Marketing
Dnevnik alkoholičara
Pivo prvo
Sjedneš u birtiju u drugom kvartu pored koje si povremeno znao proći.
Dakle, sjedneš i naručiš točeni Erdinger Weissbier. 15kn.
Na terasi nema mnogo ljudi.
Iza tebe su dva penzića s neizbježnim hrvatskim temama. Perković– Mustač. Milanović vs. Banožić. Milanović vs. Plenković. Pobačaj. Zabrana rada nedjelom. Vatikanski ugovori. Itd. Vazda i navjeke isto.
Lijevo od tebe, klinci, sedmi– osmi razred. Njih šestorica smišljaju planove za budućnost ispijajući sok od borovnice. Planovi pretpostavljaju ulicu, kriminal, gangstere, nešto poput Bilo jednom u Americi. Al' nisu klinici tog kova niti kalibra. Njihov je život previše udoban. Vatast. Oni su tek obični gradski dečki puni sanja što će proživjeti banalni zagrebački život, govoriš iz iskustva.
I gutaš to pšenično pivo. I gledaš te aute u kružnom toku. Zuje metalne pčelice s mesnatim robotima za upravljačem, puni samonametnutih zadaća i obveza. Puni sebe. Puni govana.
O pšeničnom ti je prvi besjedio rođo iz Hercegovine, onomad, kada je digao sidro i otišao na rad u Njemačku – u Heidelberg, taj mali ali prastari sveučilišni gradić – da masira bolna švapska tijela. Tada je pšenično bilo baš in u Dojčland. Ali ono je tamo uvijek in, jer je to naprosto dio sjevernjačke pivske tradicije. Kod nas se tih devedesetih, u rijetkim boljim ugostiteljskim objektima, mogao naći tek belgijski Leffe Blonde, eventualno Leffe Brune, dočim je ući u trag crvenkastom Leffe Radieuse ili Leffe Vielle Cuveeu bio nemoguć zadatak.
Rođo se malo gnušao, malo zazirao, a onda je napokon popustio pred socijalnim pritiskom i kušao. A kada je jednom kušao to je bio kraj. Sada ide unakolo i uzvikuje: samo pše!nič!no!
Ti pšenično cugaš iz nužde, ne iz izbora. Kada si u besparici, i kada je to najeftinije pivo u birtiji. Edenberg. Rajski grad. Potoci i zdenci piva. Tvoja vizija Raj!a. Da, Eden!Berg! preimenuješ ga da ti je ugodnije piti.
Pa naručiš još jedno.
Pivo drugo
Naprosto ne možeš ne čuti derane vrapčjih glasova. Pomisliš: u dječačkom dobu žudio si slobodu, nisi mogao dočekati da odrasteš, da kreneš kamo te volja. Da jednostavno pođeš niz ulicu i koračaš dok se ne smrači. A ujutro, nakon što si noćio pod vedrim nebom, nastavljaš potragu za novim vidicima, novim horizontima, krajolicima, koloritima, nenaseljenim predjelima oslikanim crnim vinom … Poznati prostor, ovladati njime, od Svijeta učiniti dnevni boravak. To si želio. Biti Nomad. Biti Cigan. Jer Bog je Velik, i Svijet je Velik, i tvoj Život je Velik.
(…) Sjećaš li se kada su te na temeljnoj vojnoj obuci ganjali k'o mazgu? Zbilja su te šibali preko svih psihičkih i fizičkih granica. Zarekao si se tada, puzeći po golom oštrom istarskom kamenu, da si više nikad nećeš dozvoliti potonuće, potištenost, bezvoljnost, tupost, očaj… revitalizirat ćeš sve svoje pobude, namjere, želje, htijenja... bez oklijevanja izložit ćeš se krajnjem naporu za vlastiti životni ideal. Jer ukoliko vojska ima pravo da te mrcvari radi zaštite državnog suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti, onda ti, ne samo da možeš, nego i moraš učiniti isto za samog sebe. Doista, ako treba postat ćeš postat ćeš sam svoj vodnik, sirovina iz posljednje zabiti, podmukli mamlaz koji nema trunke milosti prema naobraženom gradskom čovjeku. Zlopatit ćeš se po svojoj volji i viziji, za svoj cilj.
I jesi li? Uspio?
Djelomice, da.
Više nego drugi, a manje nego neki. Ostaje osjećaj nepotpunosti. Nedovršenosti.
Trebao si više. Slijediti vlastitu ideju.
Treće pivo
Naručuješ treće pivo i iz misaonog prebacuješ se u vizualni mod, promatraš svijet oštrijim okom ali zamućenije svijest.
Prepoznaješ dobar kadar i vadiš fotić. Opališ par fotografija.
Dovršiš piće, platiš ceh i šoraš u otrcanom wc– u.
Zatim krećeš dalje, u suton, u smjeru Zapada. Mrači se.
Kauboj bez pištolja i bez konja. Ali ipak – kauboj! Sa značkom šerifa na lajbeku.
– Ihhhaaa...
Post je objavljen 18.05.2022. u 19:52 sati.