| < | svibanj, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
21.05.2022., subota
TRAŽI SE ANIMALIST
 Paulus Potter Slikam. Bavim se likovnom problematikom. Dvije lezbijke u znojnom klinču. Ali nije motiv to što iscrpljuje; nastojim postići senzualnost ljubavnog odnosa dvaju zaljubljenih žena. Žena koje mrze muškarce. Zvoni mobitel. Ne javljam se. Mobitel uporno zvoni. Zvoni. Zvoni. Prekida. Opet zvoni. Zvoni. Zvoni. Zvoni. S uzdahom odlažem kistove u terpentin, brišem ruke o pamučnu krpu i javljam se. Damjan je. Pijan je po običaju. Kao direktor firme za uvoz francuskih bazena i bazenske opreme on je barem dvaput tjedno dibidus skršen. Muklim alkoholičarskim glasom progovara: Čuj dragi, imam narudžbu za tebe. Sjedim ovdje sa svojim prijateljem Špičekom, cugamo i … Što cugate, upadnem mu u riječ. Graševinu. Koju? Iločku, ali ne prekidaj me, nego slušaj! Špiček je u djetinjstvu imao kravicu. Jako je volio tu svoju kravicu. Vodio ju je na ispašu, pa ujutro i navečer kroz šumu do potočića da se kravica napoji vodice. I sada bi on da mu tu kravicu naslikaš… Damjane, nemoj me zajebavati,upravo slikam dva mlade lezbijke u vrućem klinču. Ne, ne serem, Špiček zbilja hoće svoju kravicu! Pa kako da ja znam kako je njegova kravica izgledala, ispalim nervozno. Evo ti ga, sad bu ti on rekel. Drugi pijani glas. Dobar dan, Špiček pri telefonu. Pozdrav, kako smo? Dobre je, dobre. Nego čujte gospon Huc, Damjan mi je rekel da ste vi slikar, akademski i ja… ja bi zbilja štel da mi moja kravica visi na zidu. Platil bom, kulike treba… Kaj velite, bute mi je naslikali? Ali gospon Špiček, ja vam nikada nisam slikal kravice. Muk. Niste? Ipak, znali bi naslikati kravicu, kaj ne? Moju kravicu? Da, naravno. No, vidite, ja ne mogu znati kako je vaša kravica izgledala. Ooooo, bila je baš lepa, smeđe bela… To mi ne pomaže mnogo… Je je, razmem, ali imam ja fotografiju moje Milkice! Imate? Nego! Jednom je moj japica, kaj je delal v Štorjama, dovel v hižu pajdaša z posla. Taj se Janez iz zabave bavil fotografijom, pa me je uslikal s Milkicom. Tak da fotku mam… Odlično. Da nije možda u boji? Neg kak, neg je u boji! Super! Onda jeseme se dogovorili, zanima Špičeka. Jesmo, kažem da ga skinem s vrata. I kolko bu me to došlo, interesira ga. Ne mogu vam točno reći. Sve ovisi kojih će dimenzija biti slika, koliko će materijala otići na nju, koliko će radnih sati trajati izrada… pričam mu neodređenim jezikom majstora. Ja bih da kravica bude kak i je i bila, u prirodnoj veličini, ak ne i veća, zaneseno će Špiček. U redu, napravit ću predračun za nekoliko dimenzija, pa ću vam ga faksirati. Pošaljite mi fotografiju i broj fax-a. Može! Prekidamo razgovor. Dok odvraća mobitel od uha čujem ga kako priopćava Damjanu: Rekel je da bu naslikal moju Milkicu… Vraćam se lezbijkama u klinču i likovnoj problematici. |
18.05.2022., srijeda
Dnevnik alkoholičara
 Pivo prvo Sjedneš u birtiju u drugom kvartu pored koje si povremeno znao proći. Dakle, sjedneš i naručiš točeni Erdinger Weissbier. 