Ljubav kroz riječi jedne žene

Razglednica iz Varaždina

Da“ novo normalno“, ne mora značiti i lošije, sinoć smo svjedočili na otvorenju


Nevjerojatan doživljaj na otvorenom, u prekrasnom ambijentu, između bedema Staroga grada. Nisam slikala. Ostavljam vam na volju da si zamislite ambijent i vrhunsku izvedbu Varaždinskog komornog orkestra Bachovog Brandenburškog koncerta br 3., Vivaldijeva Četiri godišnja doba i Telemannove uvertire-suita La Bizzarea . Himnu je otpjevala poznata hrvatska sopranistica Lana Kos. Neponovljiv doživljaj.

Danas sam, pod dojmom sinoćnjeg događaja, otišla do grada. Ove godine ,na velikim panoima je izložba Varaždinskih baroknih večeri u slici. Evo nekoliko slika. Istina, nisu vrhunske(slikane mobitelom) ali su lijepe koliko i sjećanja na događanja.






Najbolje je doći, prošetati i pogledati:)))

Na Korzu je ovogodišnja Međunarodna izložba cvijeća.





****
Ove godine nismo imali Špancirfest. Imali smo(uz poštivanje svih mjera) različita događanja u Jagićevom parku, pod prigodnim imenom Laufanje , na Starom gradu Vinski grad. Kako kažu, sve je prošlo u redu. Vezano uz ta događanja nije bio ni jedan slučaj korone. Nadamo se da će, uz poštivanje svih mjera, tako i sada biti.
Za sve one koji vole ovu vrstu glazbe, koji vole cvijeće, koji vole sjediti na terasi uz kavicu na blagom ljetnjem suncu dok sve miriše na ranu jesen, vrijeme nježnosti i ljubavi, neka svrati.

Oznake: barok, cvijeće, glazba

19.09.2020. u 22:04 | 10 Komentara | Print | # | ^

Mina i Maja

Ima jedan svijet, lijep, razigran, bezbrižan. Bez podjela i predrasuda. Veseo i razigran.
Dječji svijet.

******

Ljeto je. Mama i tata rade drugu smjenu. S balkona su im mahale sve dok iza ugla nisu nestali. A onda? Onda su se sestrinski svađale i za kose čupale do mile volje. Nije bilo nikog da ih upozorava. Brzo su riješile sve nesporazume i nesuglasice. Kad je mama zvala da čuje kako su, bile su dobre, bile su baš onako kako mama želi čuti. Postoje stvari za koje tata i mama ne moraju znati.

Mina je sanjar. Danas se odlučila svijet iz ptičje perspektive promatrati, na najveće drvo u parku se popeti. Istina da je najveće drvo bio bor, kora ljepljiva, iglice bodu , a koža peče,ali, za proširiti vidike nešto treba i pretrpjeti.

Maja voli životinje. Sve što puže, gmiže, leti, sve što na četiri noge hoda treba maziti i paziti. Već tri dana ima novog prijatelja, malog crnobijelog mješanca. Lutalicu. Dala mu je ime Miki. Čekao ju je veselo repom mašući. Danas ju je u stopu pratio. Keksi mu nisu dovoljni, znala je da je gladan, da se za Mikija treba pobrinuti. U parku, Mine nije bilo. „ Gdje si Mina?,“zabrinuto je vikala.Tada je kroz krošnju vidjela crvenu haljinicu. „Joj Mina, ti si kao crveni kišobran na vrhu bora, rekla je smijući se. Kako ćeš sići?“ „Idi po Kikija. On je dječak. Dječaci znaju kako s drveta sići“. Nije bilo lako, ali su uspjeli . Sutra će razmišljati kako mami objasniti ogrebotine, uništenu haljinu i potrgane sandale. Kutiju su nabavile, ispod stepenica kućicu složile i Mikija nahranile. Zašto je Miki ispod stepenica, nezadovoljnim susjedima, tata će sutra objasniti.

