Ljubav kroz riječi jedne žene
Ponuda i potražnja pozamanterije
Najljepši poklon je onaj , s ljubavlju, rukom napravljen. Kako svim malim ljudima, tako i za moja dva mališana koji će nam se uskoro pridružiti, odlučila sam nešto naštrikati.
Znala sam da je meni najdraži dućan pozamanterije u Dućanskoj ulici zatvoren, ali nisam znala da su i drugi dućani zatvoreni. Hodam po gradu (po ono malo dućana s tekstilom ,u kojem se još uvijek nađe po neki naš proizvod ) uzalud tražeći ono što mi treba. Na kraju, jedna ljubazna trgovka uputi me u zadnji dućan takve vrste, s napomenom, kako se nada da još uvijek radi.
Dok hodam do dućana, razmišljam kako je to tužno za grad, u kojem je nekad bio veliki tekstilni gigant. Istina, postoji još i danas, ali većina pogona ne radi. Ostalo je još samo ime.
Uglavnom, sva sretna nađem dućan, kupim pamučni konac za štrikanje. Bebe, barem do tri mjeseca starosti,ne smiju nositi vunu. Ljubazna trgovka nudi mi eko vunu. Zahvalim se ženi na eko vuni, pitajući se, što je ono što se prodaje pod imenom Vuna, bez onoga eko. Nekad je vuna bila vuna i znali smo joj sastav i porijeklo.
Primim se štrikanja i naštrikam ono što sam htjela. Zadovoljna napravljenim, odem u dućan po gumbe. Tu nastaje problem. Kaže mi žena, s gumbima je gospođo veći problem nego s vunom i koncem. Lani su tvornice, ili radionice za proizvodnju istih zatvorene. Ovisimo o uvozu, a uvoz, u vrijeme covida šteka. Tužna sam. Zar je jeftinije i lakše tvornice zatvoriti i robu sumnjive kvalitete uvoziti!?
Ništa. Uzmem kutije sa gumbima koje imam doma, ali ne pašu. Nađem nešto što bi , možda i moglo proći i stavim. Ako mi gospođa ,koju sam upoznala na bazenu donese bolje, zamijenit ću; ili će možda, gumbi iz uvoza ipak stići.
Ništa, dok čekam gumbe, dok još nestrpljivije čekam bakine junake, evo par slikica.
Mali kaputići...drugi je u bijelo plavoj boji
Prve cipelice....i druge su pasent s kaputićem
Ili možda ovakve? Sve zavisi o vremenu:))
Oznake: štrikanje, dućani, konac, gumbi
26.02.2021. u 00:45 | 14 Komentara | Print | # | ^Tragom komentara
Nakon napornog dana otvorim blog i vidim komentare Mirčeta. Malo je reći da sam ljuta, zato se na ovaj način obraćam dotičnom gospodinu.
U mom životu, pa tako ni na mom blogu, nema mjesta mržnji i netrpeljivosti.
Vjerujem u čovjeka. Vjerujem u ljude. Isto tako, ljude ne dijelim po boji kože ni po vjerskoj pripadnosti.
Ne volim svađe ni vrijeđanja. Ne volim podjele. Kako dijelim ljubav, tako i tugu dijelim. Čovjek je čovjek. Život je život.
Gospodine Mirče, biti domoljub, voljeti svoj narod i svoju Domovinu pokazuje se na drugačiji način, a ne vrijeđanjem drugih ljudi, njihovih stavova, mišljenja i opredjeljenja.
Već sam puno puta pohvalila poeziju Tvojim Miljevcima, tvom rodnom kraju. Tako se voli Domovina, tako se pokazuje pripadnost.
Moj muž je dragovoljac Domovinskog rata. Kad je rat završio, kad je pušku ostavio, rekao je kako je rat gotov i da treba živjeti dalje. Nikoga ne mrzi, nikoga ne vrijeđa, nikad nije učio djecu na podjele prema vjeri i vjerovanju.
Onaj koji je probao miris baruta, svojoj djeci i svojim unucima, neće isto poželjeti.
Ako misliš vrijeđati i omalovažavati moje blog prijatelje i mene- lijepo te molim, moj blog zaobiđi.
Zato, gospodine Mirče, na moj blog uvijek si dobro došao s lijepom riječi.
Znaš i sam da se samo lijepo-lijepim vraća.
