Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

13.07.2024., subota

NAJSMJEŠNIJI HR UMJETNIK




Na fejsu je objavio video u kojem usisava sobu. Pokretima kojima to čini ismijava vježbače u teretani.

Zovu ga najsmješnijim hr. umjetnikom. Titulu najsmješnijeg dodijelila mu je priglupa novinarka jutarnjeg lista što svoje srednjoškolske tekstove potpisuje u rubrici Kultura. Smiješan, moje dupe, ali bilo je dana kada nas je doista nasmijao. Recimo, kada se onomad pobunio protiv Matka Peića. Stari je govorio da se nada kako nitko od nas studenata ne gaji iluziju o bogaćenju artom i da stvaralac može biti samo lud – kao Baudelaire, ili dobrostojeći plemić kao Delacrox, ili Vincent – dakle, imati podršku bližnjih, vjernog brata tj. imućnih roditelja (Cezanne). Doduše, sretnik može imati i odane poštovatelje poput osnivača Društva prijatelja Muslia što su uplaćivali mjesečne donacije inflacijom osiromašenom piscu, sve dok se nije pojavio Hitler i razbucao to, većinom, židovsko društvo…
„A zašto ne“, povikao je najsmješniji iz zadnjeg reda snatreći o svojoj sudbini kao o sudbini hrvatskog Warhola, Koonsa, Hirsta.
Gajio je razložnu nadu u bogatstvo. Na krilima krivoustog Pegaza tranzicije letjeli smo iz socijalizma u kapitalizam i u njegovoj glavi svašta je moglo da se iz toga izrodi…
No stari se nije zakačio. Znao je kako to ide, da je lova rezervirana za neke druge – anglo – ljude.


***

I tako, najsmješniji hr. umjetnik usisava, kolege lupaju lajkove, a buržoazija se smije. Uvijek me iznenadi spremnost sa kojom si pripadnici umjetničkih klanova ližu guzice. Naravno, istost se raduje istome. A dokona buržoazija k'o buržoazija, nije ih za krivit, voli kada se netko majmunira za nju.

No uzmimo taj komadić ničega i učinimo ga nečim.

Zamislimo projekt, koji je ujedno apsurdan i smiješan, projekt što će dokazati da se kućanskim poslovima može osnažiti jednako kao u teretani.
U našoj verziji stvarnosti, najsmješniji hr. umjetnik jednom tjedno objavljuje video pospremanja, čišćenja, pranja posuđa, pranja veša na ruke, žmikanja majci i gaća, dok istovremeno u tajnosti uspostavlja vježbačku rutinu holivudskih mega-zvijezdi što pripremaju ulogu u marvelovskoj franšizi. Najsmješniji hr. umjetnik se zlopati, ali ne gonjen milijunskim ugovorom, već isključivo umjetničkom vizijom. Transformira svoje bijedno dežmekasto tijelo u tijelo superjunaka ustajući u svanuće, trčeći po nasipu, radeći zgibove, dižući utege, ruska zvona, premećući i lupajući čeličnom šipkom po traktorskim gumama, naprežući se do krajnjih granica izdržljivosti, sve dok ne povrati. A zatim se opet vraća spravama i rekvizitima i pumpa.
Naravno, intenzivno vježbanje prati poseban režim prehrane, precizno izrađen nutricionistički jelovnik te razni proteinski shakeovi, sportski napitci, suplementi… U nekom trenutku, uvidjevši da je nemoguće u tako kratkom roku postati brdo mišića, poseže za steroidima nabavljenim preko crne burze.

Svoju preobrazbu najsmješniji hr. umjetnik redovito obzervira u ogledalu. Njegovo, umjetnošću i pretjeranim intelektualizmom, onemoćalo tijelo sve je snažnije. Velika glava sve je manja, jer je masa sve veća, a mišićna definicija sve izraženija.

„Prvi put nalikujem na čovjeka“, kaže promatrajući svoj odraz. Zatim uzvikne:

„Obrijat ću se na ćelavo!“

Nikada se nije obrijao na ćelavo, a već mu je pedeset i četvrta. Njegova frizura od djetinjstva je ista, frizura izgubljenog štreberka-pederka.

„Tko je sad ludi maderfaker? tko“, govori dok si lijevim dlanom mazi ćelu, a desnom šakom tuče o grudi.


Godinu dana kasnije

U jednoj od vodećih galerija na području suvremene umjetnosti Fluxu$4U otvorena je izložba najsmješnijeg hr. umjetnika pod nazivom Eppur si muove. Riječ je o fotoretrospektivi koja dokumentira jednogodišnji period u kojem je najsmješniji hr. umjetnik od - prema vlastitim riječima -gnjecavog seratora i ismijavača postao apolonski isklesan junak spreman na sve izazove u životu.

