Marketing
NAJSMJEŠNIJI HR UMJETNIK
Na fejsu je objavio video u kojem usisava sobu. Pokretima kojima to čini ismijava vježbače u teretani.
Zovu ga najsmješnijim hr. umjetnikom. Titulu najsmješnijeg dodijelila mu je priglupa novinarka jutarnjeg lista što svoje srednjoškolske tekstove potpisuje u rubrici Kultura. Smiješan, moje dupe, ali bilo je dana kada nas je doista nasmijao. Recimo, kada se onomad pobunio protiv Matka Peića. Stari je govorio da se nada kako nitko od nas studenata ne gaji iluziju o bogaćenju artom i da stvaralac može biti samo lud – kao Baudelaire, ili dobrostojeći plemić kao Delacrox, ili Vincent – dakle, imati podršku bližnjih, vjernog brata tj. imućnih roditelja (Cezanne). Doduše, sretnik može imati i odane poštovatelje poput osnivača Društva prijatelja Muslia što su uplaćivali mjesečne donacije inflacijom osiromašenom piscu, sve dok se nije pojavio Hitler i razbucao to, većinom, židovsko društvo…
„A zašto ne“, povikao je najsmješniji iz zadnjeg reda snatreći o svojoj sudbini kao o sudbini hrvatskog Warhola, Koonsa, Hirsta.
Gajio je razložnu nadu u bogatstvo. Na krilima krivoustog Pegaza tranzicije letjeli smo iz socijalizma u kapitalizam i u njegovoj glavi svašta je moglo da se iz toga izrodi…
No stari se nije zakačio. Znao je kako to ide, da je lova rezervirana za neke druge – anglo – ljude.
***
I tako, najsmješniji hr. umjetnik usisava, kolege lupaju lajkove, a buržoazija se smije. Uvijek me iznenadi spremnost sa kojom si pripadnici umjetničkih klanova ližu guzice. Naravno, istost se raduje istome. A dokona buržoazija k'o buržoazija, nije ih za krivit, voli kada se netko majmunira za nju.
No uzmimo taj komadić ničega i učinimo ga nečim.
Zamislimo projekt, koji je ujedno apsurdan i smiješan, projekt što će dokazati da se kućanskim poslovima može osnažiti jednako kao u teretani.
U našoj verziji stvarnosti, najsmješniji hr. umjetnik jednom tjedno objavljuje video pospremanja, čišćenja, pranja posuđa, pranja veša na ruke, žmikanja majci i gaća, dok istovremeno u tajnosti uspostavlja vježbačku rutinu holivudskih mega-zvijezdi što pripremaju ulogu u marvelovskoj franšizi. Najsmješniji hr. umjetnik se zlopati, ali ne gonjen milijunskim ugovorom, već isključivo umjetničkom vizijom. Transformira svoje bijedno dežmekasto tijelo u tijelo superjunaka ustajući u svanuće, trčeći po nasipu, radeći zgibove, dižući utege, ruska zvona, premećući i lupajući čeličnom šipkom po traktorskim gumama, naprežući se do krajnjih granica izdržljivosti, sve dok ne povrati. A zatim se opet vraća spravama i rekvizitima i pumpa.
Naravno, intenzivno vježbanje prati poseban režim prehrane, precizno izrađen nutricionistički jelovnik te razni proteinski shakeovi, sportski napitci, suplementi… U nekom trenutku, uvidjevši da je nemoguće u tako kratkom roku postati brdo mišića, poseže za steroidima nabavljenim preko crne burze.
Svoju preobrazbu najsmješniji hr. umjetnik redovito obzervira u ogledalu. Njegovo, umjetnošću i pretjeranim intelektualizmom, onemoćalo tijelo sve je snažnije. Velika glava sve je manja, jer je masa sve veća, a mišićna definicija sve izraženija.
„Prvi put nalikujem na čovjeka“, kaže promatrajući svoj odraz. Zatim uzvikne:
„Obrijat ću se na ćelavo!“
Nikada se nije obrijao na ćelavo, a već mu je pedeset i četvrta. Njegova frizura od djetinjstva je ista, frizura izgubljenog štreberka-pederka.
„Tko je sad ludi maderfaker? tko“, govori dok si lijevim dlanom mazi ćelu, a desnom šakom tuče o grudi.
Godinu dana kasnije
U jednoj od vodećih galerija na području suvremene umjetnosti Fluxu$4U otvorena je izložba najsmješnijeg hr. umjetnika pod nazivom Eppur si muove. Riječ je o fotoretrospektivi koja dokumentira jednogodišnji period u kojem je najsmješniji hr. umjetnik od - prema vlastitim riječima -gnjecavog seratora i ismijavača postao apolonski isklesan junak spreman na sve izazove u životu.
