Marketing
ZRAK VISOČJA
………………………………………………………………………………… U srcu, u dahu planine, planine
Stajali smo na račvanju putova. Lijevi smjerokaz pokazivao je prema Staničevoj koči, desni prema Kredarici, a treći je vodio u podnožje, ka Aljaževom domu.
Prema nama, iz smjera Kredarice spuštao se starac. Kada je prišao, zasta. Visok, čvrst, prekaljen, poput kakvog gorštaka. Progovori slovenskim te reče da stiže iz doline Vrata preko prevoja Luknje i Plamenica. Znao sam da je ta ruta, poznata i pod imenom Bambergerov put, najteži ali i najprestižniji pristup Triglavu pa izrazih poštovanje.
- Sedamdeset i tri – naglasi starac i palcem desne ruke udre o grud. Na licu mu bljesnu osmijeh. Zubi, činilo se,behu njegovi vlastiti. Pucao je od ponosa.
- Oh, zar – zadivljeno će Miroslav, žutokljunac kojeg sam prvi put vodio u Julijske Alpe. – I ja bih u poodmakloj dobi volio tako.
Pozdravili smo se i nastavili prema vrhu.
Nedugo zatim Miroslav uzvikne:
- Čovječe, sedamdeset i tri godine i sam u Alpama !!!
Sam u Alpama ??? iskreno začuđena upitala me kuharica na Kredarici kada sam u rano proljeće 1999. prvi puta, bez ikakvog alpinističkog iskustva i s preteškom naprtnjačom „osvojio“ Triglav. Bila je hrvatica sa Šolte. Nekoć se davno udala za Slovenca. Prije pet godina on je otišao na ispovijest svetom Petru, a ona je, eto, ostala u tukaj. U mirovni je, no ljeti radi u domu kao kuharica, ne iz nužde, već ne zna kamo bi sasobom.
- Jest, sam samcat! – potvrdio sam.
- Pa kako to? zanimalo ju je.
Što da odgovorim? Da sam osamljenik, stepski vuk, sigma, asocijalni mizantrop, psihopat i luđak bez prijatelja. Da nemam ijednu osobu s kojom bi dijelio planinske doživljaje.
Hajde, nije baš sve tako crno. Imam ja đevojku, ali ljepotica neće da izazivlje sudbinu na strminama visokog gorja.
A prijatelji? – Pa znate, umjetnici. Po čitave dane u birtiji pripiti trućtraćaju. Ne pada im napamet da se otisnu od šanka u potrazi za novim obzorima. Niti tih nekoliko arhitekata, inženjera i strojara koje također podvodim pod drugove, ne zanima ništa osim da dočekaju kraj radnog vremena, objeduju, izvale se na kauč i šaltaju programe dok ne usnu uz blue tv light.
- Svi koje znam piju kaficu – odgovorih.
- Molim?
- Život će da mi proleti dok oni piju kaficu. - A penjati se mora! – pojasnih.
Naravno, referirao sam se na scenu u poznatom srpskom filmu. Tako sam ukratko, bez suvišnih opravdavanja i s nemalom dozom gorčine, uspio izraziti meritum stvari.
Žena potom pomenu mladu slovensku alpinisticu koja se prethodne godine survala niz stijene na potezu od Kredarice do vrha.
- Prošla je tim putem barem tridesetak puta – reče.
- I što joj bi?
Slegnu ramenima.
- Kažu da ju je zanijelo, izgubila je ravnotežu i pala.
Može čovjek sto puta nekom rutom proći, no vazda treba poštovati planinu, biti usmjeren na svaki korak i pokret koji čini, posebice na vršnom grebenu. Nema tu mjesta lakoumnosti ili pjesničkim uzbibanostima: – ju, viđe unde nebeskog glasnika/ cveta ubavog bez vlasnika. I, naravno, valja osluškivati tijelo. Kada ti kaže da ohaneš, onda ti ohani, burazeru!
- Nekada ljudi, u želji da obore osobni rekord, zanemare signale tijela – rekoh.
Žena otpuhne dim i zagleda se u daljinu.
Ja pogledah na sahat.
- Pa behu razgovori ugodni naroda slovinskoga…
Stegnuvsmo ruke.
Nabacih naprtnjaču na leđa i pođoh. Nijesam napravio ni tridesetak koraka, kad ona me dozivlje natrag. Đavle, kog sam vraga sad zaboravio?
Priđoh, u ruci joj zamotuljak. U njem štrudlin od sira.
- Pa čemu to imam zahvaliti, gospođo draga? upitah ganut brižnom gestom.
- Za snagu, reče.
- Ako je za snagu unda neka, reče nasmiješeni ondašnji žgoljavi ja i krenu dalje.
I danas, poslije trideset i nešto godina, ono što je ostao od tog čovjeka veli: hvala.
Post je objavljen 27.01.2025. u 11:11 sati.