Ljubav kroz riječi jedne žene
Vrijeme ne moranja
Poslije svega onog što smo mislili da trebamo i moramo, polako i neprimjetno, život nas dovede u vrijeme ne moranja. U vrijeme kad ne postavljamo previše pitanja. Kad nemamo previše očekivanja. Većinu odgovora smo, koračajući stazama života, našli. Na lakši ili teži način. Svejedno. Učenja koja su spoznaje, kao odgovore, možemo reći onima koji su sa silnim očekivanjima (kao i mi nekad) zakoračili u vrtlog života; makar znam da svatko od nas doživljeno i proživljeno nauči na svoj način. Učenja nekad i danas, uvjerena sam, razlikuju se.
Ono što u vremenu ne moranja najčešće činimo- okupljamo obitelj. Upijamo mirise življenja. Ponosni na ono što smo postigli, na drugačiji, nježniji način ,stvaramo sjećanja.
Vrijeme ne moranja je kao suton. Nježna i sjetna sjećanja, obojana bojama postojanja, razliju se prerijom života. Čežnja oživi slike sjećanja. Krećemo na put. Na odredištu smo bezbrižnosti i ljepote odrastanja......
Dolinom djetinjstva caruje tišina. Provlače se sjene. Sjećanja u maglu uronjena.
Ne čuje se topot bosih peta; tek poneki umorni korak prašnjavim putem se provuče.
I uzdahne.
Vrućina jenjava. Izmaglica se diže. Umorno nebo kišu sanja.
Dolinom bezvoljno, provlači se rijeka. Ne žubori. Drveni most škripi.
Zubu vremena odolijeva.
Mladost se raselila. Starost svjetove zamijenila. Kuće zjape prazne.
Kroz razbijene prozore vjetar bijesno fijuče. Grede škripe.
Neobrađena polja u šikaru i šipražje obrasla.
Nema više međa, ni međaša.
Na vječnom počivalištu nečije ruke, u kamen uklesale riječi i slike;
Trag postojanja čovjeka u vremenu bit će tu, dok sjećanja žive. Dok ih, vrijeme ne izbriše.
Mali smo i prolazni. Samo je priroda vječna!
****
Vraćam se sjetna. Proganjaju me slike s vječnog počivališta. Beživotne su kao i kamen u kojem su uklesane......u mom srcu žive su i nasmijane.
Oznake: život, sjećanja, prolaznost
09.09.2024. u 20:20 | 10 Komentara | Print | # | ^Zaljubljeni Ginko....drugi
Za vrijeme korone i socijalnog distanciranja, puno vremena provela sam u šetnji šumskim puteljcima. U šumi je mir, ali nije tišina. Šušti suho lišće, na vjetru pucketaju grane što se njišu. Lepet krila ptica u letu. U miru, simfonija zvukova.
Previše smo se od prirode otuđili, da bi jednostavan govor i način života razumjeli.Čovjek je u svom megalomanskom pohodu za materijalnim, zaboravio i ono osnovno što je o drveću i šumama i znao. Poražavajući su podaci o površinama iskrčenih šuma.
Kad su otvorili knjižnice, uzela sam na ponovno čitanje „Tajni život drveća“ P.Wohllebena. Dobro je znati što drveće osjeća, kako se sporazumijeva u svom skrivenom svijetu.
Na poglavlju koje govori kako je drveće ponosno na svoje godine, sjetila sam se i hvale vrijedne akcije, biranja Europskog stabla godine. Naš predstavnik bilo je stablo Zaljubljenog Ginka iz Daruvara ,koji je po broju glasova zauzeo ponosno drugo mjesto.
28,060 GLASOVI 2. MJESTO
VRSTA: DVOREŽNJASTI GINKO - GINKGO BILOBA L.