Fotografije kućanskih poslova postavljene su kronološkim redom. Svaku od njih prati fotografija na kojoj najsmješniji hr. umjetnik pozira u pozama što slave savršeno muško tijelo, pa ga tako možemo vidjeti kao Mironova Diskobola, Rodinovog Mislioca, Polikeltovog Dorifora, Michelangelovog Davida, Cellinijevog Perzeja i tako dalje.
U izoliranom djelu galerije, zamračenoj prostoriji, projiciraju se smiješni pospremački video-uradci.
Poznata kritičarka Ana L. u katalogu piše: Sad govorimo o pravom body artu, tijelo je ovdje ujedno i umjetnički medij i umjetnički objekt. Od Marine Abramović na ovamo nismo imali takvu predanost umjetničkom činu…
Na otvorenju kritičar D.P. dodaje:
… no bilo bi nepravedno ovaj rad svesti samo na body art, jer najsmješniji hr. umjetnik u ovom projektu uspijeva pokriti čak četiri umjetničke discipline:
body art
video art
fotografiju i
umjetnički performance.
Nakon što D.P. završi najsmješniji hr. umjetnik munjevito sa sebe strgne bijelo odijelo na kopčanje. Učinivši to pokretom prokušanog stripera, ostane tek u crvenim metalik gaćicama. Dvije golišave manekenke prilaze i mažu ga uljem. Mastan i brončan penje se na podest te napinje mišiće.
Divan je! Savršen!
Orgazmički drhtaji prelaze preko lica umjetnica, homićima se propinje u gaćama. Prilaze kolege Rogović i Prcić i dodjeljuju mu Zlatnu kolajnu za Najbodybuildera Neovisne Kulturne Scene.
Najsmješniji hr. umjetnik prdne i proglasi izložbu otvorenom.
***
Složit će te se, ovako je bolje!
No da bi se realizirao ovakav ili sličan projekt čovjek mora – kako se to danas popularno kaže – izići iz svoje zone komfora, a to je buržoaskom umjetniku nemoguće učiniti. Jer buržoaski umjetnik, čak i kada provocira ili glasno upućuje društvenu kritiku igra na sigurno. On, naime, nikad ne ide protiv svoje publike, srednjeg sloja. Ako mu se spočita da samo kritizira ne nudeći rješenja, besramno odmahuje ručicom i kaže – pa što! mene u potpunosti zadovoljava ta pozicija. Zapravo, on i ne postoji izvan sustava koji kritizira. Njegov identitet uspostavljen je na fiktivnom sukobu njega i njih, gdje oni najčešće predstavljaju establišment, to jest trenutnu političku ili ekonomsku vlast.
Buržoaski umjetnik je prazan, nema ništa autentično za reći, pa govori o svemu. Buržoaski umjetnik, znate ga, bigliše o društvenoj pravdi, o alkoholizmom rasturenim porodicama, maloljetničkoj prostituciji, o svekolikoj toleranciji, inkluziji, seksualnim slobodama, zalaže se za rodnu ravnopravnosti u umjetničkom svijetu, govori o kolapsu industrijskog grada u provinciji, o pravu i potrebi na javni prostor,o klimatskim promjenama, snažno kritizira potrošačko društvo, poziva na preispitivanje društvenih normi i struktura moći, naravno desnica-ljevica , fašizam-antifašizam neiscrpne su teme…
Buržoaski umjetnik, tip s figom u džepu. Nikakva opozicija već izravni dionik simulakruma.
Znate, najpošteniji je bio Vaništa.U jednom od posljednjih intervjua s dubokim uvidom govori:
„Ali, napravio sam jednu pogrešku. Htio sam živjeti građanskim životom, imajući suprugu, koja je bila vrlo fino biće, i dvije kćeri koje smo vrlo lijepo odgojili. To su arhitektica Eva i psihijatrica Ana. No, istodobno sam se zanimao za jednu vrstu artizma kojim sam želio prekoračiti, prijeći neku određenu granicu. Nisam u tomu bio radikalan do kraja. Mogao bih prijeći tu granicu da nisam imao obitelj i da se nisam građanski ponašao. Bio sam skroman profesor na fakultetu, i supruga također. To nas je odvelo u jedan dvostruki život: život artizma koji ima velike ambicije, ali ih ne može realizirati zbog toga građanskog načina života. Tin Ujević je bio jedini u našoj sredini koji je mogao ući u to područje, a i Tom Gotovac, koji je morao uzeti “ludilo” kao oblik da bi se umjetnički izrazio, odnosno “ušao je u ludilo”. Svjesno. Ja sam sagorio u nemogućnosti, kako je to kazao Stanko Lasić. To je bila sudbina, po Hegelu. Ja sam po mojem dubokom uvjerenju – čovjek neuspjeha. Ono što sam učinio to je, možda, jedan – bezuspješni prekoračaj.“
--
*zabilježio Elias Canetti
Post je objavljen 13.07.2024. u 13:45 sati.