Ljubav kroz riječi jedne žene
Vrijeme ne moranja
Poslije svega onog što smo mislili da trebamo i moramo, polako i neprimjetno, život nas dovede u vrijeme ne moranja. U vrijeme kad ne postavljamo previše pitanja. Kad nemamo previše očekivanja. Većinu odgovora smo, koračajući stazama života, našli. Na lakši ili teži način. Svejedno. Učenja koja su spoznaje, kao odgovore, možemo reći onima koji su sa silnim očekivanjima (kao i mi nekad) zakoračili u vrtlog života; makar znam da svatko od nas doživljeno i proživljeno nauči na svoj način. Učenja nekad i danas, uvjerena sam, razlikuju se.
Ono što u vremenu ne moranja najčešće činimo- okupljamo obitelj. Upijamo mirise življenja. Ponosni na ono što smo postigli, na drugačiji, nježniji način ,stvaramo sjećanja.
Vrijeme ne moranja je kao suton. Nježna i sjetna sjećanja, obojana bojama postojanja, razliju se prerijom života. Čežnja oživi slike sjećanja. Krećemo na put. Na odredištu smo bezbrižnosti i ljepote odrastanja......
Dolinom djetinjstva caruje tišina. Provlače se sjene. Sjećanja u maglu uronjena.
Ne čuje se topot bosih peta; tek poneki umorni korak prašnjavim putem se provuče.
I uzdahne.
Vrućina jenjava. Izmaglica se diže. Umorno nebo kišu sanja.
Dolinom bezvoljno, provlači se rijeka. Ne žubori. Drveni most škripi.
Zubu vremena odolijeva.
Mladost se raselila. Starost svjetove zamijenila. Kuće zjape prazne.
Kroz razbijene prozore vjetar bijesno fijuče. Grede škripe.
Neobrađena polja u šikaru i šipražje obrasla.
Nema više međa, ni međaša.
Na vječnom počivalištu nečije ruke, u kamen uklesale riječi i slike;
Trag postojanja čovjeka u vremenu bit će tu, dok sjećanja žive. Dok ih, vrijeme ne izbriše.
Mali smo i prolazni. Samo je priroda vječna!
****
Vraćam se sjetna. Proganjaju me slike s vječnog počivališta. Beživotne su kao i kamen u kojem su uklesane......u mom srcu žive su i nasmijane.
Oznake: život, sjećanja, prolaznost
09.09.2024. u 20:20 | 10 Komentara | Print | # | ^Vrijeme je vratiti se i ovdje. Lijepa sjećanja me vežu...
| Razmišljanja jedne žene | 09.09.2024. u 20:26
Tako je. Najljepše je vrijeme ne-moranja. Sve ono što moraš, vec opterecuje. Jedino je dobro ako i voliš ono što moraš. Ljubim!
| luki2 | 09.09.2024. u 23:50
Nedostajala si... vrijeme ne moranja, perivoj sjećanja i ljepota tvog izričaja budi uspomenu na ljubav minulog...
| Dinaja | 10.09.2024. u 00:47
Mnogo toga ne moramo, a činimo. A vraćanje korijenima?
| Lastavica | 10.09.2024. u 06:17
Ne moramo, ali je potrebno.
ja sam još uvijek u međuprostoru između "moranja" i nemoranja"....nadam se nekim veselijim životnim slikama...
| White Lilith | 10.09.2024. u 07:58
a ove uklesane u kamen žive u našim srcima i to pamtimo
zagrljaj
Već sam jedno vrijeme u takvom nemoranju a sjećati se moramo.
| gogoo | 10.09.2024. u 08:55
Hvala Vam na posjeti;))
| Razmišljanja jedne žene | 10.09.2024. u 20:20
Puno se moranja mora namorati da bi se moglo ne morati :).
| j. | 12.09.2024. u 10:20
Je je.
| konobarica | 14.09.2024. u 14:27
I nije drugo nego uživati u nemoranjima kad se već može...
I starost ima svoju ljepotu a to je svjesnost da se ne mora sve sto smo nekada.mislili.
| Sjećanje i osvrti | 24.09.2024. u 13:22
Brinem se za zdravlje i dusevni.mir.
Koliko mogu na raspolaganju sam bliznjima i molim za njih.Sve manje se osvrcem na misljenje okoline.
Najvsznija mi je cista savjest.
Rado se sjecam lijepih dana a lose nastojim razumjeti jer svako vrijeme nosi svoje breme i samo Gospodin pozna srce covjecje.
Nitko nije bez mana i njihivo nadvladavanje je cjelozivotni zadatak .Da smo savrseni ne bi razumjeli druge niti bi znali oprastati a to bi nam bila najveca mana.
