Marketing
Prijelomna vijest
„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“
Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.
Life is Short
Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.
Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.
Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.
A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.
Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.
I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”
Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.
Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.
Post je objavljen 06.12.2025. u 09:40 sati.