15kn. Na terasi nema mnogo ljudi. Iza tebe su dva penzića s neizbježnim hrvatskim temama. Perković– Mustač. Milanović vs. Banožić. Milanović vs. Plenković. Pobačaj. Zabrana rada nedjelom. Vatikanski ugovori. Itd. Vazda i navjeke isto. Lijevo od tebe, klinci, sedmi– osmi razred. Njih šestorica smišljaju planove za budućnost ispijajući sok od borovnice. Planovi pretpostavljaju ulicu, kriminal, gangstere, nešto poput Bilo jednom u Americi. Al' nisu klinici tog kova niti kalibra. Njihov je život previše udoban. Vatast. Oni su tek obični gradski dečki puni sanja što će proživjeti banalni zagrebački život, govoriš iz iskustva. I gutaš to pšenično pivo. I gledaš te aute u kružnom toku. Zuje metalne pčelice s mesnatim robotima za upravljačem, puni samonametnutih zadaća i obveza. Puni sebe. Puni govana. O pšeničnom ti je prvi besjedio rođo iz Hercegovine, onomad, kada je digao sidro i otišao na rad u Njemačku – u Heidelberg, taj mali ali prastari sveučilišni gradić – da masira bolna švapska tijela. Tada je pšenično bilo baš in u Dojčland. Ali ono je tamo uvijek in, jer je to naprosto dio sjevernjačke pivske tradicije. Kod nas se tih devedesetih, u rijetkim boljim ugostiteljskim objektima, mogao naći tek belgijski Leffe Blonde, eventualno Leffe Brune, dočim je ući u trag crvenkastom Leffe Radieuse ili Leffe Vielle Cuveeu bio nemoguć zadatak. Rođo se malo gnušao, malo zazirao, a onda je napokon popustio pred socijalnim pritiskom i kušao. A kada je jednom kušao to je bio kraj. Sada ide unakolo i uzvikuje: samo pše!nič!no! Ti pšenično cugaš iz nužde, ne iz izbora. Kada si u besparici, i kada je to najeftinije pivo u birtiji. Edenberg. Rajski grad. Potoci i zdenci piva. Tvoja vizija Raj!a. Da, Eden!Berg! preimenuješ ga da ti je ugodnije piti. Pa naručiš još jedno. Pivo drugo Naprosto ne možeš ne čuti derane vrapčjih glasova. Pomisliš: u dječačkom dobu žudio si slobodu, nisi mogao dočekati da odrasteš, da kreneš kamo te volja. Da jednostavno pođeš niz ulicu i koračaš dok se ne smrači. A ujutro, nakon što si noćio pod vedrim nebom, nastavljaš potragu za novim vidicima, novim horizontima, krajolicima, koloritima, nenaseljenim predjelima oslikanim crnim vinom … Poznati prostor, ovladati njime, od Svijeta učiniti dnevni boravak. To si želio. Biti Nomad. Biti Cigan. Jer Bog je Velik, i Svijet je Velik, i tvoj Život je Velik. (…) Sjećaš li se kada su te na temeljnoj vojnoj obuci ganjali k'o mazgu? Zbilja su te šibali preko svih psihičkih i fizičkih granica. Zarekao si se tada, puzeći po golom oštrom istarskom kamenu, da si više nikad nećeš dozvoliti potonuće, potištenost, bezvoljnost, tupost, očaj… revitalizirat ćeš sve svoje pobude, namjere, želje, htijenja... bez oklijevanja izložit ćeš se krajnjem naporu za vlastiti životni ideal. Jer ukoliko vojska ima pravo da te mrcvari radi zaštite državnog suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti, onda ti, ne samo da možeš, nego i moraš učiniti isto za samog sebe. Doista, ako treba postat ćeš postat ćeš sam svoj vodnik, sirovina iz posljednje zabiti, podmukli mamlaz koji nema trunke milosti prema naobraženom gradskom čovjeku. Zlopatit ćeš se po svojoj volji i viziji, za svoj cilj. I jesi li? Uspio? Djelomice, da. Više nego drugi, a manje nego neki. Ostaje osjećaj nepotpunosti. Nedovršenosti. Trebao si više. Slijediti vlastitu ideju. Treće pivo Naručuješ treće pivo i iz misaonog prebacuješ se u vizualni mod, promatraš svijet oštrijim okom ali zamućenije svijest. Prepoznaješ dobar kadar i vadiš fotić. Opališ par fotografija. Dovršiš piće, platiš ceh i šoraš u otrcanom wc– u. Zatim krećeš dalje, u suton, u smjeru Zapada. Mrači se. Kauboj bez pištolja i bez konja. Ali ipak – kauboj! Sa značkom šerifa na lajbeku. – Ihhhaaa... |
06.05.2022., petak
Da van kažen