STAROST: 242 GODINE
REGIJA: DARUVAR, BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA, REPUBLIKA HRVATSKA
Zaljubljeni ginko
Ja sam Ginko iz Daruvara. Već stoljećima rastem s gradom pokraj dvorca. Izazivam ljude da rašire ruke, obgrle širinu mog debla. Pružam ruke djeci za igru i pohod na vrh. Dobio san rajsko ime Adam. Svaki dan ispisujem nove stranice priče u interakciji čovjeka i prirode. Otkriti ću vam jednu tajnu. Nisam sam. Pokraj mene je Eva. Zajedno u Daruvaru stoljećima slavimo ljubav i život. Eva iz svoje sjene uporno prepušta meni laskave komplimente muškoj zadivljujućoj ljepoti. Grli vas Ginko.
*****
Ako je naš ginko drugi, tko je onda prvi?
47,226 GLASOVA 1. MJESTO
Memento izgubljenom selu
VRSTA: BIJELI BOR (PINUS SYLVESTRIS)
STAROST: 350 GODINA
REGIJA: CHUDOBIN, REGIJA VYSOČINA,
ČEŠKA REPUBLIKA
Memento izgubljenom selu
Ovaj bor iz Chudobina raste na kamenitom obalama uzvodno od brane koja se zove Vir. Ime bora u vezi je s poplavljenim selom Chudobin, koje više ne postoji zbog izgradnje brane. Prema legendi koju pričaju seljani, ispod bora u je noći sjedio vrag i svirao violinu, premda je vjerojatnije da su ćuli jake vjetrove koji su puhali dolinom. Ovaj bor nije samo važan kao putokaz nego je i dojmljivo svjedočanstvo svojoj velikoj otpornosti na klimatske promjene i ljudski utjecaj na okoliš.
****
Stabla su svjedoci postojanja i svjedoci vremena. Svako stablo svoju priču ima.
Samo su neke priče ispričane..... 01.06.2020. u 19:02 | 16 Komentara | Print | # | ^
Portret duše/2
Je li našla odgovore?
Kupuje štafelaj. Slika imaginarne slike univerzuma. Jesu li slike fragmenti regresije, spoznaje ili odgovori? To samo ona zna. Oporavak traje duže. Slika je sve više. Mijenjaju se boje. Po bojama, znali smo da je na putu ozdravljenja.
Svaka bolest, ostavlja ožiljak u fizičkom i trag u mentalnom. Fizički se prilagođavamo, mentalno, možemo ostati tu gdje jesmo, ali, možemo otići i korak dalje. Odlučuje se za art terapiju metodom fraktalnog crteža. Naše tijelo je fraktal u kojem se ogleda svaki organ, a naši osjećaji mali dijelovi u kojima se ogleda cjelina. Crtajući crtež, crtamo sebe, povezujemo misli, osjećaje i tijelo. Crtajući i bojeći fraktale povezujemo se s bićem koje je izvor sreće, veselja, zadovoljstva i duhovnih vrijednosti, naučila je.
Dug je put od crtanja i bojanja dijagnostičkih i korekcijskih, do umjetničkih fraktala. Ne broje se povučene crte i obojena polja. U svijetu linija koje se presijecaju tvoreći veća i manja polja koja ispunjavamo bojama, dolazimo do mjesta gdje misli nestaju, a ostaje duh povezan s Univerzumom. Otkrivamo sebe,mijenjanjem boja, mijenjamo način razmišljanja i postojanja. Učimo se dosljednosti i strpljivosti. Bojama kažemo ono što riječima ne možemo. Trag boje na papiru, otisak je misli i osjećaja. Portret duše.
Kad učinkovitost metode istinski doživimo i osjetimo, možemo krenuti korak dalje. Samo onda kad naučeno dijelimo, kao iskustvo ili spoznaju, učenje ima smisla. Naučeno nesebično dijeli. Pomaže.
*****
Danas sam dobila crtež mandale.Za zdravlje,vitalnost,unutarnji balans, razvijanje strpljenja i intuicije. Odlažem sliku mandale.
Otvaram mapu s njezinim radovima. Pratim trag boje na putu ozdravljenja. Crna boja praznine,tamnoplava boja tuge i depresije, postepeno, mijenja se u ljubičastu boju energije koja teče. Tamno smeđa boja bola i dugo neriješenih problema, prelazi u crvenu boju životne energije, u narančastu i zelenu boju zdravlja, vitalnosti i ravnoteže. Sivu boju nejasnoće zamjenjuje svijetloplava boja, boja neba , mira i stabilnosti. Dopunjuju ih boje pijeska, zlatna i roza boja, boje čiste energije i duhovnosti. Rubovi slika su u srebrenoj boji duše, boji nepreglednih prostranstva.