Navečer, kad su mama i tata zatvorili vrata njihove sobe, Mina je pitala Maju da li spava? „Ne spavam. Pitam se je li Miki tužan i usamljen? A ti? „ Razmišljam kako bi lijepo bilo, s vrha bora, mjesec i zvijezde gledati“, sanjivo je odgovorila.

(Priča objavljena na stranicama Kreativne radionice Balkan)


Oznake: dječji svijet

16.09.2020. u 20:20 | 9 Komentara | Print | # | ^

Danas ...

Danas nisam napisala stih. Ni priču.
Zrele plodove ljeta u staklenke sam spremila . Događaje u sjećanja.
Nade i iščekivanja podno pahuljastih oblaka smjestila. Strahove s vjetrom poslala.

Danas nisam postavljala pitanja. Nisam tražila odgovore.
Danas sam prošetala s ljetom na odlasku. Sa suncem koračala. Dan ispraćala.

Danas nisam napisala stih. Ni priču.
Danas sam pokraj puta slikala cvijet.
Lijep kao život. Mirisan kao ljubav.






Oznake: običan, a opet, poseban dan

10.09.2020. u 19:39 | 20 Komentara | Print | # | ^

Zlatno klasje



Prekrasna su srpanjska polja zlatnim klasjem prekrivena.Dok je vezao konja u hladovini,Ivan se sjetio riječi svog oca:
„Žito sijemo u jesen.S nadom. Gledamo kako klija. U proljeće gledamo kako raste, bubri i zrije , moleći Boga da bude kiše, ni premalo ni previše, da ne bude jakih vjetrova i oluja.Žito sijemo s nadom, žanjemo s ponosom i zahvalnošću. Imati žita, znači imati kruha i ne biti gladan.Kako sijemo tako i žanjemo, kako sadimo tako i beremo. Kako na polju, tako i u životu. Zapamti, govorio je, u žetvu se ide čista tijela i čista duha. Kruh je svetinja. Žetva svetkovina.“
Zamišljen,prelazio je rukom preko zlatnog klasja. Na užeglom suncu šuštalo je. Prignuo se, ubrao dva tri klasa, žuljevitim dlanovima protrljao ih, otpuhnuo pljevu i pomirisao. Osmjeh mu je lice ozario. Zrela je. Miriše. Vrijeme je za žetvu.Pogledao je u nebo. Beskrajno plavetnilo. Nigdje oblačka nema.
Ivan je ubrzao korak. U hladovini hrasta uzjahao Dorata. Sutra je veliki dan! Prvi, kojeg bez oca treba odraditi. Otac ga je svemu naučio.Puno posla ga čeka. Kose treba klepati,na kosu polagače pričvrstiti, već pripremljenu užad i srpove na kola staviti.
Navečer, s komšijama otišao je u šljivik. Nebom je gospodario mjesec. Velik i žut. Ograde oko mjeseca nije bilo.“Po svim znakovima zalaska sunca i čistog mjeseca, govorili su stariji,narednih dana neće biti kiše.“ Zadovoljan, Ivan se doma vratio, okupao u velikom drvenom koritu i otišao leći. S prvim kukurikanjem pijetlova, dignuo se.Na ormaru visila je čista odjeća. Obukao je robaču i gaće i obuo čizme. Nogavice gaća u čizme stavio. Oko robače tri puta tkanicu opasao. Umio se na bunaru. Otišao u staju i konje nahranio. Majka je bila budna. U veliku korpu za ručak spremala je slaninu, kobasice, mladog luka i sira, pečenu kokoš i turšije. Jučer je ispekla čvarkuše i savijaču od oraha. U krušnoj peći pekao se kruh. Uzeo je pljosku,otišao u podrum. Vrijeme je skinuti voštani pečat s bureta i rakiju natočiti. Odstajala u hrastovom buretu godinu dana, kao dukat žuta, mirisala je. Upregnuo je konje, prikopčao drvena kola, sjeo na mjesto kočijaša držeći dizgine. Uznemireni veselim žamorom pristiglih radnika, konji su hrzali. Blagim glasom Ivan ih je umirio.
