Marketing
Fahrenheit 451, Guillaume Bisset, Truffautovi dossieri
Spletom okolnosti, pišući Tajani o Fahrenheitu 451 - zapravo više o Bredburyju i njegovoj literaturi - nadošao sam, naravno, na Triffauta i njegovu adaptaciju istoimenog romana.
Triffautov Fahrenheit iz 1966. godine pomalo je naivan i izvještačen no ima nekoliko pamtljivih sekvenci i scena. Vremenom je postigao kultni status. Zoran Živković ga u svojoj Antologiji SF filma svrstava u deset najboljih filmskih SF ostvarenja. Mislim, daleko je to od Solarisa (1971), Odiseje u svemiru (1968), Zabranjenog planeta (1956) ili još dalje, Metropolisa (1927) Fritza Langa. Bliži je Soylent Greenu (1973), Starom divljem zapadu (1973), Rollerballu (1975), Loganovom bijegu (1976) i sl.
Novi Fahrenheit snimljen je 2018. godine i prema traileru izgleda kao većina suvremenih holivudskih SF filmova. Je li bolji od Triffautovog filma? Za mlade naraštaje svakako je gledljiviji. Jednu od uloga nosi Michael Shannon. Shannon nije loš glumac ali holivud ga je turnuo u ladicu pa mu uglavnom daju tipizirane uloge. Zapravo je bio izvrstan u paranoičnom SF horror filmu Kukci. Tu sam ga prvi put zamijetio. Kukce je pak režirao William Friedkin, otkiva malo googlanja. Također, malo googlanja otkriva i to da je Friedkin imao francusku vezu, tj. da je bio oženjen za Jeanne Moreau. Surprise - surprise!
Kako god, Triffautov Fahrenheit neminovno je vodio do Triffautovih dossiera, jedne od prvih pričica koje sam pisao za blog. Rekoh Tajani - daj da vidim mogu li je pronaći. I pronašao sam je! Priča je dražesno naivna i u tome je njen šarm. Raznježio sam se nad ondašnjim ja. Nabrzaka sam popravio tekst iz 2007. godine te ga iz sentimentalnih razloga ovdje ponavljam. Btw, Triffautovi dossieri bjehu stvarni. Kod nekih kreativaca vođenje bilješki o ljudima i događajima dio je svakodnevne umjetničke prakse.
- Truffautovi dossieri -
Kada je 1984. godine umro poznati francuski redatelj novog vala, François Roland Truffaut, u njegovoj su radnoj sobi nađeni opsežni dossieri koje je, poput predanog obavještajca, vodio o većini ljudi s kojima je radio i koji su ga okruživali. Njegova ih udova nije željela niti pogledati jer se, kako je sama rekla, bojala onog što bi tamo mogla zateći o sebi.
2007. godine sjeo sam na autobus i otišao u Francusku, u Pariz gdje sam se zadržao duže no što sam namjeravao. Nastanio sam se na Clichyju, u Rue de Lemercier. Nije prošlo dugo da sam u kafiću Bijeli zec, na Montmartreu, upoznao čovjeka po imenu Guillaume Bisset, šarmantnog momka s puno stila i tešku lopovčinu. Postali smo dobri prijatelji. Guillaume je obožavao Truffautove filmove. Jedne večeri, dok smo sušili krigle u Bijelom zecu, priznao mi je:
– Dokopao sam se tih dossiera.
– Muljaš me – odmahnuo sam rukom.
– Ne, nimalo – rekao je ozbiljnim glasom.
– Mjesec dana nakon što je objavljen podatak da ih je pisao provalio sam u njegovu kuću i pokupio ih. Sve redom!
– Kako da ne!
– Kad ti kažem, časna riječ.
– Časna lopovska. Ipak, novine nisu pisale o tvojoj krađi, zar ne?
– But of course mon ami - nasmijao se – da samo vidiš čega sve tamo ima.
– Čega?
