… krenuli smo se uspinjati na Križevac. I što smo se više napredovali to je bilo teže, kao da osvajamo neki visok vrh a ne brdo od 500 m visine, kao da koračamo kroz gust prostor, kroz blato, masnu ilovaču, strašan otpor…
- Ma, što je ovo – procijedio je Š.
- Nemam pojma- odvratio sam sav u jednoj vodi.
Iscrpljeni, na pola puta sjeli smo na kamen studenac.
I tada nam se objelodanio: shvatili smo da ovim putem svakodnevno mili gomila grješnih i bolesnih bosonogih fanatika, licemjernih vjernika, hodočasnika s figom u džepu koji samo nešto potražuju od Boga. Rijetko kome padne na pamet da zahvali na onome što ima ili što je jednoć imao, da zapjeva pjesmu hvale i slave. Ti nazovi pobožni ljudi vječito nešto njare – daj mi ovo, daj ono, posveti me, spasi me, napoj me, usliši me, operi me, okrijepi me, brani me…
Nezasitni su u tom svojem iskanju.
Š i ja smo se pogledali znakovito, okrenuli se i pošli natrag u mjesto.
-Treba uživati u ovoj večeri - rekoh Š-u.
- Apsolutno.
Sjeli smo u biffe Odrješenje i satima ispijali pive i žonglirali s riječima. Godinama nisam imao tako kvalitetnog sugovornika.
Bližila se ponoć. U biffeu nas je ostalo tek petoro.
U nekom trenutku Š je ostao bez cigareta. Ustao je i prišao stolu za kojim su sjedile dvije postarije gospođe i jedan postariji gospodin, te zatražio cigaretu.
Muškarac mu je pružio cigaretu i nekako se začeo razgovor.
Pridružio sam im se.
Bili su Irci.
Gospođe su bile iz Belfasta, a gospon iz Liverpoola. Lučki radnik, reče.
Naručio sam piće za sve.
A onda se mršava gospođa zamrzla kao glič.
- Maeve je izgubila je dvoje djece na ulicama Belfasta – priopćila mi je potiho njena prijateljica.
To me je zbilja razbjesnilo.
- JEBENI ENGLESKI GADOVI - zagrmio sam i počeo pjevati:
IF YOU HAD THE LUCK OF THE IRISH
YOU'D BE SORRY AND WISH YOU WERE DEAD
Moj glas je trgnuo gospođu tragične sudbine iz stupora i ona mi se umah pridružila u pjesmi:
YOU SHOULD HAVE THE LUCK OF THE IRISH
AND YOU'D WISH YOU WAS ENGLISH INSTEAD
Zapjevala je i njena prijateljica.
Stariji gospodin iz Liverpoola nije zapjevao.
Pjevali smo pjesmu za pjesmom, a konobar je pogledavao na sat. The Irish rooo-ver!
.............................. … o daddy, o… there's whiskey in the jar
................................................. alive, alive, ou … alive, alive, ou
......................................... crying, "cockles and mussels, alive, alive, ou"
Polako je došlo vrijeme da pođemo. Irci su ostali sjediti u biffeu. Na izlasku sam čuo da naručuju još jednu rundu.
Opustjelim noćnim ulicama krenuli smo prema konačištu franjevačkog samostana.
U jednoj je uličici debela cura navalila na mladog dečka koji je jedva stajao na nogama. Ljubila ga je nabreklim crvenim usnama po licu, vratu, a on se pijano smijuljio.
Zatim je posegla za šlicem i izvadila mu kitu. Spustila se na koljena i požudno ga strpala u usta.
Apolonski lijep maldić je svrnuo pogled i ugledavši nas kako stojimo nedaleko od njih, raširio je na licu kretenski osmijeh.
- Ou jes - izustio je gledajući u nas.
Debeljuca je radila sve u šesnaest .Napokon je dobila svoju šansu.
Stavio sam ruku džep i ustanovio da mi fali novčanik.
Moramo nazad, rekao sam, ostavio sam novčanik na šanku.
Okrenuli smo se i pošli natrag.
- Jes jes jes - čuli smo kako uzdiše mladić iza nas.
Post je objavljen 17.01.2024. u 15:01 sati.