Ljubav kroz riječi jedne žene
Vrijeme ne moranja
Poslije svega onog što smo mislili da trebamo i moramo, polako i neprimjetno, život nas dovede u vrijeme ne moranja. U vrijeme kad ne postavljamo previše pitanja. Kad nemamo previše očekivanja. Većinu odgovora smo, koračajući stazama života, našli. Na lakši ili teži način. Svejedno. Učenja koja su spoznaje, kao odgovore, možemo reći onima koji su sa silnim očekivanjima (kao i mi nekad) zakoračili u vrtlog života; makar znam da svatko od nas doživljeno i proživljeno nauči na svoj način. Učenja nekad i danas, uvjerena sam, razlikuju se.
Ono što u vremenu ne moranja najčešće činimo- okupljamo obitelj. Upijamo mirise življenja. Ponosni na ono što smo postigli, na drugačiji, nježniji način ,stvaramo sjećanja.
Vrijeme ne moranja je kao suton. Nježna i sjetna sjećanja, obojana bojama postojanja, razliju se prerijom života. Čežnja oživi slike sjećanja. Krećemo na put. Na odredištu smo bezbrižnosti i ljepote odrastanja......
Dolinom djetinjstva caruje tišina. Provlače se sjene. Sjećanja u maglu uronjena.
Ne čuje se topot bosih peta; tek poneki umorni korak prašnjavim putem se provuče.
I uzdahne.
Vrućina jenjava. Izmaglica se diže. Umorno nebo kišu sanja.
Dolinom bezvoljno, provlači se rijeka. Ne žubori. Drveni most škripi.
Zubu vremena odolijeva.
Mladost se raselila. Starost svjetove zamijenila. Kuće zjape prazne.
Kroz razbijene prozore vjetar bijesno fijuče. Grede škripe.
Neobrađena polja u šikaru i šipražje obrasla.
Nema više međa, ni međaša.
Na vječnom počivalištu nečije ruke, u kamen uklesale riječi i slike;
Trag postojanja čovjeka u vremenu bit će tu, dok sjećanja žive. Dok ih, vrijeme ne izbriše.
Mali smo i prolazni. Samo je priroda vječna!
****
Vraćam se sjetna. Proganjaju me slike s vječnog počivališta. Beživotne su kao i kamen u kojem su uklesane......u mom srcu žive su i nasmijane.
Oznake: život, sjećanja, prolaznost
09.09.2024. u 20:20 | 10 Komentara | Print | # | ^Razbacane misli
Noć se u dan provukla. Tamna i tajanstvena.
Sjetna.
Tisuće žarulja, pale i gase se
Sumorno.
Vani je nestvaran mir. U carstvu mira vrtlog nemira.
Život se zavukao u četiri zida.
I ljudi sa njime.
****
Kad vrijeme stane, nemoj odgovore tražiti.
Nećeš ih naći.
Istina koja lice dana nije vidjela
zauvijek je nestala. Kao tajna,
kao kajanje i krivnja. Istina s odmakom vremena
ništa ne mijenja.
****
U ogledalu ;
slike sjećanja,
sjene prolaznosti.
U vrtlogu vremena;
ljubav izgubljena.
U igri svjetlosti
Nakon puno godina na istom mjestu.
Kroz gustu krošnju zrake sunca se probijaju.
Igra svjetlosti na stazama, kao tragovi postojanja. Kao sjećanja.
Oznake: park, svjetlost, sjećanja
26.05.2020. u 22:42 | 14 Komentara | Print | # | ^Godine nisu važne
Jedni profesori su nas voljeli, drugima se od 4b, kosa dizala na glavi. Naravno, samo onima koji su je još imali. Jedni su govorili da smo solidni, drugi da smo nemogući. Prosjek razreda, hvalio se naš Ruba je, vrlo dobar. Po ocjenama i znanju. Ponašanje je bilo priča za sebe. Veseli i nestašni često smo psine radili. Frentali više od prosjeka škole. Naravno, ne svi, barem ne na početku. Štrebere koji nam se nisu pridružili, vrlo brzo, redu smo naučili. Od dvadeset i četiri učenika svi su maturirali. Poslije nas je život razbacao na sve strane svijeta.
Svakih pet godina sastajali smo se pred školom, nakon čega smo odlazili u razred, sjeli i čekali da razrednik dođe i s vrata, dnevnik baci na stol. Kao nekada. Nakon veselog početka počela je prozivka. Pričali smo o onome što radimo, što smo postigli i što još želimo postići u životu.Tako je bilo prvih pet puta.
Vrijeme neke stvari briše, a škola, nakon dvadeset pet godina, dnevnike reciklira. Šesti put, za trideset godina mature, u restoranu smo se našli. Kažu da tijelo stari i da je duša uvijek mlada. Okupljana nas vraćaju u neko davno vrijeme i godine brišu. Muzikaši su svirali pjesme naše mladosti. Veselili smo se kao i uvijek, glasno i neobuzdano.
Za susjednim stolom feštale su samo žene. Jedna od njih, pedeseti rođendan je slavila. Neki od naših prijatelja, vječiti razigrani mladići, žene za susjednim stolom za ples su zamolili. Poslije plesa s njima su se družili. Mrštio se naš Ruba govoreći kako ih može sram biti. Svaka od nas, govorio je, ljepše i mlađe od njih izgleda. Iva se čudila zašto to naglašava.
