Marketing
Nikad, ama baš nikad, nemoj mi govoriti o poslu, nemoj mi govoriti o novcu
Hodamo zajedno od samog početka staze. tj. ne hodamo zajedno, već se povremeno susrećemo na stazi.
Ja hodam sam, njih je četvero: mladić, njegova djevojka i njeni roditelji.
Mladić je za ovu priliku njihov vodič.
Prvi put smo na Premužički, kaže.
Obitelj je iz Vinkovaca, mladić je iz Nuštra.
U Alanu dijelimo spavaonicu.
U Koritima, iz bunara, vadimo vodu sićem koji je napukao i curi.
Prehodali smo 2/3 staze.
Sada sjedimo na drvenim klupama u Skorpovcu.
Otac djevojke, moja generacija, pita me: „čime se baviš? „
To je neizbježna rečenica svakog kondicioniranog i mentalno programiranog zapadnjaka i sve prethodne rečenice vode k njoj. To je moment, nakon kojeg ništa više nije isto. To je pozicioniranje i diferencijacija na društvenoj i ekonomskoj ljestvici. To je suženje tema i ograničavanje daljnje komunikacije.
U nekih ljudi to je omiljena rečenica i jedva je dočekaju pošto znaju da su tu, u tom i takvom sustavu vrijednosti i uvjerenja, u prednosti.
Mene to ne zanima. Ja zazirem od tog pitanja. Nikada nikoga nisam upitao što mu je posao. Za mene je posao tek nužnost preživljavanja u zadanom sistemu i ništa više. Posao ne bi smio da ikoga ikako određuje. No neki su ljudi u potpunosti definirani njime i on sačinjava 99 posto njihovog individualnog i društvenog identiteta.
Sve to nema veze sa stvarnim čovjekom.
Netko može da bude uspješan šef velike klinike i odlazi u Kambodžu da plaća za polne usluge s djecom.
Netko može da stvara divnu muziku i tuca mrtve ljude.
Netko može da bude doktor znanosti i da mlati ženu ko vola u kupusu.
Netko može da bude vrhunski pedijatar, pa iz zabave gura petarde mačkama u dupe.
„Ne mogu ti odgovoriti na to pitanje“, kažem ocu djevojke, mojoj generaciji.
On me gleda začuđeno.
Pojasnim: „Ako ti kažem što mi je što mi je struka i način na koji zarađujem novac, sve će se promijeniti. Više se nećemo gledati istim očima, kao ljudska bića koja hodaju ovom moćnom planinom spremna da se podrže riječju, djelom, da se potapšaju po leđima kada je teško, da dijelie hranu, da bez oklijevanja priskoče u pomoć, da se uhvate u koštac sa svakim problemom koji može iskrsnuti u ovoj nepredvidivoj veličanstvenoj divljini. Počet ćemo da se vrednujemo posve drugim – neljudskim - kriterijima. Već nas i informacija iz kojeg kraja lijepe naše dolazimo razdvaja...
On i dalje ne shvaća o čemu govorim.
„U redu, reći ću ti“, kažem.
I tada se događa upravo ono što znam da će se zbiti.
Odnos se rasplinjuje, nestaje.
Ubrzo osjećam zahlađenje, distancu. Za njihovim stolom više nisam dobrodošao.
Ustajem i sjedam na drugo mjesto. Započinjem priču s momkom iz Zagreba.
Sutradan ću poći ranom zorom, dok je još mrak.
Poći ću da se više nikada ne sretnemo.
Post je objavljen 26.01.2024. u 12:00 sati.