Poslije svega onog što smo mislili da trebamo i moramo, polako i neprimjetno, život nas dovede u vrijeme ne moranja. U vrijeme kad ne postavljamo previše pitanja. Kad nemamo previše očekivanja. Većinu odgovora smo, koračajući stazama života, našli. Na lakši ili teži način. Svejedno. Učenja koja su spoznaje, kao odgovore, možemo reći onima koji su sa silnim očekivanjima (kao i mi nekad) zakoračili u vrtlog života; makar znam da svatko od nas doživljeno i proživljeno nauči na svoj način. Učenja nekad i danas, uvjerena sam, razlikuju se.
Ono što u vremenu ne moranja najčešće činimo- okupljamo obitelj. Upijamo mirise življenja. Ponosni na ono što smo postigli, na drugačiji, nježniji način ,stvaramo sjećanja.
Vrijeme ne moranja je kao suton. Nježna i sjetna sjećanja, obojana bojama postojanja, razliju se prerijom života. Čežnja oživi slike sjećanja. Krećemo na put. Na odredištu smo bezbrižnosti i ljepote odrastanja......
Dolinom djetinjstva caruje tišina. Provlače se sjene. Sjećanja u maglu uronjena.
Ne čuje se topot bosih peta; tek poneki umorni korak prašnjavim putem se provuče.
I uzdahne.
Vrućina jenjava. Izmaglica se diže. Umorno nebo kišu sanja.
Dolinom bezvoljno, provlači se rijeka. Ne žubori. Drveni most škripi.
Zubu vremena odolijeva.
Mladost se raselila. Starost svjetove zamijenila. Kuće zjape prazne.
Kroz razbijene prozore vjetar bijesno fijuče. Grede škripe.
Neobrađena polja u šikaru i šipražje obrasla.
Nema više međa, ni međaša.
Na vječnom počivalištu nečije ruke, u kamen uklesale riječi i slike;
Trag postojanja čovjeka u vremenu bit će tu, dok sjećanja žive. Dok ih, vrijeme ne izbriše.
Mali smo i prolazni. Samo je priroda vječna!
****
Vraćam se sjetna. Proganjaju me slike s vječnog počivališta. Beživotne su kao i kamen u kojem su uklesane......u mom srcu žive su i nasmijane.
Post je objavljen 09.09.2024. u 20:20 sati.