Oznake: tragom komentaea
23.02.2021. u 22:55 | 14 Komentara | Print | # | ^Priroda se budi
Jučer prošetah poljima, puteljcima i šumarcima.
Nabubrile grane pupoljcima. Šuma prošarana proljetnicama.
Priroda se budi. Budi se i nada da će se s pojavom cjepiva i život vratiti u normalu.
Ma kako mi vrijeme od lanjskog, do prvih vijesnika ovog proljeća zvali „novo normalno“, složit ćete se sa mnom, da u njemu ništa nije normalno.
Nadam se da ćemo u vremenu pred nama, maske zamijeniti osmijehom, ograničenje kretanje slobodom, distancu poljupcem i zagrljajem.
Oznake: pupoljci, proljetnice
22.02.2021. u 17:27 | 21 Komentara | Print | # | ^Pripadnost
Sutra je Valentinovo. Dan zaljubljenih. Zaljubljenost je uvertira u ljubav koja traje ,usprkos i unatoč svemu.
***
Svijeća na stolu dogorijeva.Plamen se povija.
Na zidu, igraju se sjene.
Što najviše voliš na meni?, pitaš.
Tvoje ruke.
Nestrpljive, znatiželjne, nježne
ruke ljubavnika.
Hrabre i čvrste
ruke ratnika.
Brižne, snažne , sigurne
ruke očinske.
U njima je zov divljine,
glas srca, šapat duše.
U njima su svi dodiri
sve radosti i utjehe,
sva davanja i sva primanja.
U njima su,
sve neizgovorene riječi; odgovaram.
Vrijeme nas je promijenilo dušo; kažeš.
Prelazim prstima po liniji života tvoga dlana.
Naša sjećanja, naša prošlost
i naša budućnost,
u njima je zapisana; odgovaram.
Ispreplićemo prste.
Ruka u ruci je pripadnost.
Oznake: tvoje ruke
13.02.2021. u 21:50 | 23 Komentara | Print | # | ^Nije zlato sve što sja
Oglasio se službeni telefon. Filip je rukom udario po stolu. Ne danas! Danas je Tini rođendan.. Nazvao ju je i rekao da mora na uviđaj. Nije bila sretna.Dežurni policajci rekli su da imaju zanimljiv slučaj krađe. Vozio se psujući.Izašavši iz auta bacio je cigaretu, mrzovoljno pozdravio policajca.
-Što ste sve napravili?, nervozno je pitao.
-Standardnu proceduru. Očevid ,pretragu prostora i fotografiranje.Tehničari rade daktiloskopiju, uvrijeđeno je rekao policajac.
-Tko živi u kući?
-Stara gospođa i bijeli kakadu, rekao je policajac znatiželjno promatrajući inspektora. Ne znam što te muči, ali, za ono što te čeka, trebat će ti puno strpljenja.
Znao je da je pretjerao. Ulazeći u prostoriju ispričao se kolegi. Prelazio je pogledom po sobi. Namještaj baroknom stilu. Na sredini sobe antikni, zlatom obrubljen stol i plavi stolci u istom stilu. Na stolu, dvije bogato izrezbarene kutije za nakit. Obadvije prevrnute i prazne. Na podu krhotine stakla, drvena škrinjica, koja na prvi pogled nije služila za čuvanje nakita,puno perja i ptičjeg izmeta. U ovalnom dijelu sobe, velika krletka za pticu. Između vitrine i krletke, u strop pričvršćena drvena prečka s igračkama . Na podu, u dužine njihaljke, metalna posuda s pijeskom. Od poda do vrha vitrine, ljestve od konopca. Sretno udomljena ptica, razmišljao je. Na suprotnim stranama boravka, jedna otvorena, druga vrata zatvorena. Upitno je pogledao policajca.
-Lijevo je spavaća, desno gostinska soba. Ulaz na tavan je s vanjske strane. Sve je čisto i uredno. Nema tragova provale.
Iz prugaste komode digla se stara gospođa. Na ramenu joj bijeli kakadu. Kao u sceni iz filma, pomislio je.
-Gospođo Dora, rekao je policajac, ovo je inspektor Filip. On će preuzeti slučaj.
Vidno uznemirena, pružila mu je ruku.
- Kriminalci! Lopovi! Moramo zaključati!,kreštao je kakadu.
-Oprostite inspektore. Malo je nervozan, što se vidi po perju na podu. Dobri moj Roko, rekla je rukom gladeći pticu.
- Dobar Roko! Roko kuću čuva! Treba zaključati! Kriminalci! Lopovi!, kreštao je.