Vesela družina na polje je krenula. Na istoku, iz purpura sunce se rađalo. Probuđeni fazan iz grmlja se dignuo. Rijekom se magla provlačila. Zlatno klasje, rosno i sneno ,na jutarnjem vjetru njihalo se. Na međi pokraj tri hrasta, Ivan je zaustavio konje. S kola su prvi skočili kosci. Uz pošalice i smijeh pomagali su mladim djevojkama i snašama da siđu s kola. Ivan je otkopčao konje i rudo na zemlju spustio. Mladoj garavuši Ani rekao je da će ona, kad za to dođe vrijeme, ručak poslužiti. To je, naravno, za sve prisutne bila tema za zafrkanciju. Crvena kao bulka ,Ana je u zemlju gledala. „Bože kako je lijepa“, pomislio je Ivan. Brzo se pribrao, konje na livadu pustio.
Svaki kosac za tkanicu zakvačio je kosijer,u kosijer nasuo vodu i belegiju spustio. Ove godine Ivanov otkos je prvi. Prekrižio se, pogledao u nebo, u ruke uzeo kosu i zamahnuo. Jedan za drugim, u pravilnim razmacima, ujednačenim koracima, ritmičkim zamasima, kosci su kosili. Oštre kao britve kose su klasje rezale. Porezano klasje na polagače se naslanjalo i na zemlju ujednačeno padalo. Sa srpom u ruci, jedne žene klasje su prikupljale , druge su užetom u snoplje vezale i uspravljale. Dječaci, vodonoše, vodu su nosili i usput, u torbu od konoplje istaknu, potrgano klasje sakupljali.Svakim otkosom zlatno polje postajalo je manje.Na strništu, kao zlatni buketi ,uspravno, stajali su snopovi. Rosno klasje na suncu se sušilo. Žamor se poljem širio. Kad se oštrica na kosi istupila, kosci su stali, držak kose na zemlju stavili, izvadili belegiju i ujednačenim pokretima prstiju i belegije kosu oštrili.
Ana je u Ivanovom otkosu snoplje vezala. Dok je snoplje uspravljala, prema Ivanu bi pogledala. Kad je kosu naoštrio, malo vode je popio i crnu kosu s čela maknuo. Pogledao je Anu, namignuo i mangupski se nasmiješio. Pogled je maknula,brzo se prignula i snoplje vezala. Srce je lupalo kao da je poludjelo. Kad je sunce u zenitu bilo, Ivan je do Ane došao i rekao da je vrijeme za ručak. Pomogao joj je korpe s kola skinuti i veliki bijeli stolnjak u hladovini prostrti. Na šale i dobacivanja Ana je crvenila, Ivan se smješkao. Ispod bijele košulje bujna prsa su se nadimala. Preko suknje keceljom, uski struk je opasala.“Kad bi znala koje misli me opsjedaju, pobjegla bi. Ima vremena, razmišljao je. Danas kose njegovo, sutra Markovo i tako svaki dan , dok sve žito ne pokose.“ Poslije ručka ,sunce je pripeklo, vrućina isijavala. Nisu osjećali vrućinu ni umor dok su, otkos po otkos, zlatno klasje kosili i u snoplje vezali. Zadnji otkos,zadnji snop s pjesmom su dočekali. Žito je svetinja. Žetva svetkovina. Snoplje su na kola stavili,kući na kolima vozili i u posebne stogove slagali.
Ljubav je kao rađanje dana. Purpurom se zarumeni, srcem zagrije.Ljubav je moćnica srca. Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Po danu, zajedno na polju, Ivan i Ana pogledima su se dogovarali, na večer, po mjesečini, u skrivenim kutovima razgovarali. Velike ljubavi istim jezikom govore.
Sedam dana kasnije, na Ivanovom dvorištu opet su se okupili. Žito je trebalo vršiti. S poštovanjem ,gledali su vlasnika vršilice koji je s pomoćnicima velike gumene remene s pogonskim strojem spajao. Malo dalje postavili su rešeto. Svatko od mještana bio je vješt u jednom od poslova. Uz zaglušujuću buku i dim upalili su vršilicu. Ivan je bio na mjestu ulagača. Ana je užad na snoplju rezala. Vruća tijela su se dodirivala.
