Ljubav kroz riječi jedne žene

Ponuda i potražnja pozamanterije

Najljepši poklon je onaj , s ljubavlju, rukom napravljen. Kako svim malim ljudima, tako i za moja dva mališana koji će nam se uskoro pridružiti, odlučila sam nešto naštrikati.

Znala sam da je meni najdraži dućan pozamanterije u Dućanskoj ulici zatvoren, ali nisam znala da su i drugi dućani zatvoreni. Hodam po gradu (po ono malo dućana s tekstilom ,u kojem se još uvijek nađe po neki naš proizvod ) uzalud tražeći ono što mi treba. Na kraju, jedna ljubazna trgovka uputi me u zadnji dućan takve vrste, s napomenom, kako se nada da još uvijek radi.

Dok hodam do dućana, razmišljam kako je to tužno za grad, u kojem je nekad bio veliki tekstilni gigant. Istina, postoji još i danas, ali većina pogona ne radi. Ostalo je još samo ime.

Uglavnom, sva sretna nađem dućan, kupim pamučni konac za štrikanje. Bebe, barem do tri mjeseca starosti,ne smiju nositi vunu. Ljubazna trgovka nudi mi eko vunu. Zahvalim se ženi na eko vuni, pitajući se, što je ono što se prodaje pod imenom Vuna, bez onoga eko. Nekad je vuna bila vuna i znali smo joj sastav i porijeklo.

Primim se štrikanja i naštrikam ono što sam htjela. Zadovoljna napravljenim, odem u dućan po gumbe. Tu nastaje problem. Kaže mi žena, s gumbima je gospođo veći problem nego s vunom i koncem. Lani su tvornice, ili radionice za proizvodnju istih zatvorene. Ovisimo o uvozu, a uvoz, u vrijeme covida šteka. Tužna sam. Zar je jeftinije i lakše tvornice zatvoriti i robu sumnjive kvalitete uvoziti!?

Ništa. Uzmem kutije sa gumbima koje imam doma, ali ne pašu. Nađem nešto što bi , možda i moglo proći i stavim. Ako mi gospođa ,koju sam upoznala na bazenu donese bolje, zamijenit ću; ili će možda, gumbi iz uvoza ipak stići.

Ništa, dok čekam gumbe, dok još nestrpljivije čekam bakine junake, evo par slikica.

Mali kaputići...drugi je u bijelo plavoj boji