Prelazim prstima po rubovima slike. Brišem suze.
Uzimam crtež mandale.
Po bojama na periferiji mandale, znam da je upoznala svijet dualnosti, znam da je spoznala vlastite greške i iluzije. Znam da je pustolov koji traži skriveni princip života,skrivenu točku svijesti iz koje zrače sve ljudske kvalitete i sposobnosti.
Gledam geometrijski raspored simbola unutar kruga mandale. Pitam se, koji kvadrat, koji simbol u međuprostoru kruga, drugom bojom, treba pobojati?
Pitam beskrajni Univerzum; „ Koliko portreta duše , za zdravlje, moje dijete treba naslikati?“
Portret duše/1
Danas je bio Svjetski dan knjige. Bez uobičajenog posjeta knjižnicama, polako smo zagazili u Noć knjige. Virtualnu. S prstima na tipkovnici,sa sjećanjima na prijašnje Noći knjige i okupljanja,noćas će, negdje u tišini, pjesnik napisati stih.
Umjesto stiha, podijelit ću s vama priču. Onako, kako ju je život ispričao.
Portret duše/1
Djeca su se probudila. Vrijeme je dignuti se. Temperaturom iscrpljeno tijelo ne sluša. V joj pomaže. Hrabri je. Prvi korak je najteži, naučila je. Polako otvara vrata dječje sobe. Rumeni u licu, veseli i orni za novi dan, izmamljuju osmjeh na umornom licu. Oni su njezina snaga. Oni su razlog za ustrajati i ići dalje. Oblači ih, grli, sprema za vrtić. Maše im s prozora. Šalju joj puse. Duboko uzdahne i obriše suze. Umorno se spusti u fotelju. Na prozoru, stakleni vrč s vodom. Gleda kako se svjetlost odbija od površine vode i lomi na staklu.
Mi smo svjetlost. Život je poput stakla. Krhak i lomljiv. Piše poruku V neka joj kupi kist i boje. Oslikava figurice od stakla. Bojama im je promijenila izgled,udahnula radost.
Tijelo je upozorava. Leži na krevetu. Zna da su boje neraskidivo povezane s fizičkim, emotivnim,mentalnim i energetskim, u svakome od nas. Svaki dan , na novoj podlozi od stakla oslikava cvijeće, anđele, motive koji se sami stvaraju potezom kista. Ne bira boje. Slika onako kako se osjeća.
Zna,sedam je čakri u tijelu, sedam boja u spektru. Na tankim čašama od stakla slika bojama spektra. Oslikano na određenoj temperaturi suši. Prilikom sušenja neke čaše ne izdrže. Pucaju. Dok ih odlaže ,razmišlja kako i ljudski organizam jednako reagira. Jedan izdrži izazove, drugi ne.
Fizički, uz pomoć medikamenata, psihički, uz pomoć.boja,osjeća se bolje. Kreće dalje. Rijeka života, njezin nemirni duh, onaj uspavani pustolov u njoj,ponekad, s orlovima želi slobodno letjeti prostranstvima nepreglednim. Ponekad, samo ponekad,poželi odbaciti ove cipele što je žuljaju i bosonoga trčati zelenim poljima. Vraća se meditaciji.
Za manje od godinu dana život ju je naučio da se lekcije ponavljaju. Ovaj put , u najboljoj namjeri, krivom procjenom struke, kreće u novu bitku. Ma koliko bila svjesna da je njezin put davno u poslanju zapisan, postavlja si bezbroj pitanja. Koja je to karma, iz kojeg života ,na njezinom putu zapisana? Unatoč iscrpljenosti i umoru, želi na regresiju. Svi argumenti , kojih je i sama svjesna, padaju u vodu. M je njezina podrška. Vozit će je na kraj svijeta, odlučila je, ako je to ono što će njoj pomoći. Otišla je po odgovore u Pisu. M ju je do hotelske sobe na rukama nosila. Na Kosi toranj, nije se popela.Nije važno. Ono pošto je došla, s Kosog tornja, ne može se vidjeti!