U oblaku pljeve zrela zrna u drvena korita su padala. Muškarci su korita na ramena dizali, žito u bubanj rešeta sipali. Veliki kotač na rešetu,dvoje je okretalo. Vrtnjom u bubnju zrno se od pljeve odvajalo u velike platnene vreće. Pune vreće na kantaru su vagali, svaku kilu masnom olovkom na papir zapisivali. Kilažu su glasno izvikivali. Vreće su na očišćeni tavan kuće nosili i sipali. Djeca su pljevu spremala, žene slamu vilama muškarcima dodavale. Oni su slamu oko stožine stavljali, nogama gazili , u stožac slagali. Kasno u noći, pod svjetlima fenjera vršidbu su završili.Na znojem natopljenu odjeću pljeva se zalijepila, u kose uplela. Na bunaru su se umili, Za velikim stolom završetak radova slavili. Plesalo i pjevalo se. Ima žita, biti će i kruha.
Majka je na toplu krušnu peć par pregršti pšenice stavila. Da se prosuši. Ivan je ujutro pšenicu na žrvnju samljeo, majka pogaču zamijesila i ispekla. Miris friško pečenog kruha širio se dvorištem, zadovoljan i sretan osmjeh licem. Za doručkom , majka mu je ,onako usput rekla značajno se osmjehujući , kako je Ana lijepa i poštena cura i dodala: „Ana nema dukate oko vrata, to znaš, ali ima ruke vrednije od zlata. Nije zlato sve što sja, nikad to nemoj zaboraviti.“ Ivan se nasmijao.“Vidim da sve znaš. Na proljeće,poslije korizme, svadba će biti.“
*****
Godine su prolazile. Svake godine u srpnju Ivan i Ana na polje su dolazili, godišnjicu zajedništva obilježavali. Svako oranje i sjetva,svaka radost i tuga, svaka nada ,u brazdama života na licu je zapisana. Ovo je druga godina da polje nije preorano. Nije posijano. Oslonjen na štap, teškom mukom Ivan se prignuo, šaku zemlje zagrabio. Stisnuo je zemlju i šaku otvorio. Rahla i plodna na dlanu se rasipala. Pogled mu je bio mutan i dalek. Zemlja treba slugu, a ne gospodara. Generacije su polja obrađivale, obitelji prehranjivale.Svako vrijeme svoje nosi. Čovjek se svemu prilagođava i svemu prkosi. Konje su zamijenili traktori. Kosce su zamijenili kombajni. Puno se radilo , od svog rada živjelo. Onda je došlo ovo novo vrijeme. Govore: „Kupujmo domaće“. Puste riječi. Uvoz cvjeta, domaće propada. Mladost se po cijelom svijetu raselila. I njegova dva unuka. Sve je manje ljudi, sve je manje radosti.
Duboko je uzdahnuo, mokrim pogledom upitno Anu pogledao. Primila ga je za ruku. „Znam da si nestrpljiv. Unuci nam se za Veliku Gospu vraćaju. I ostaju. Na jesen će polje preorati i žito posijati. Opet će naša polja zlatnim klasjem oživjeti.“ Uzdahnuo je s olakšanjem i pogledom prelazio ravnicu. Znala je što ga muči. „ Ne brini se, rekla je kroz smijeh. Još ćemo mi zajedno na ova polja dolaziti. Između osamdesetih i devedesetih godina, kažu ljudi, dolazi nova mladost:“
Zagrlio ju je i pustio suze neka teku. Unuci će se vratiti. Nastavit će tamo gdje je on stao. Njegov sin je za ova polja i ravnicu ,u Domovinskom ratu ,život dao. Njegovi sinovi to cijene i znaju. Zato se i vraćaju. Trebalo je drugačije biti. Njegov sin trebao je svoju djecu dočekati, ali, čovjek snuje, a Bog određuje. Obrisao je suze, u nebo pogledao.
„ Sine, nije bilo uzalud“, ponosno je rekao.