Fotografije kućanskih poslova postavljene su kronološkim redom. Svaku od njih prati fotografija na kojoj najsmješniji hr. umjetnik pozira u pozama što slave savršeno muško tijelo, pa ga tako možemo vidjeti kao Mironova Diskobola, Rodinovog Mislioca, Polikeltovog Dorifora, Michelangelovog Davida, Cellinijevog Perzeja i tako dalje.
U izoliranom djelu galerije, zamračenoj prostoriji, projiciraju se smiješni pospremački video-uradci.

Poznata kritičarka Ana L. u katalogu piše: Sad govorimo o pravom body artu, tijelo je ovdje ujedno i umjetnički medij i umjetnički objekt. Od Marine Abramović na ovamo nismo imali takvu predanost umjetničkom činu…

Na otvorenju kritičar D.P. dodaje:
… no bilo bi nepravedno ovaj rad svesti samo na body art, jer najsmješniji hr. umjetnik u ovom projektu uspijeva pokriti čak četiri umjetničke discipline:

body art
video art
fotografiju i
umjetnički performance.

Nakon što D.P. završi najsmješniji hr. umjetnik munjevito sa sebe strgne bijelo odijelo na kopčanje. Učinivši to pokretom prokušanog stripera, ostane tek u crvenim metalik gaćicama. Dvije golišave manekenke prilaze i mažu ga uljem. Mastan i brončan penje se na podest te napinje mišiće.

Divan je! Savršen!

Orgazmički drhtaji prelaze preko lica umjetnica, homićima se propinje u gaćama. Prilaze kolege Rogović i Prcić i dodjeljuju mu Zlatnu kolajnu za Najbodybuildera Neovisne Kulturne Scene.

Najsmješniji hr. umjetnik prdne i proglasi izložbu otvorenom.


***

Složit će te se, ovako je bolje!

No da bi se realizirao ovakav ili sličan projekt čovjek mora – kako se to danas popularno kaže – izići iz svoje zone komfora, a to je buržoaskom umjetniku nemoguće učiniti. Jer buržoaski umjetnik, čak i kada provocira ili glasno upućuje društvenu kritiku igra na sigurno. On, naime, nikad ne ide protiv svoje publike, srednjeg sloja. Ako mu se spočita da samo kritizira ne nudeći rješenja, besramno odmahuje ručicom i kaže – pa što! mene u potpunosti zadovoljava ta pozicija. Zapravo, on i ne postoji izvan sustava koji kritizira. Njegov identitet uspostavljen je na fiktivnom sukobu njega i njih, gdje oni najčešće predstavljaju establišment, to jest trenutnu političku ili ekonomsku vlast.
Buržoaski umjetnik je prazan, nema ništa autentično za reći, pa govori o svemu. Buržoaski umjetnik, znate ga, bigliše o društvenoj pravdi, o alkoholizmom rasturenim porodicama, maloljetničkoj prostituciji, o svekolikoj toleranciji, inkluziji, seksualnim slobodama, zalaže se za rodnu ravnopravnosti u umjetničkom svijetu, govori o kolapsu industrijskog grada u provinciji, o pravu i potrebi na javni prostor,o klimatskim promjenama, snažno kritizira potrošačko društvo, poziva na preispitivanje društvenih normi i struktura moći, naravno desnica-ljevica , fašizam-antifašizam neiscrpne su teme…
Buržoaski umjetnik, tip s figom u džepu. Nikakva opozicija već izravni dionik simulakruma.

Znate, najpošteniji je bio Vaništa.U jednom od posljednjih intervjua s dubokim uvidom govori:

„Ali, napravio sam jednu pogrešku. Htio sam živjeti građanskim životom, imajući suprugu, koja je bila vrlo fino biće, i dvije kćeri koje smo vrlo lijepo odgojili. To su arhitektica Eva i psihijatrica Ana. No, istodobno sam se zanimao za jednu vrstu artizma kojim sam želio prekoračiti, prijeći neku određenu granicu. Nisam u tomu bio radikalan do kraja. Mogao bih prijeći tu granicu da nisam imao obitelj i da se nisam građanski ponašao. Bio sam skroman profesor na fakultetu, i supruga također. To nas je odvelo u jedan dvostruki život: život artizma koji ima velike ambicije, ali ih ne može realizirati zbog toga građanskog načina života. Tin Ujević je bio jedini u našoj sredini koji je mogao ući u to područje, a i Tom Gotovac, koji je morao uzeti “ludilo” kao oblik da bi se umjetnički izrazio, odnosno “ušao je u ludilo”. Svjesno. Ja sam sagorio u nemogućnosti, kako je to kazao Stanko Lasić. To je bila sudbina, po Hegelu. Ja sam po mojem dubokom uvjerenju – čovjek neuspjeha. Ono što sam učinio to je, možda, jedan – bezuspješni prekoračaj.“