Nepoznanica s velikom količinom perja je riješena, razmišljao je inspektor. Tehničari su završili s traženjem otisaka na ulaznim vratima. Na redu je bila dnevna soba. Filip je pitao gospođu gdje mogu razgovarati dok tehničari ne obave posao na mjestu kriminalne radnje, moleći je da Roka zatvori u krletku. Za otkrivanje otisaka upotrijebit će Ninhidrin, prah koji reagira s proteinima i peptidima, dajući tamnoljubičasti trag.
-Kriminalci!, kreštao je Roko opirući se ulasku u krletku.
-Smiri se Roko, nježno mu je govorila. Ovo su policajci.
U kuhinji, gospođa je pristavila vodu za čaj,odrezala komad jabuke i stavila iza kutije za kruh, govoreći kako je to poslastica za Roka koju svaki put stavi na drugo mjesto, pojašnjavajući da kakadui vole igru. Filip je izvadio je notes. Znao je da bi iskaz trebao uzeti na policiji, ali, uzimajući u obzir gospođine godine i stres, odlučio je to napraviti na licu mjesta.
-Recite mi, gdje ste danas bili?
-Subotom s prijateljicama idem na ručak. Danas sam, suprotno mojim navikama, kasnila. Gospođa Marija duže se zadržala peglajući.
-Koliko dugo poznajete gospođu Mariju?
-Trideset godina mi pegla i čisti.
-Ima li gospođa ključ?
-Nema. Ponudila sam joj, ali nije željela.Ako mislite da ima prste u krađi , varate se. Ona je poštena žena, uznemireno je rekla.
-Recite mi, tko još ima ključ?
-Nitko, odgovorila je nervozno miješajući čaj. Kćerka mi je u Njemačkoj. Da nemam moje dvije prijateljice i Roka, bila bih potpuno sama, tužno je zaključila.
Unatoč vidljivom bogatstvu, razmišljao je, gospođa je sama. Tužna starost.
-U koliko sati ste otišli na ručak?
-U pola dva.
-Jeste li prilikom izlaska primijetili nešto čudno?
-Samo da je Roko uznemiren. Ponavljao je: „Treba zaključati! Lopovi! Kriminalci“! Dobar Roko, rekla sam mu. Čuvaj kuću. Kad sam se u pet sati vratila, ponavljao je iste riječi i rečenice. Čula sam ga u haustoru. Otključala sam vrata i ušla u kuću. U dnevnom boravku imala sam što vidjeti. Kutije s nakitom bile su prazne, škrinjica s vrijednim novčićima i vrijednosnicama, također. Neki ukradeni komadi s dragim kamenjem, pravo su bogatstvo. O novčićima da ne pričam. Ostalo mi je samo ovo što sam danas stavila, rekla je pokazujući skupocjene naušnice, lančić s medaljonom, debelu narukvicu i prsten.
Već par godina radi na krađama, po viđenom, znao je da je gospođa Dora na sebi imala malo bogatstvo.
-Na podu su krhotine stakla. Da li vam, osim navedenog, još nešto nedostaje?
-Ne. Samo ono što sam vam rekla. Krhotine stakla su od kristalne pepeljare pokojnog muža. Bilo bi mi lakše da su je ukrali, rekla je brišući suze.
Tehničar ga je pozvao da vidi što su našli. Na ulaznim vratima i kutijama za nakit su gospođini otisci, rekli su. Na podu i na stolu sve je puno tamnoljubičastih otisaka. Rokovih!Tehničari su ga na odlasku pozdravili poželjevši mu sreću, glavom pokazujući na pticu koja im je svojim kriještanjem užasno išla na živce.
-Što se ovdje dogodilo?, pitao se Filip. Sve je na svom mjestu, srebreni svijećnjaci, antikne figurice. Kristalna pepeljara je razbijena, pretpostavlja, slučajno. Nedostaje nakit.
Gospođa je došla za njim. Ako su gotovi, rekla je, ona bi pustila Roka.
-Roko, nađi poslasticu, rekla mu je otvarajući krletku.
Roko je sletio na stol, skočio na pod i odgegao u kuhinju ponavljajući“ Roko traži“. Nakon par minuta vratio se s jabukom u kljunu koju je stavio u zdjelicu kod prozora, popeo se po ljestvama na vrh vitrine, s vitrine na drvenu prečku. Da je manje glasan, razmišljao je, svatko bi poželio takvog kućnog ljubimca. Sa stola je uzeo kutiju za nakit pažljivo je promatrajući. Rubovi kutije bili su oštećeni. Oštećenja su bila svježa.