Nakon sat dva, Ruba se k susjednom stolu uputio. Uz isprike damama, odlutale ovčice za naš stol je vratio. Iva ih je kroz smijeh pitala, od kada oni starije gospođe vole? Svi smo je u čudu gledali, a zatim smo u smijeh prasnuli. Svi smo mi u pedesete zakoračili. Taj dan smo na godine zaboravili. Godine nisu važne, samo onda, ako svaku petu godinu brojimo.
Ruba je bio u pravu. Izgledale smo onako kako smo se osjećale. Pet godina mlađe.
(Priča objavljena u digitalnom i tiskanom dvobroju "Književne vertikale 18/19)
Oznake: sjećanja
10.10.2019. u 19:48 | 12 Komentara | Print | # | ^Decembarka
Nekad , zime su bile duge i bijele....
Ovih dana krovovi su zabijelili...
Decembarka je procvjetala...
Kad procvjeta , probude se sjećanja.
Uz plavi jorgovan, decembarka je najdraži cvijet moje majke.
17.12.2018. u 16:30 | 17 Komentara | Print | # | ^
Prvi razred, prva slika
Stoje na našim policama. Oni su čuvari sjećanja na drage nam ljude i događanja. Posebni su oni s crnobijelim slikama. Majka je slike u albume stavljala . Kako godine prolaze sve više ih imamo......Albuma, slika i sjećanja.
Prvi razred, prva slika
U starom školskom dvorištu dva reda klupa. Na lijevoj strani dvadeset učenika trećeg razreda, na desnoj osamnaest prvačića. U prvom redu , u prvoj klupi sjede dva mala smiješna lika.
Jesu li dva dječaka, ili dječak i djevojčica?
****
Tri dana prije učitelj im je rekao da dolazi fotograf . Objasnio im je ukratko što točno fotograf radi i da će se slikati. Bilo je to drugo i drugačije vrijeme. Slikalo se u posebnim prigodama. Koliko je bila rijetka, toliko je slika bila i skupa. Naglasio je kako se lijepo moraju obući i počešljati. Onaj koji neuredan dođe ,neće se slikati
Nije djevojčici bio problem slikati se. Problem je bio onaj dio ...lijepo se obući. To je značilo da će joj mama pripremiti šos ili haljinu i svezati kečke. Znate one sa mašnicom koje na slici izgledaju kao rogovi. I to bi ona preživjela , samo, kako će se s prijateljima igrati? U šosu ili haljinici na drvo se ne može popeti. Ni nogomet neće moći igrati. Znala je kako će biti teško, ali jedan dan, nekako će izdržati.
Njezinog najboljeg prijatelja Petra mučilo je ono ...lijepo se počešljati. To je značilo da se mora ošišati. Ondašnje brice na selu znali su brijati, ali šišati.....? Bože sačuvaj.
Tako je i bilo. Petar se poslije škole išao šišati, djevojčica je kao moralna podrška išla gledati.
Ozbiljan je brica bio dok je Petra šišao. Hodao je oko njega,škarama šišao,mašinicom brijao....sve dok se na kraju, zadovoljno nije odmaknuo . Frizura je bila kao u koke golovrate. Ta je frizura bila preteča današnjoj modernoj izvedbi fudbalerke. Petar je plakao. Nije mogla podnijeti njegove suze. Hrabro je pred bricu stala i rekla nek i njoj sredi frizuru. Pravdao se on kako djevojčice ne šiša, no na kraju je ipak pristao .
- Molim šiške malo skratiti ; odvažno je rekla .
Je, šiške je lijepo odrezao. Onako odokativno ,crta mu je bila vrh čela. Onda je sjeckao , rezuckao i dužinu lijepo skratio . Ravno do sredine uha. Izgledala je kao nepravilni geometrijski lik. Petar više nije plakao. Zbunjeno su se pogledavali. Vidjevši na što liče, glasno su se smijali.... No, ne zadugo!
Djevojčicu je majka u nevjerici gledala. Onda je , kako je i red ,vikala i špotala. Na kraju ,ogledalo pod nos joj stavila i pitala:
-Što si to od sebe napravila?
Šutjela je. Ništa govorila nije. Za prijateljstvo ni jedna žrtva, prevelika nije.
Petar je bolje prošao. Njegova je majka zadovoljna bila. Što kraće, to bolje.
Vidjevši ih drugi dan u školi , svi učenici, grohotom su se smijali.Različita imena im davali. Da bi djecu umirio učitelj je rekao kako djevojčica izgleda kao Kleopatra, a Petar kao njezin štitonoša.
- Koja Kleopatra , koji štitonoša ?
Ni jedni, ni drugi nisu znali. Važno je bilo da im se više, barem za kratko, nisu smijali.
Učitelj ih je vojnički u klupe namjestio. Nasmijan, ponosno je između dva reda klupa stao.
-Ptičica; rekao je fotograf.
Zasvijetlila je bljeskalica....
U prvom redu, u prvoj klupi , dva mala smiješna lika. Dječak i djevojčica.
****
Petra već dugo među nama nema. Ostala je samo jedna slika i puno uspomena.
Oznake: albumi, slike, sjećanja
27.02.2018. u 18:48 | 14 Komentara | Print | # | ^