuje Z.– ov čin. Kaže: "To je neodgovorno i sebično".
Ja pak smatram da je to baš dobra fora. Svojevrsni suicid sa stilom. Doduše ne sa tolikom stilom kao samoubojstvo stanovitog francuskog nadrealista što si je na sako pribadačama zakačio ceduljicu ZGAĐEN, pa si potom prosvirao glavu.
No, nije to jedina točka prijepora i razmimoilaženja među nama. Nipošto. Mi se često raspravljamo oko krajnje besmislenih stvari. Pa tako ja kažem potato, a ona veli potahto, ja velim vanilla , ona vanella, ona će stube ja ću stepenice, ona tenisice, ja patike, pecaroš – ribič, tisuća – hiljadarka... Ubrzo kuhinjom polete tanjuri, a moja gospoja ustrajava u tome da leteći tanjuri ne postoje.
– Da poludiš!
Post je objavljen 08.04.2022. u 11:36 sati.