 (ili još malo beside o Udbi) Crveni Isuzu Gemini E-JT191S pičija je autocestom A3 u smiru Osika. Bija je to jedan od prvih boljih japanskih automobila na našim cestama u to vrime. Također bija je to i jedan od simbola Florijanovog uspjeha, njegovog probitka i izdignuća na socioekonomskoj ljestvici. Nakon šta je godinama radija ka običan elektrotehničar, Florijanu se, eto, napokon pružila prilika da napravi karijeru i zasja na nešto važnijem projektu u Zavodu. Naime, inženjer Zikoz uposlija ga je ka glavnog suradnika pri izradi prototipa novog aparata pod imenom Biz-i Rrun3. Aparat je uspješno konstruiran te je vrlo brzo naša svoje misto na inozemnom tržištu. Većinom u Japanu. A đaponezi su dobro calatali. Florijan ubaci u petu brzinu. Na radio–postaji zasvira Zbog jedne divne crne žene. On okrene stanicu. … boje da si najdeš tega ki će tvoju mamu kuntentati – na Hrvatskom radiju biglisa je Alen Vitasović. Pustija je pismu da se vrti. Više mu je odgovara istarski melos. Potom, željan friškog zraka, odškrine prozor. Moga je uključit i ventilator ali je poželija da mu vitar pomiluje lice i razbaruši ono malo kose šta mu je ostalo na glavi. Umisto čistog provincijskog zraka zapljusne ga ogavan vonj fermentiranog stajskog gnojiva razbacanog po pojima. – ISUSATI I SVETE DJEVICE! – požuri zatvoriti prozor. – UHHHHH – zgadi se njegova žena na suvozačkom sidalu i metne prst pod nos. Florijan svati da baš nikada nije uspija izbić tu smradinu u slavonskom pejzažu. Taj vonj kloakom natopljene zemlje uvik ga je negdi zaskočija u zasjedi. A najviše se stresa kada je jednog lipog sunčanog jutra iziša iz secesijskog hotela Central, ravno na trg, iprid veličanstvene osječke katedrale i udma oćutija vonj izmeta šta je nezadrživo nadira priko ravnice. … nisu zastali u Osijeku. Samo su projurili njime. Prešli su Dravu i našli se u Baranji. Par kilometara iza mosta skrenuli su desno, u pravcu Kopačkog rita. Ali već su na sljedećem raskršću skrenili livo i vijugavom cestom, kroz zapuštena sela, došli do restorana Didina demižonka. Florijan je parkira. Izišli su iz auta. Osjetite bogatstvo okusa Baranje – Vina samo provjerenih majstora – Veličanstven doživljaj baranjskih ljepota – Oaza mira i opuštanja … Ušli su u restoran. Ugostiteljski objekt bija je polupun. Priđe in konobar, tanak čovik u pedesetima s licem dalmatinskog težaka. Florijan izrazi nakanu da ručaju. Konobar ih povede za slobodan sto u kutu prostorije. Udma su naručili piće – iločku graševinu i mineralnu! Konobar je donija piće i jelovnik. Uzet će fiš – blaži, a potom kečigu s žara. Konobar zaprimi narudžbu i ode. Florijan natoči ženi gemišt. Ona promotri ambijent. – Nije loše –zaključi . – Je– je, dobro je, domaće – složi se Florijan. Fiš je stiga ekspresno i oni navale. – Ne sviđa mi se Miličin dečko – ispali u nekom trenu Florijanova žena punih usta. Florijan se začudi otkud sad to? – Dečko je sasvim ok – odvrati. – Je kao dečko je ok, ali ne i ka partija. – Kakva partija? SKH? SKJ? Američki Repubikanci ili Demokrati? Junge Union? Radikalna partija ili Lega Nord? – palamudija je Florijan. – Ajde nemoj se glupirat, dobro znaš o čemu govorin. – Đurđa, mularija se zabavja. Jubu se i jebu. Mladi su, neće se ženit. O tomu ne triba ni mislit. Di je je svadba Bog te vidija! – Di je svadba? Pitaš me di je svadba? Odmah vamo, iza ugla. Ako si zaboravija, ta mularija je na četvrtoj godini studija. A zna se kako stvari gredu: skula–posal–svadba. I unda dica. – Đurđa! Mali je ok. Voli je. – A možebit da je voli, ali šta ona jema od tega da je voli