(Priča objavljena na stranicama udruge Tikvica)

Oznake: ljudi, običaji

03.09.2020. u 17:30 | 14 Komentara | Print | # | ^

Bezvoljnost


Pljušti kiša. Bez vjetra. Svježe je. Lakše se diše.
Nadam se da će uz sparinu isprati i bezvoljnost.
Ne znam kako vi, ali ja sam se umorila od ovog vremena u kojem
jutro počinje a dan završava
izvješćima o oboljelima i umrlima od virusa
naslovi vrište o zločinama i mržnjama
svih vrsta
polugoli selebriti umjetnih lica
cere se s duplerica
gladni pred zaključanim kontejnerima
radnici bez posla na zatvorenim granicama
ukradena mladost
ugrožena starost
obezglavljen svijet
upitna budućnost.....

Pisao je Kafka o Preobrazbi čovjeka u kukca.
Svjedoci smo preobrazbe čovjeka
maskom prekrivenog lica
u osamljenog,
bezvoljnog pojedinca.

Ljeto je na izmaku. Sve na jesen miriše.

Oznake: bezvoljnost

31.08.2020. u 22:20 | 9 Komentara | Print | # | ^

Zajedništvo

Ovih dana slavili smo četrdeset i dvije godine zajedništva. Nije uvijek bilo lako ni jednostavno. Trebalo je ono što mladost idealizira, a život modelira, prihvatiti.

(sl. Maja)
Na početku, imali smo sve što nam je trebalo. Ljubav. Uz ljubav ide i ljubomora. Učili smo se, (često na teži način) povjerenju.

Naučili smo da uz vrline imamo i mane. Trebalo ih je prihvatiti.

Griješili smo. Imali uspone i padove. Svađali i mirili se. Zajedno smo plakali, zajedno se smijali.Bili smo jedno drugom podrška.

Zajedništvo je upornost i odricanje. Zajedništvo su nesuglasice, dvojbe, radosti i tuge. Zajedništvo nas uči praštati i činiti ustupke, uči nas strpljivosti i dosljednosti.

Dug je put do razumijevanja bez riječi. Ne pitamo se jesmo li mogli bolje, jesmo li trebali više. Zahvalni smo na onome što imamo. Djeca su naša radost. Naš ponos. Naša snaga, naše bogatstvo, naš trag postojanja u vrtlogu života.
Mi zajedno, jedna smo priča. Jedan život.


Oznake: ljubav, Zajedništvo, zahvalnost

27.08.2020. u 23:04 | 10 Komentara | Print | # | ^

Ta divna stvorenja




19.08.2020. u 23:02 | 15 Komentara | Print | # | ^

Ljeto na rijeci

Ljeto je. Pomalo čudno, priznat ćete. Prošli tjedan mirisalo je na jesen. Sada je opet vruće i sparno.

Mirno je i tiho.
U debelom hladu misli drijemaju
ljubav sanja



život teče, vrtloži, pretače i rastače se
svijet mrmlja, uzdiše, smije se i plače,
na izvoru riječi nedovršen stih


snovi i sjene u vodu utopljene
na cvijetu maslačka usnule želje


Oznake: ljeto

11.08.2020. u 22:01 | 20 Komentara | Print | # | ^

Stablo ljubavi

Širom je otvorila balkonska vrata. Maknula papire sa stola i kavu stavila. Zadovoljna je bila onim što je do sada napravila. Iz literature upoznala se s kiparstvom Romanike u Dalmaciji .U Zadru, dobro je proučila plutej crkve Sv. Nediljice. U Splitu, Buvina vrata i naslone korskih klupa splitske katedrale . Za kraj, ostavila je portal trogirske katedrale sv. Lovre. U mjesec dana diplomski će dovršiti i dobro se odmoriti.Zatvorila je oči i opustila se. Uživala je u lipanjskom suncu, šumu valova i mirisu mora. Danas neće ništa raditi. Uživat će u ljepotama Trogira.