Je li našla odgovore?
Ako želite, saznat ćete u drugom dijelu priče....
Ovih dana
Ovih dana
hrabrar, odlučan, moćan, nadmoćan
Čovjek
malen je, nemoćan i bespomoćan
u borbi s neprijateljem
nevidljivim , brojnijim , nadmoćnijim.
Sve što čovjek se zove, mu je meta
otporan na metke, na oružja svih dometa.
Bespoštedna borba jedan na jedan
tebi, njemu, meni, svima nama jednako vrijedan
Život.
****
Ovih dana, na težak način,čovječanstvo uči o jedinoj istinskoj vrijednosti, o Životu. Kad opasnost prođe, kad strahove zamijeni radost, kad nemir zamijeni mir, hoćemo li konačno naučiti da smo svi ljudi, da svi imamo jedan život, svakome jednako vrijedan? Hoćemo li ulagati u znanost, ili u naoružanje?
Hoćemo li naučiti da je Život poslanje. Postojanje.Treptaj u trenutku vremena.!?
U krugu života
Kotač života neumoljivo se okreće. Svatko svoje bitke vodi. U žrvnju života bespoštedna borba s onim danas, da bi sutra mogli dalje. Borimo se s demonima prošlosti. Učimo o ljudima koji su nam bliski na drugačiji način. Čovjek koga smo mislili da poznajemo nestaje u tami. Stvara se nova slika. Novi lik. Ogoljen do kosti, ali stvaran. Boli spoznaja iluzije koju smo stvorili.
Borimo se s ljudskom sebičnošću i glupostima. Naučimo da pravih prijatelja i ljudi koji su uvijek tu kad trebaš ,ima malo. Naučimo da ljudi ne kažu istinu kad treba. Bolje da je nikad nisu ni rekli. Istina koja ništa ne može promijeniti je suvišna.
Modelira nas život kao kipar glinu. Postajemo, unatoč tome što znamo da ništa promijeniti ne možemo , ogorčeni. Ljuti. Tek kad naučimo svoju ljutnju kontrolirati, tek kad naučimo u ljutnji ne vikati, tek tad učimo se emocionalno otvarati. Sve što ljutnjom kumuliramo, najčešće, kulminira na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Na kraju, kad naučimo da se ljuti nismo rodili, da ljuti ne moramo svjetove zamijeniti, tek tada, ljutnju ćemo pravilno kanalizirati.
Žureći svatko svojim putem, ne slušajući svoje srce, dopuštajući ljudskoj gluposti da nas razdvaja, nama drage ljude povremeno srećemo. Veselimo se svakom susretu prisjećajući se lijepih trenutaka iz prošlosti. Vrijeme ne možemo vratiti, događaje ne možemo promijeniti, ali možemo oprostiti jedni drugima i krenuti dalje.
Svatko od nas je umjetnik, svatko od nas je djelo koje smo sami stvorili. U krugu života koračamo polako. Malim koracima prema periferiji kruga, da bi se ponovno mogli okrenuti i posvetiti onome što nam je blisko. Sebi. Vraćanje sebi nije lako ni jednostavno. Dug je to put. Teško učenje.
Svi smo djeca svjetlosti. Postojanje ovdje i sada ne mora biti povezano vjerovanjem u Raj i Pakao.
Biti i postojati i biti svjestan postojanja ,osnova je življenja.
Oznake: čovjek, život, spoznaje
17.12.2019. u 20:21 | 9 Komentara | Print | # | ^Život i Istine
Ivan je s nestrpljenjem otvorio Regionalni Tjednik. Ispod zajedničke slike pisalo je:
„U krugu obitelji i prijatelja , u subotu su u Vatrogasnom domu, pedeset godina zajedničkog života , Zlatni pir, proslavili Kata i Ivan M. Svih tih godina živjeli su u slozi i ljubavi i nikad se nisu posvađali. Danas uživaju u plodovima svoga rada, okruženi ljubavlju i brigom djece i unuka.“
Ivan je nekoliko puta napisano pročitao. Novine je stavio na stol, ljut kao ris pozvao je Katu.