--
*zabilježio Elias Canetti
- 13:45 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

03.07.2024., srijeda

ŽIVOT NA SELU



Život na selu /iz muzičke čitanke/

Snijeg je padao svu noć i
ujutro je valjalo očistiti stazu do parkirališta
naravno auto, plus tih
četrdeset metara prilaza glavnoj cesti.

Primio sam se lopate i čistio,
a snijeg je i dalje nemilosrdno padao
- velike krpe snijega! –
i kvario mi posao.
Prasnuo sam u smijeh.
Samo su luđaci spremni na ovo, pomislio sam.
No osjećao sam se dobro.
Osjećao sam se živim.
Moj život bio je moj
odabir.
Jedino je tako moguće
prevladati nedaće što se čovjeku
ispriječe na putu.

Sad, trebalo je otvorit vrata od auta
no brava je bila sleđena.
Zagrijao sam ključ upaljačem i pokušao ga okrenuti.
Učinio sam to nekoliko puta, sve dok brava
nije popustila.
No vrata su i dalje bila sleđena
pa sam otišao u šupu po pajser i razvalio ih njime.

Suvozačeva vrata otvorio sam
odlučnim udarcem noge iznutra
i opet se smijao toj ludosti.

Kresnuo sam auto.
Mašina je brektala u leru.

Podigao sam haubu i
otpojio kvačice punjača s akumulatora
što se dopunjavao čitave noći.
Život na selu vas nauči određenim mjerama
predostrožnosti.
Da bi katalog
– ili bio koja druga tiskovina koju sam
tada dizajnirao –
na vrijeme bila na svom mjestu
valjalo je zorom stići u tiskaru
pustiti post-script file na film
te budnim okom provjeriti materijale
prije no što završe na offsetnoj ploči.
Rok sam uvijek poštivao.
O roku je ovisila moja crkavica.
Nisam si mogao dopustiti luksuz
da zapnem u polasku, u snijegu.

Dakle, otpojio sam kablove punjača sa klema
i vratio šest čepova u utore dok se kiselina još krčkala.

Vratio sam se u kuću, presvukao
i popio čaj.

Pogledao sam na sat.
Bilo je točno šest sati i bilo je vrijeme da pođemo.

Krenuli smo za Zagreb.
Četiri kilometra kasnije snijeg je
prestao padati.
Trudna brdašca u bijelom ruhu
izgledala su kao snoviđenje, kao
mladenke u visokoj trudnoći pred
oltarom.

U pretincu vozila potražio sam kazetu
Matthiasa B., momka što je na staklenoj harmonici
svirao djela klasične glazbe
u Kärntner Straße.

Porinuo sam kazetu u kazetofon.
Spremno ju je progutao.
Kazetofon je bila jedina stvar
koja me u nikada nije iznevjerila u toj krntiji.
Zasvirao je božanski Mozart.
Odsklizao sam se na staklastim notama do
tvog obraza i kušnuo te.
– Ludo - rekla si nježno.

U tom trenutku sve je bilo točno na svom mjestu.

U tom trenutku svijet je bio savršen.


Adagio for Glass Harmonica, K 356, Wolfgang Amadeus Mozart





Mozart _ Quintet for glass harmonica, flute, oboe, viola and violoncello, K.617



ZANIMLJIVOST:
Staklena harmonika (The Hydrodaktulopsychicharmonica) je umotvorina Benjamina Franklina. Bila je jedan od najslavnijih instrumenata 18. stoljeća. Prestala je to biti zbog praznovjerja…

Glazbenici koji su napisali komad za staklenu 'armoniku:

Mozart, u zadnjoj godini života piše gore spomenuta djela inspiriran slijepom sviračicom staklene harmonike, Marianne Kirchgaessner što je redovito nastupala u Beču…
Beethoven - Leonore Prohaska, WoO 96: No. 3. Melodrama: Melodram
Saint Seanes ju je koristio u Carneval de Animals (Aquariumu)
Richard Strauss u operi Die frau ohne schatten
Donnizeti u operi Lucia di Lammermoor
George Benjamin u operi Written on skin
- 20:12 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>