Sa sladoledom u ruci uputila se prema katedrali. Pogleda uprtog u portal nije gledala kuda ide. Sljedeći trenutak s nekim se sudarila.
„U što vi gledate šinjorina?“, zagrmio je muškarac. „ Uništili ste mi košulju.“
„I sladoled!“, rekla je zbunjeno gledajući kako mrlja od sladoleda postaje veća. Iz torbe je izvadila maramice i počela brisati košulju.
„Pustite sad košulju! Šteta je već učinjena. Drugi put pazite kud hodate.“
„Žao mi je,“ promucala je Stela i hrabro podigla pogled. Susrela se s ljutitim pogledom visokog tamnoputog muškarca. Odmahujući glavom okrenuo se i otišao. Zbunjena neočekivanim događajem uputila se u vilu. Za danas joj je dosta šetnje.

Drugo jutro uzela je knjige, fotoaparat i teku,te se uputila prema katedrali. Planirala je tri do četiri dana provesti na proučavanju portala. Ručala je na terasi obližnjeg restorana. Zamolila je konobara za račun. Uz račun konobar je donio i sladoled.
„Oprostite, sladoled nisam naručila.“
„Gazda časti,“ rekao je konobar pokazavši prema muškarcu naslonjenom na šank.
Kada se okrenuo , prepoznala je muškarca od jučer. Uputio se prema njezinom stolu.
„Košulju smo spasili jučer, vaš sladoled nismo,“ rekao je nasmijavši se. „Red je da se upoznamo kako treba. Ja sam Marko.“
„Stela, drago mi je,“rekla pružajući ruku.
Čvrsto je stisnuo njezinu ruku netremice je promatrajući. Brzo je ruku maknula i pogled spustila.
„Jučer niste gledali kuda idete, danas od jutra u vrata gledate. Što je tako zanimljivo u vratima katedrale,?“pitao je sjedajući preko puta, ničim ne pokazujući da je njezinu nervozu primijetio.
„Za diplomski rad proučavam romaničku skulpturu u Dalmaciji. Ne gledam u vrata, kako vi kažete,rekla je nasmijavši se, proučavam portal na katedrali. Izuzetan rad majstora Radovana i njegovih učenika.“
„Zanimljivo je kako malo znamo o znamenitostima u svom gradu. Koliko dugo ostajete? Mogli bi me malo podučiti.“
Bio je ozbiljan. Zbunjena ,rekla je prvo što joj je na pamet palo:
„Mi s kontinenta ovo zovemo galebarenje.“
Vidjela je kako mu osmijeh nestaje s lica. Dignuo se, rukama na stol naslonio i ljutito rekao:
„Mi s mora ovo zovemo ljubaznost“.
Okrenuo se i otišao. U nevjerici gledala je za njime.“Ovaj gospodin ima kratki fitilj,“ razmišljala je. Na odlasku, došla je do šanka i zahvalila mu na sladoledu. Samo je rukom odmahnuo. Nije znala što bi mislila. Nemoguć čovjek.