– U-hu-hu i o-la-la – glasno se nasmijao tako da se čitav kafić osvrnuo.
– Jednom ću ti otkriti…
…
Te zimske noći, oko ponoći, smrzavao sam se u svom sobičku i s priličnom mukom nastojao prevesti manje zahtijevan roman Amélie Nothomb, Hyigiene de l'assassin kada li mi je na prozor netko zakucao. Razmaknuo sam teške brokatne zavjese. Guillaume je stajao na požarnim stepenicama.
– Stari, u velikoj sam gabuli – rekao je uznemireno – trebam uslugu. Želim da mi pričuvaš nešto, samo par dana, dok se stvari ne primire.
– OK – rekao sam.
– Do groba sam ti zahvalan!
S ramena je skinuo prastaru kožnu poštarsku torbu i odložio je na prozorsko okno.
– Čuvaj mi to k'o oči u glavi!
– Ma nemaš brige…
Zatim je nestao u hladnoj maglovitoj pariškoj noći.
…
Prolazili su dani, a Guillaume se nije vraćao. Ispario, rekao bi Georges Perec. Nakon tri mjeseca zavirio sam u torbu i našao ono što sam i slutio: nekoliko dragulja, finih ogrlica, dijamantno prstenje i naravno Truffautove dossiere. Većina ih je bila napisana perom i tintom, tek je nekolicina bila otipkana na pisaćoj mašini. Potaknut znatiželjom, prekinuo sam prevođenje Amélinog romana i primio se Triffautovih dosjea. Prevodio sam riječ po riječ, danima. Činilo se kao da nikamo ne pristižem i to me je bacalo u očaj.
Jedne noći temperatura se u sobi opasno približila nuli. Odlučio sam s prevođenjem nastaviti u Bijelom zecu. Pokupio sam dossiere i otišao.
U Bijelom zecu pijuckao sam kuhano vino. Vino je bilo dobro, grijalo je iznutra i ja sam iznenada oćutio da su mi rane zacijelile, da mi se srce ponovo otvorilo i da sam sposoban voljeti.
No tko je ona? Gdje je ona? Osvrnuo sam se. Promotrio žene u kafiću. Ne, nije bila tu.
Vratio sam papire u poštarevu kožnu torbu, izašao na ulicu te besciljno hodao hladnim gradom. Nakon nekog vremena naišao sam na majušno art kino. Igrao je Truffautov Jules et Jim. Predstava samo što nije počela. Ušao sam. Nikada nisam gledao taj film, ali znao sam sve o njemu: femme fatale, ménage ŕ trois, himna prijateljstvu, ljubavi i životu…
Na povratku u sobu zastao sam na Pont Neufu. Torbu s dossierima odložio sam na ogradu. Pripalio sam cigaretu i gledao Seinu.
Odjednom zvuk potpetica.
Osvrnuo sam se. Stajala je pokraj mene.
Bože, kakve oči!
– Mogu li dobiti cigaretu – upitala je.
– O,oui bien sűr – odgovorio sam i pružio joj cigaretu.
– Sophie – rekla je.
– Jules.
I riječi su potekle, nezaustavljivo, kao rijeka pod nama. Nisam mogao odlijepiti pogled s te žene. A zatim jedan nezgrapan pokreti i dossieri su završili u Seni.
– Oh, merde – zacvilio sam – dossieri!
Pogledala me je zbunjeno.
– Truffautovi dossieri!
– Oh, merde – rekla je ona.
No svako zlo za neko dobro. Sophie je danas moja žena. Svaki put kada se sjetimo te scene prasnemo u smijeh. Jedino što je ostalo od Truffautovih dosjea jest stranica mog nesavršenog prijevoda koji je te davne noći ostao na radnom stolu. Želim ga podijeliti sa vama u redovima koji slijede.
Guillauma pak nikada više nisam vidio.
Post je objavljen 13.09.2024. u 14:15 sati.