-Jeste li ovo primijetili prije današnjeg događaja?, pitao je pokazujući gospođi oštećenja na kutiji.
-Jesam. Bilo je oštećenja i prije. Znate, kad se spremam, Roko mi dodaje nakit koji odaberem. S kljunom zna napraviti oštećenja, ali ne ovakva i ne ovoliko. Tko zna što je danas doživio?, zabrinuto je rekla.
Filip je sjeo u fotelju. Razmišljao je o dokumentarcu o kakaduima u Australiji,koji znaju demolirati kuće napravljene u blizini njihovih staništa. Udomljeni, ako vlasnik s njima postupa ispravno i s ljubavlju, odani su, zaigrani i pametni. Vrlo brzo usvajaju riječi, čak i cijele rečenice.
Počeo je slagati mozaik. Roko je pronašao sakrivenu poslasticu. Ponavlja riječi i rečenice. Na podu i na stolu su njegovi otisci. Na kutiji svježa oštećenja. Većinu vremena provodi na vrhu komode ponavljajući“Roko kuću čuva“. Nema tragova provale. Nervozno je prošao rukom kroz kosu. Zaključak do kojeg je došao je, koliko nevjerojatan, toliko i izgledan. Pažljivo se obratio gospođi Dori:
-Kažete da vam Roko vadi nakit iz kutije. Recite mi, kako ga poslije vraćate na mjesto?
- Kad skidam nakit, stavljam ga na stol i kažem:“Roko spremi“. Voli se igrati sa zlatnim predmetima. Na kraju, dođe mi na rame, stavimo kutijice u vitrinu i zaključamo. On je izuzetno pametan. Brzo pamti i voli ponavljati radnje, ponosno je završila.
Filip se zadovoljno nasmiješio.
-Primijetio sam da puno priča. Ponavlja riječi koje čuje. Znate li, zašto ponavlja riječi kriminalci i lopovi?
Gospođa se od srca nasmijala.
-Na početku našeg rituala s nakitom, ljutio se kad smo kutijice zaključavali. Tada sam mu ponavljala da moramo zaključati jer zlato vole lopovi i kriminalci.
Gospođa je upitno gledala inspektora. Filip se zadovoljno smjestio u fotelji.
-Gospođo Dora, čini mi se da sam vaš slučaj riješio. Mislim da ste u žurbi ostavili kutije s nakitom na stolu i otvorenu vitrinu. Roko je vidio da niste napravili sve kao i obično, pa vam je rekao da treba zaključati radi lopova i kriminalaca.
Gospođa je potvrdno klimnula. Inspektor je nastavio.
- Na odlasku, rekli ste mu da kuću čuva. Roko je čuvao kuću. Sve do ovog dijela priča ima smisla. Ono što ne razumijem , kako i gdje je Roko spremio sve ono što ste u kutijama čuvali?
Otišao je u kuhinju, uzeo kuhinjsku stolicu, donio je u sobu i stavio pokraj vitrine. Kad je stao na stolicu, Roko je podivljao. Mahao je krilima, kostriješio se krešteći,“Roko kuću čuva“.
Zadovoljan, vratio se i sjeo u fotelju. Kad se Roko umirio zamolio je gospođu da kaže,“Roko traži nakit“
Gledali su kako Roko s drvene prečke prelazi na vitrinu govoreći,“ Roko traži“. Nakon par minuta spustio se niz ljestve i prsten stavio na pod. Ponavljajući,“Roko umoran,“Roko ide spavati“ ušao je u krletku.
U sobi je bilo tiho. Roko je spavao.
-Kad ste otišli, Roko je jednu po jednu stvar spremio na sigurno. Slučaj smo riješili, rekao je inspektor. Dok je skidao vrijednosti s vitrine, napomenuo je kako se ovakve stvari čuvaju u sefu.
-Znam inspektore, ali,ako tako napravim, Roko će biti tužan. Znate,nije zlato sve što sja, rekla je s osmjehom na licu.
****
Stajao ispred haustora dok se svjetlo nije ugasilo. Gospođa je u pravu. Nije zlato sve što sja. Ne mora biti večera uz svijeće. Pizzu dostavljaju cijelu noć. Nazvao je Tinu.