Mislila je da se uvrijedio,ali se prevarila. Drugi dan sa širokim osmijehom na licu i dvije kave u ruci pojavio se pred katedralom.
„Vrijeme je za kratki predah i još jednu ispriku.“
Znala je da je svjestan svog šarma i da mu isprike nisu potrebne.
„Ne morate mi se kavom ispričavati. Ako tako nastavite sljedeću ispriku ručkom ćete platiti“,šalila se spremajući stvari u torbu.
„Nemojte me mučiti. Idemo u hladovinu klupe uz more.“
Pričala mu je o kamenim reljefima koji su svedeni u lukove i stupove. Pokazujući slike objasnila mu je prikaze s obje strane portala. Zaneseno je pričala o pobočnim stupićima na kojima je prikazan ljudski rad u različitim mjesecima. Sjedio je opušteno naslonjen na klupu i slušao.
„Jesam li vas zagnjavila? Kad počnem pričati, ne znam stati ,“rekla je upitno ga pogledavši.
Maknuo joj je nestašnu kovrču s lica.
„Zanimljivo ste sve ispričali. Moram priznati da sam puno naučio. Sad tek vidim kako sam malo znao o djelu majstora Radovana. Koliko još toga ima?“
Zatečena njegovom gestom brzo je pričala:
„Sutra ću još proučiti središnji prizor portala na kojem leži umorna rodilja, i donji prizor, na kojem dadilja obuzdava dijete koje se odupire kupanju.“
„Hoćete li mi o tome sutra podrobnije u šetnji pričati?“,pitao je uzimajući njezine stvari u ruke.
Dok se poslije šetnje na terasi odmarala,pitala se kuda je nestao čovjek kojeg je prva dva dana sretala. Zanimljiv sugovornik, pažljiv slušač i morala je priznati, vješt ispitivač.O sebi, gotovo sve mu je ispričala. On o sebi ništa nije pričao, ona ništa nije pitala.

Poslije popodnevnog kupanja pažljivo se spremala. Danas će joj on , kako je rekao, biti turistički vodič. Posjetili su Gradska vrata, Knežev dvor. Pričao je o tvrđavi Kamerlengo dok su uživali u pogledu s kule sv. Marka. Lipanjska noć se u svoj svojoj ljepoti morem prostrla.
„Znaš li o čemu razmišljam?“ pitala je, postavši svjesna da mu se s ti obratila.
Odmahnuo je glavom ničim ne pokazujući da je prisniji način oslovljavanja primijetio.
„Promatram i proučavam ljepotu u arhitekturi i kiparstvu. Razmišljam o ljubavi prema umjetnosti koju su nečije ruke u kamen uklesale, na platnu naslikale, i vjerujem, ne znajući ,svoj trag u vremenu postojanja ostavile. Dok se divim kulama, dvorcima i vilama, razmišljam o ljubavima koje su bile, koje su ovim ulicama prolazile, o ljubavima čiji je trag u vremenu izbrisan i zaboravljen. Pitam se, koliko je ljubavi na obalama mora zapisano? Koliko su tragova u pijesku vremena, izbrisale oseke i plime?“
Okrenuo se i dugo je promatrao. Na mjesečini nestvarno je izgledao.
„Dođi, pokazat ću ti nešto posebno. Nećeš više biti tužna i sjetna,“ rekao je primivši je za ruku.
Taj spontani trenutak prisnosti probudio je navalu emocija. Hodali su šuteći. Zaustavili su se kod velikog stabla čije su se debele grane neobično razgranale.


(Stablo ljubavi u Trogiru)