-Što se dogodilo, zabrinuto je pitala ?
-Ovo se dogodilo, rekao je Ivan gurajući Kati novine pod nos.
Kata je pročitala i zadovoljno se nasmijala.
-Baš smo lijepi na slici. Ništa loše ne piše, ne znam zašto se ljutiš?
-Dobro je dok se ljutim. Piše da uživamo u plodovima svoga rada okruženi ljubavlju i brigom djece i unučadi. Ja bi sada mogao plakati ko kišna godina. Koji su plodovi našeg rada? Kuća na dva kata. Mi u prizemlju koristimo sobu , kuhinju i kupaonu. Na drugom katu prašina se skuplja.U dvorištu je bazen koji ne služi svrsi. Mercedes u garaži hrđa jede. Na Markovom gradilištu izliveni temelji u šikaru zarasli. Nekad smo se mučili da sve ovo steknemo, sada ne znam kako da se toga riješimo. Tiho je Kato, tako je tiho, od tišine ,bole me uši.
Oči su mu zasuzile. Okrenuo je glavu da Kata ne vidi.
- Znam da je tiho. Sedam dana kuća je bila puna. Djeca su otišla i sve je opet po starom. Ti, ja ,mačka i pas, rekla je i duboko uzdahnula. Nije samo nama tako , rekla je primakavši stolicu bliže njemu. Rukom je prelazila preko pognutih leđa.Dok je ovako raspoložen, mora ga tješiti.
-Znam da ti je teško, ali, i ti si čitav život na baušteli radio. Da svima nama bude bolje. Iz istog razloga i naša djeca su otišla.
-Jesam. Otišao sam , tebe i djecu ostavio. Radio sam i trudio se da našoj djeci bolje bude. Bio sam sretan i ponosan kad su fakultete završili. Mislio sam kako nisam uzalud čitav život ,od vas odvojen bio. Moja djeca bit će svoj na svome, mislio sam. Barem dio onoga što sam propustio u odrastanju naše djece, doživjet ću s unucima, nadao sam se. Krivo sam mislio. Uzalud se nadao. Marko je u Kanadi, Nikola u Nizozemskoj. Ja sam znao da ću se vratiti. Oni su i djecu sa sobom poveli. Za godinu, dvije, naši unuci Hrvatski jezik neće znati pričati. Da nema tog vražjeg skajpa, ne bi znali ni kako izgledaju.
-Nemoj tako. Svi su na našem piru bili. Za tri mjeseca idemo Marku u Kanadu. Prva unuka nam se ženi. Zajedno ćemo tri mjeseca biti. Danas se drugačije živi. Brzo se putuje.
- Meni se više ne da putovati. Dosta mi je tuđine. Željan sam Kato moje djedovine, moga doma i Domovine iz koje svi bježe. Kad bi znali ono što ja danas znam, nikuda ne bi odlazili. I oni će se jednog dana vratiti. Umorni i stari. Nitko ih neće dočekati, rijetki će ih prepoznati. Na rodnoj grudi ,stranci će biti.
Dignuo se , uzeo bocu rakije i dobar gutljaj potegnuo. Okrenuo se i kroz prozor gledao.
-Ti si jedan stari mrgud, prijekornim glasom rekla je. Rakijom nećeš riješiti ono što te muči. O ovome smo tisuću puta razgovarali i isto toliko puta se posvađali.
Brzo se od prozora odmaknuo, došao do Kate i u lice joj se unio.
-Što si ti novinarki trkeljala da je onu bedastoću, o tome kako se nikad posvađali nismo , napisala?
Kata se od srca nasmijala.
-Kad me pitala da li smo se svađali, rekla sam joj da u mladosti nismo stigli. Kada si došao doma , željni smo jedno drugoga bili. Kada smo kuću gradili nismo stigli,preumorni smo bili. Kada si se vratio , za sve ono što smo u mladosti propustili, prestari smo bili. Zato smo u starosti , sve propuštene svađe nadoknadili. Novinarka me širom otvorenih očiju i usta gledala.Vjerojatno je mislila kako se šalim pa je , kako ti kažeš , bedastoću napisala.