kada ni materijal za muža. On je umitnik. Fanatik svoga poziva. U sebi skriva nemir. Skucat će joj dite i zbrisat. Oli želiš da joj bude ka tvojoj sestri? To je bilo nisko. – Pust Elbu na miru – smrači se Florijan. – Neću pustit: pitan te, oćeš da se Milica zajebe ka Elba? Nasta tajac. Elba je bila nešto ka crna ovca u familiji. Njen muž jednog je dana samo diga sidro. Ćao đaci, reka i otiša. Prekinija je sve veze. Minira sve mostove. Neko vrime nije se znalo di je. A onda je došla dojava da živi na Otoku. I da svojim rukimi gradi kuću. Na Otoku je upozna sezonku iz Slavonije, stanovitu Mirjanu A., pa su se „uzeli“ i dobili dicu. Pet godin kasnije, Elbina starija kći, sada već tinejđerica u četvrtom srednje, odlučila je vižitat ćaću. Nije ga vidila otkako je zbrisa. Materi je prešutila šta je nekanila učinit. Samo je sila je na bus i odvezla se na Otok. Dan je bija šugav, siv, kišan… Mokra i promrzla zakucala je ćaći na vrata. Otvorija je. Bija je hladan, dalek, dištanciran. Kamena lica. Izminili su par riči. Reka je: „lipo je vidit te, ali ne dolazi više. Ja sada jemam nov život, razumiš?“. „Brend nju život“, pitala je mala. „A da“, reka je on. „Štaš“. Nije ju pustija ni priko kućnog praga, da se dite posuši, ugrije. I mala se na tom mistu zarekla da će njen budući muž bit bogati mandrilo šta će ga držat na kratkom povodcu. – Jesi me čuja: pitan te oćeš da Milica završi ka Elba? – Durđa, nisi fer. To su tvoji strahovi, tvoje zle slutnje. Šištiš u vitar. Velin ti: mali je ok! Lip je i pametan i triba mu dati šansu! – Lip i pametan! A ti si površan i glup – zarežala je Đurđa – zabadaš glavu u pisak ka nojčina, a dobro znaš šta će bit! Florijan pređe priko grubih riči. U zadnjih trideset i šest godin već je svika na mnoge Đurđine ispade. Došlo je vrime za kečigu sa žara. – A–la – usklikne Florijan kada ugleda ribu na pladnju, nako lipo pečenu i okruženu kumpirićima i limunom i petrusimulom na drobu... Đurđa je po prvi put u životu vidila kečigu. Ta ribetina izdužene njuške prekrivene koštanim pločama, taj živi fosil iz familije jesetri nije joj uliva povjerenje. Ipak, prominila je mišljenje s prvim zalogajem. Riba je bila ukusna i sočna. Bez karakterističnog okusa rijeke, mulja. Nakrcali su se! Nasitili! Slistili su sve s tace. Sada je vajalo malo otpuvnut. Ohanuti, rekli bi nešto južnije. Pa su naručili kavu i braune. U taj tren naiša je gazda, čuveni estradni umjetnik, pivač jakog glasa. Rokenrola, lola i tamburaš! – Je li sve u redu – upita je KS. – Spiza je bila ekstraordinarna – kutentno je reka Florijan. – Bilo je dobro – suzdržana je bila Đurđa. KS je bija poprilično nacvrcan. – Mogu li vas još nečim počastiti – upita je i hiknija. – A ne, hvala, puni smo – kaza je Florijan tapkajući se po drobčini. – Ne hvala – Đurđa će damski. Florijan pomisli: vidi je, opet glumi prefinjenost, a obična je prostakuša iz Voće. – Oprostite, ali ja to moram reć: podsjećate me na moju ženu – priopći on Đurđi. Ali brzo se ispravi. Uzdahne. – Mislin, na moju bivšu ženu… Seja se za stol. – Da van rečen - ojađeno će – una je otišla i odvela dicu. Bija san na turneji po Rusiji i kada san se torna, kuća je bila ledena i prazna. I tišina je bola ka postolarsko šilo usrid srca. Pokuša san joj ući u trag, ali ona je dobro zamela stope. A unda san sazna da živi s tin čovikom u Zagrebu. Nabavija sam broj, nazva. A ona je zavrištala da je GOTOVO! BASTA! FINITO! PRIKO GLAVE MI JE I TEBE I TVOJIH