Ljubav kroz riječi jedne žene
Vrijeme ne moranja
Poslije svega onog što smo mislili da trebamo i moramo, polako i neprimjetno, život nas dovede u vrijeme ne moranja. U vrijeme kad ne postavljamo previše pitanja. Kad nemamo previše očekivanja. Većinu odgovora smo, koračajući stazama života, našli. Na lakši ili teži način. Svejedno. Učenja koja su spoznaje, kao odgovore, možemo reći onima koji su sa silnim očekivanjima (kao i mi nekad) zakoračili u vrtlog života; makar znam da svatko od nas doživljeno i proživljeno nauči na svoj način. Učenja nekad i danas, uvjerena sam, razlikuju se.
Ono što u vremenu ne moranja najčešće činimo- okupljamo obitelj. Upijamo mirise življenja. Ponosni na ono što smo postigli, na drugačiji, nježniji način ,stvaramo sjećanja.
Vrijeme ne moranja je kao suton. Nježna i sjetna sjećanja, obojana bojama postojanja, razliju se prerijom života. Čežnja oživi slike sjećanja. Krećemo na put. Na odredištu smo bezbrižnosti i ljepote odrastanja......
Dolinom djetinjstva caruje tišina. Provlače se sjene. Sjećanja u maglu uronjena.
Ne čuje se topot bosih peta; tek poneki umorni korak prašnjavim putem se provuče.
I uzdahne.
Vrućina jenjava. Izmaglica se diže. Umorno nebo kišu sanja.
Dolinom bezvoljno, provlači se rijeka. Ne žubori. Drveni most škripi.
Zubu vremena odolijeva.
Mladost se raselila. Starost svjetove zamijenila. Kuće zjape prazne.
Kroz razbijene prozore vjetar bijesno fijuče. Grede škripe.
Neobrađena polja u šikaru i šipražje obrasla.
Nema više međa, ni međaša.
Na vječnom počivalištu nečije ruke, u kamen uklesale riječi i slike;
Trag postojanja čovjeka u vremenu bit će tu, dok sjećanja žive. Dok ih, vrijeme ne izbriše.
Mali smo i prolazni. Samo je priroda vječna!
****
Vraćam se sjetna. Proganjaju me slike s vječnog počivališta. Beživotne su kao i kamen u kojem su uklesane......u mom srcu žive su i nasmijane.
Oznake: život, sjećanja, prolaznost
09.09.2024. u 20:20 | 10 Komentara | Print | # | ^Razmišljanja u predvečerje.
Nebo se narogušilo. Kiša se sprema. Terase se prazne. Grad se na počinak sprema. Ovo je vrijeme koje sa sjetom, ulice i veže pamte. Vrijeme je Baroknih večeri.
Sjedim na zidiću kod Grgura. Nježni zvuci Vivaldija,Bacha, Corelli-a, nježno se provlače ulicama. Vraćaju me u neko daleko vrijeme, koje uz glazbu tog doba, samo maštom mogu predočiti.
Što ćemo mi generacijama koje dolaze ostaviti?
Ne brinem se za kulturno naslijeđe koje će oni iza nas zateći. Uvijek se nešto događa. U Kuli stražarnici stalno su izložbe slikara. Imamo mi našeg Lupina, mladog Vudraga i još dosta poznatih i manje poznatih umjetnika, Glazbenu školu koja je dala dosta poznatih glazbenika.
Zadnji dan Špancira, bila sam na koncertu Josipe Lisac. Bila sam sretna jer je većina publike, što me iznenadilo, bila mlađe dobi. Oni Josipu nisu slušali onako kao mi. Slušaju je onako kako sada pjeva. Ako sam mislila da bolje od izvedbe u Gubec Begu ne može, prevarila sam se. Vrijeme ju je, kao i sve nas promijenilo, oblikovalo, ali njezin glas ostao je isti, ako ne i bolji. Ona je posebna. Volimo ju ili ne volimo. Baš kao i Baroknu glazbu. Jedni je vole, a drugi ne.
Za vrijeme Ljeta u Varaždinu, slušala sam Četiri tenora. Nevjerojatan je način na koji izvođači glazbu mogu prilagoditi vremenu u kojem žive. Pitam se, kako će u budućnosti, neki talentirani klinci, Josipinu muziku izvoditi?
****
Ljeto je na odlasku. Jesen se tiho šulja. Sumrak se spušta. Ulične svjetiljke pale.
(Slika s neta)
Razmišljam o prolaznosti. Muzika je ista, samo su drugi izvođači i slušači. Ulice su iste, samo su drugi prolaznici.
Postajem sjetna. Vrijeme je za kući poći.
Oznake: jesen, prolaznost, glazba, sjeta
19.09.2021. u 20:38 | 15 Komentara | Print | # | ^Malo drugačija čestitka
Kod nas u Varaždinu,na Kapucinskom je stara, sada već oronula zgrada nekadašnje VAME.
Pamti zgrada i bolje dane. I mi zajedno s njome. U tom robnom centru bilo je sve na jednom mjestu i banka u sklopu zgrade. Većina nas s nostalgijom se sjeća subota i plesnjaka na terasi zgrade. Mladost , ludost, ples i ljubav.Da li je to bilo tako davno? Gledajući zgradu rekli bi da jest. Promatrajući ljude i događaje, rekli bi da nije. Govoreći po istini, vrijeme ostavi tragove i na ljudima i na zgradama.
Već par godina nagađa se o sudbini zgrade. Sada su s jedne strane metalni potpornji i žičana ograda(s razlogom, zgrada je derutna).
Zašto ovo pišem?
Većina panoa s čestitkama izgubi se u moru šarenila. Vidimo je, ali joj ne pridajemo osobitu pozornost. Ove godine , na žičanoj ogradi VAME, ova čestitka privukla je pozornost, natjerala nas da zastanemo i dobro promislimo.
Bilo kako bilo, prolaznost je prolaznost. Prolazi vrijeme,zajedno s njime i zgrade i ljudi.
Oznake: prolaznost
28.12.2018. u 17:41 | 10 Komentara | Print | # | ^