Prvi put danas, Ivan se nasmijao.
-Ti se Kato nikad promijeniti nećeš. Godine jesu, a pameti nema.
Na njegovu izjavu Kata se namrgodila.
-Što si ti, molim te lijepo, novinarki ispričao?
-Isto ovo što i tebi sada. Bem ti život koji u dvije rečenice stane, tužno je rekao.
****
Sliku i članak iz novina Kata je mobitelom slikala i djeci poslala. Poslije ručka i popodnevnog odmora kavu je skuhala i u dnevni boravak odnijela. Ivan je laptop uključio. Vrijeme je za skajpanje s djecom i unucima.
Nakon razgovora sjedio je i razmišljo o onome što mu Kata često ponavlja.
-Uz ljubav, važno je međusobno razumijevanje.
-Ti ne moraš voljeti ono što ja volim.
-Ja ne moram voljeti sve što ti voliš.
-Imamo nešto zajedničko što oboje volimo.
-Ako volimo svoju djecu, pustimo ih neka žive daleko od naših uvjerenja.
-Dozvolimo im da misle. Dozvolimo im da rašire krila. Da slobodno lete.
-Dozvolimo im da naprave svoje greške!
-Mi jesmo njihovi roditelji. Dozvolimo im da i oni budu.
-Svaki dan, recimo im kako ih bezgranično volimo.Djeca su najveće blago.
-Ovo je naš život, onakav, kakvog ga sami stvorimo.
Mudra je moja Kata, razmišljao je Ivan. Ono o čemu smo danas pričali je Život. Katini mudroslovi su -Istine.
Oznake: Zajedništvo, ljubav, život, istine
12.08.2019. u 21:37 | 14 Komentara | Print | # | ^Idemo Denise
Koliko je ljudi, toliko je životnih priča. Neke priče ostaju i žive s nama. Jedna takva priča dogodila se prije petnaest godina. Zdrav osmomjesečni dječak ostao je sjediti pogleda uprtog u jednu točku. Dijagnosticiran mu je autizam. Dječak je odrastao, napredovao koliko je bolest dozvoljavala. Poslije odlaska u mirovinu ponekad sam srela oca dječaka koji je s ponosom pričao o svom školarcu. Naravno uz pomoć asistenata. Na proljeće , ponovno sam ga srela. Na pitanje kako je školarac, kaže mi kako nije sretan u školi i dodaje kako će završiti osam razreda, a onda će biti tamo gdje je sretan ,gdje se dobro osjeća. U cvijetnjaku. U plasteniku gdje uzgajaju cvijeće. Tamo se on dobro osjeća. Tamo je sretan. Tamo je njegov svijet.
Sinoć je na TV Novi u Supertalentu, u samo nekoliko minuta jedan dječak, jedna obitelj, ispričala više od jedne priče. Oni koji su gledali znaju da pričam o Denisu, dječaku koji boluje od autizma, padavice i koji je slijep.Potresna priča o njegovom životu, o borbi roditelja.
U samo jednoj rečenici priča je o nerazumijevanju, nehumanosti, o razdvajanju, neprihvaćanju različitosti, odbijanjem Denisove prijave na slične audicije. S druge strane priča je o ljudskosti, o humanosti jedne žene koja je Denisa prijavila na Supertalent. Dalje je sve onako kako i treba biti. Prihvaćanje različitosti, ljudskost, humanost, empatija. Za usrećiti čovjeka ne treba puno i nije teško. Trebamo samo biti ljudi s ljudskošću, čovjek s čovječnošću.
Gledala sam Denisov nastup u nevjerici. Na pozornici , bio je jedan drugačiji dječak. Za njegovo stanje, siguran, komunikativan. Srca nam je osvojio.
Nakon silaska s pozornice, gledala sam nesigurnog dječaka koji svoju ruku stavlja u očevu i odlazi . Sjedila sam i plakala. Danas cijelo vrijeme mislim na Denisa. Na njegovu obitelj. Na njihovu zajedničku borbu.
Kažu da je Svjetlo života u duši.Iza pogleda. Ono nas vodi. Ono nam snagu daje. Denisovo Svjetlo Života,Denisov pokretač je muzika. Pjesma. Pjesmom otvara vrata svog zasebnog svijeta. Pokreće ruke. Komunicira. Ono što smo vidjeli graniči s nadnaravnim. Njegov svijet ne razumijemo. U njegov svijet dopiremo muzikom.
U tom svijetu svako ime, ima i ime od milja.
„Idemo Zagrebe“, na početku nastupa rekao je Denis.
„Idemo Denise . Do finala!“
Idemo dalje
Djeca nas uvijek podsjećaju na smijeh i radost, ali nas uče i onome što s godinama potrošimo.....strpljivost i upornost usprkos i unatoč svemu. Tako sam se i ja vratila blogu. Dan po dan, post po post.
******
Puno toga u jedan dan stane. Lijepoga i manje lijepoga. Lijepomu se radujemo, s manjem lijepim se suočavamo. Život se uvijek potrudi ponuditi ravnotežu. Na nama je hoćemo li loše lakše ili teže prihvatiti i s time se boriti, veselići se onome lijepome. Ono na što ne možemo utjecati s time se moramo nositi. Nije lako ali se naučimo. Strahove liječimo ako ih, kao i sreću, zajedno dijelimo.
U dva mjeseca o strpljivosti naučila sam više nego ikada. Imati petnaest godina , strogo mirovati (ležati) mjesec dana u krevetu, drugi mjesec uz pomoć štaka vrlo malo se kretati i biti discipliniran, ne cendrati , ne zahtijevati i nasmijan biti.... teško je za povjerovati.
Druga stvar koju sam od petnaestogodišnjakinje naučila je da se sa svim onim što nam život donese preko noći, s čime moramo živjeti, moramo prihvatiti i ići dalje u ostvarivanju svojih snova.Korak po korak, dan po dan, slika po slika i prva zajednička, u galeriji Klarić, izložba.
****
I tako dok smo zajedno, zajedničke strahove i brige dijelili, zajedno smo se onome što predstoji, veselili.
Kitice smo pripremili
Vesele kumice
Sretni mladenci
Dok smo mi feštali ,naši Vatreni prvu utakmicu su pobijedili, a onda, tako i dalje nastavili. Nemjerljivo je ono što su dečki svima nama poklonili. Radost, nadu, ponos i ono što je navažnije i najveće-zajedništvo. Oživjele su ulice i trgovi. Kockica do kockice-Hrvatska do finala.
Kockice su najljepše na svijetu, kaže moj muž . Naravno da jesu. Svi ćemo se složiti.
Idemo dalje!
Oznake: život, radost, kockice
01.07.2018. u 19:06 | 17 Komentara | Print | # | ^Mala razmišljanja
-Život je ciklički krug. Vrti se, okreće se, svaki puta s novom svjetlošću, u novom obliku.
-Život je mozaik. Ljepotu mozaika čini različitost boja i motiva.
-U životu ništa nije slučajno, ništa nije sigurno, ništa se ne podrazumijeva Sve se s razlogom događa.
-Jedan čovjek, jedan je zasebni svijet.
-Čovjek uči, iskustvo ga nauči.
-Mi nismo tu da osuđujemo. Tu smo da učimo i razumijemo.
-Odluke donosimo ,isto kao što i posljedice snosimo -sami.
-Kažu da je ljudski griješiti, a svjesnost pogreške, pola puta ka spoznaji.
-Sve što je idealno je nerealno, znači –ne postoji.
-Budimo ono što jesmo. Čovjek s čovječnošću, ljudi s ljudskošću. Dozvolimo si male pogreške, dozvolimo si biti sanjivi i ranjivi.
-Cijenimo svjetlost tek onda kada je oko nas totalni mrak....Iz mraka ka svjetlosti, iz dubine prema površini, iz nerazumijevanja ka spoznaji!
