Marketing
Jadranske razglednice (13) 2009-07-30
Šeta jutros gradom. Ponio sam i fotoaparat kako bi fotografirao neke motive koji se ne pojavljuju na uobičajenim kič razglednicama. I tako, u mislima na bivši praznik o kome pisah prije koji dan, sjetih se da provjerim je li još uvijek postoji caffe bar „NDH“. Da još uvijek je tu! Na diku i ponos onog dijela građana kojima je Poglavnik i NDH najveća vrijednost u njihovom shvaćanju samostalne Hrvatske.
Kafić za nostalgičare
No ipak nije sve tako crno. Još uvijek u centralnom parku stoji spomenik palim borcima NOB-a podignut 1953. (nakon „paljenja“ svjetla djelomično devastiran pa obnovljen), spomenik sjećanja na tragediju Hirošime, spomenik prvom predsjedniku Franji Tuđmanu (ma kakav da je bio ipak je bio prvi predsjednik), poprsje Stjepanu Radiću, spomenik na godinu krunidbe kralja Tomislava. Raznih ljudi ima u tom mom gradu, od krajnje lijevih do krajnje desnih.
Spomenik poginulima tijekom 1941-45. koji su pošli u rat zbog ideala kao i ono iz 1991. Da su ostali živi što mislite koji bi bili tužniji?
Eto i naziv moje ulice mijenjao se kao se mijenjala povijest. Davno, prije drugog svjetskog rata, bila je ulica kralja Aleksandra, nakon rata postala je Partizanski put. Poslije 1991. preimenovana je u Zagrebačku ulicu, a danas nosi naziv ulica Dr Franje Tuđmana. Mi je u obitelji u šali nazivamo „Partizanski put Dr Franje Tuđmana“.
Neka, neka se mijenjaju ulice (iako bi iz praktičkih razloga bilo bolje da se ne mijenjaju već da imaju „vječna“ imena, kao na primjer Put Vruljina, Ribarska ulica itd, kakvih u Gradu ima), neka se mijenjaju mišljenja i svjetonazori, neka smo trenutačno u krizi. Neka samo na tome i ostane. Sve ćemo to mi ili naši potomci savladati i riješiti. Samo, molim, bez potezanja bombi, kâma i mačeva gospodine Thomsone.
To nam zaista više ne treba!
nastavlja se
Post je objavljen 02.09.2009. u 19:58 sati.