TURNEJA! I TVOJIH HVATSKIH KURBI! I TVOJIH RUSKIH KURBI! I TVOJIH UKRAJINSKIH KURBI! JA SAN ZALJUBLJENA! I SRITNA! I VOLIN GA! ON JE ČOVIK NA KOG SAN ČEKALA, KOG SAM SNILA! A TI SI KARDINALNA ŽIVOTNA POGREŠKA! Stukle su me te riči. Znate, meni je obitelj i stožer i utvrda i svetinja i sve... ALO! LJUBO! DONESI VAMO JOŠ GRAŠEVINE – zazva je KS konobara pa kontinja besidu: – Ne, nimam ja ništa kontra tega da je tomu stvarno tako, da je to čisto. Razumiš, čista jubavi i to. Ali to je šporko, da šporkije ne more bit… Florijan i Đurđa nisu svaćali o čemu govori. KS je vidija znak upitnika iznad njihovih glava pa je požurija objasnit: – UDBA ! – kriknija je – UDBA je namistila tog jebača! U svojoj paklenoj Čentrali iskovali su plan, izradili su psihokarton, do u detalj su je proštudirali i poslali kurbinog sina da ispuni ženske fantazme. E, da! lipo su joj ga uvalili! Ali ona tu nije bitna. Meni su se svetili! Meni! Ja san hrvatski patriota i katolik i to ih je žujalo! Banda udbaška! Pas in mater jeba, da in jeba! Konobar je donija litru. KS je natočija čašu i eksinija vino. – Naravski, posli godinu i po operativac je paritja. Čemu da ostane, obavija je posa. Razjeba stvar. Reka san ženi: vrati se, mila, sve ću ti oprostit! Znam da su ti namistili! Ali ni se tornala. Rekla je: neću, nima šanse! I tako, sad svako živi sam. Dica su odrasla. Študiraju po svitu. Mlađi sin je u Torinu, uči teologiju, drugi je Amsterdamu, zajebaje se, a kći pokušava razumit svoje roditelje studirajući psihologiju na Sorboni. Kada mi je Florijan govorija o tom susretu i KSovoj tužalljci, ja sam se nepravedno nasmihnija i podsmihnija: Ljubav ne raspari žbiri ni žandari Žbiri ni žandari, žbiri ni žandari Niti puglavari ! Ali šta san ja tada zna? Bija san naivan, zaljubljen i mlad, virova san tek u bezazlenu umitnost i jubav. Svit špijuna, tajnih agenata, operativaca i njihovih suradnika, neformalnih informanata i doušnika bija je za mene paralelni univerzum ili film Đejmsa Bonda. Zloglasni STASI šta je o svakom građaninu vodija dosje postoja samo u DDR-u. Naše Službe jemale su pametnijeg posla neg da se bave običnim čovikom, pa čak i popularnim pivcem nacionalističkih nagnuća; obračunavale su ubačenim protudržavnim emigrantskim snagama, nadzirale su razbludne američke diplomate ča su se kurvali s ćerima visokih oficira JNA, desnim okom pratili nacionalističke i kleronacionalističke navijačke skupine, a livin Carlosa i njegove teroriste… Ali zbilja i zbiljnost je nešto drugo. Nisan ni slutija… Nisan ni slutija da će florijanova žena, Đurđa, u zabrinutosti za budućnost svoje ćeri krenit da me minira. O, da, Đurđa je bila strpljiva i temeljita ka špijun na posebnom zadatku. Mic po mic ubacivala je Milici u glavu neke ideje, bezdušno joj trovala misli, podmuklo sijala sumnju, ocrnjivala me, isticala nedostatke, a zanemarivala vrline, podmetala, sabotirala, filigranskom pedanterijom usađivala strah od onoga šta će bit, uglavnom permanentno nanosila štetu, da bi, nakon dvi ipo godine moja draga napokon rekla – Adio! Bija je to moj prvi poraz od Sistema! Malograđanština je pljunila na jubav i umitnost. Konformizam je posramija plemenite osjećaje, posra se na hrabrost i odvažnost. Nemaštovitost je osujetila životnu avanturu. Pa san u bed. Jako san pati. Sklupča san se u sebi, tumara ulicama. Ali šta te ne ubije, ojača te! Jednog kasnog popodneva seja san za makinjetu i nepokorena duha natipka epilog štorije:
|