„Ovo je stablo ljubavi. Oni koji se pod krošnjom stabla poljube , njihova ljubav ,živjet će vječno,“ rekao je privukavši je k sebi.
Vrijeme je stalo. More je obalu ljubilo. Mjesečina koprenom stablo prekrila, zvijezdama okitila. Zvukovi su utihnuli, srce pomahnitalo.
„Tako si mlada,“rekao je odmaknuvši je od sebe. „ Ja imam trideset i četiri godine.“
„Kako to da te još ni jedna nije zarobila?“
Ništa nije odgovorio. Nije je u oči gledao. Bio je zamišljen i dalek.
„Znaš li priču o beduinu i robinji,“ tiho je upitao?
„Ne znam,“ rekla je naslanjajući glavu na njegovo rame.
****
Nekada davno, mladi beduin lutao je isušenim koritom rijeke.Wadisom. U nepreglednom beskraju prosutog pijeska naišao je na klonulo tijelo žene. Suhe ispucane usne navlažio je vodom. Mokrim dlanovima lice joj umio. Sjeo je na vreli pijesak, nježno podigao njezinu glavu i na svoje krilo stavio. Kada je glavu pomaknula ispod vela ,zlatna se kosa prosula. Uplašeno su ga gledala dva oka boje pustinjskog bunara. Nježno joj veo složio, polako se dignuo, za ruku je primio , kroz more pješčanih dina vodio.
Znao je da je ona odbjegla robinja koja je njegovo srce zarobila. Pitao se da li je fatamorgana žena, ili oaza koja se na užarenom pijesku ljeskala. Zatvarao je oči . Kada ih je otvarao oaze nije bilo. Bila je žena, bila je robinja, bio je beduin čije je srce zarobila.Volio ju je, iako je znao da ne smije. Primio ju je za ruke i rekao:
„Nemoj gledati u moje oči. Možda ti se neće svidjeti ono što ćeš u njima vidjeti.Ti nikada nemoj prestati tražiti.Ja se nikada neću prestati nadati.Mi možemo sanjati, mi možemo maštati..........mi nikad zajedno, nećemo biti.“

****
Sjedili su u tišini. Osjećala je da priča skriveno značenje ima.
„Tužna priča. Zašto si mi je ispričao,?“zamišljeno je pitala.
„Mogu ti ispričati priču o ljubavi koju je znatiželja ubila. Što kažeš?“
Opet je bio vedar i nasmijan. Ljubav puno ne traži , previše ne pita.
*****
Pet godina kasnije sjedila je na njihovoj klupi uz obalu. Na trenutak, činilo joj se da vidi njihove tragove u pijesku vremena otisnute.
„Da li je se ponekad sjeti?“
Sjetno se osmjehnula.
Stablo ljubavi zna.Srce pamti. Srce ne zaboravlja.

Oznake: ljeto, more, ljubav

04.08.2020. u 17:39 | 15 Komentara | Print | # | ^

Trijaža

Težak dan. Sparan. Moram obaviti prije dogovorenu pretragu. Otkazala bih ja zakazani termin, ali, djeca su uporna. Djecu treba slušati. Sad znam kako je njima ponekad bilo.
****
Sjedimo na propisanim razmacima na ulasku u bolnicu. S maskama na licu. Maske skrivaju osmijeh, distanca stvara otuđenost.Pod maskom postajem nervozna. Bezvoljna.

Rekli su da se naoružam strpljenjem, da ću dugo čekati. Vadim križaljku i olovku. Stavljam torbu na krilo, križaljku na torbu. Nakon dva riješena pojma naočale se zamaglile. K vragu vrućine i maske! Vadim iz torbe maramice, brišem naočale, stavljam križaljku u prvobitni položaj. Otključavaju se staklena vrata. Tehničar zove jednog pacijenta. I mene. Iznenađena, dižem se s torbom u jednoj, olovkom i križaljkom u drugoj ruci.

Na redu je trijaža. Ja to zovem gnjavaža.Gospodin pokazuje na sredstvo za dezinfekciju.

-Samo da spremim rekvizite, kažem mu.
Začuđeno me gleda i strpljivo čeka.
-Evo, možemo početi, kažem mu, stišćući aparat sa sredstvom za dezinfekciju.

Mjeri mi temperaturu. 35,2.
Na nekoliko pitanja uredno odgovaram.
-Imate li problema s disanjem?, pita me.
-Samo kad imam masku, odgovaram .
Vidim da nervozno diže obrve.
-Jeste li bili u kontaktu sa zaraženim?
-Ne da bi znala, odgovaram.
Smijući se pruža mi olovku da se potpišem.

Obavljam pretragu, vani s guštom odlažem masku, u prvi kafić idem na kavu.

Oznake: maske, trijaža

28.07.2020. u 23:51 | 12 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2020  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (13)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (9)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading