Ljubav kroz riječi jedne žene

Bezvoljnost


Pljušti kiša. Bez vjetra. Svježe je. Lakše se diše.
Nadam se da će uz sparinu isprati i bezvoljnost.
Ne znam kako vi, ali ja sam se umorila od ovog vremena u kojem
jutro počinje a dan završava
izvješćima o oboljelima i umrlima od virusa
naslovi vrište o zločinama i mržnjama
svih vrsta
polugoli selebriti umjetnih lica
cere se s duplerica
gladni pred zaključanim kontejnerima
radnici bez posla na zatvorenim granicama
ukradena mladost
ugrožena starost
obezglavljen svijet
upitna budućnost.....

Pisao je Kafka o Preobrazbi čovjeka u kukca.
Svjedoci smo preobrazbe čovjeka
maskom prekrivenog lica
u osamljenog,
bezvoljnog pojedinca.

Ljeto je na izmaku. Sve na jesen miriše.

Oznake: bezvoljnost

31.08.2020. u 22:20 | 9 Komentara | Print | # | ^

Zajedništvo

Ovih dana slavili smo četrdeset i dvije godine zajedništva. Nije uvijek bilo lako ni jednostavno. Trebalo je ono što mladost idealizira, a život modelira, prihvatiti.

(sl. Maja)
Na početku, imali smo sve što nam je trebalo. Ljubav. Uz ljubav ide i ljubomora. Učili smo se, (često na teži način) povjerenju.

Naučili smo da uz vrline imamo i mane. Trebalo ih je prihvatiti.

Griješili smo. Imali uspone i padove. Svađali i mirili se. Zajedno smo plakali, zajedno se smijali.Bili smo jedno drugom podrška.

Zajedništvo je upornost i odricanje. Zajedništvo su nesuglasice, dvojbe, radosti i tuge. Zajedništvo nas uči praštati i činiti ustupke, uči nas strpljivosti i dosljednosti.

Dug je put do razumijevanja bez riječi. Ne pitamo se jesmo li mogli bolje, jesmo li trebali više. Zahvalni smo na onome što imamo. Djeca su naša radost. Naš ponos. Naša snaga, naše bogatstvo, naš trag postojanja u vrtlogu života.
Mi zajedno, jedna smo priča. Jedan život.


Oznake: ljubav, Zajedništvo, zahvalnost

27.08.2020. u 23:04 | 10 Komentara | Print | # | ^

Ta divna stvorenja




19.08.2020. u 23:02 | 15 Komentara | Print | # | ^

Ljeto na rijeci

Ljeto je. Pomalo čudno, priznat ćete. Prošli tjedan mirisalo je na jesen. Sada je opet vruće i sparno.

Mirno je i tiho.
U debelom hladu misli drijemaju
ljubav sanja



život teče, vrtloži, pretače i rastače se
svijet mrmlja, uzdiše, smije se i plače,
na izvoru riječi nedovršen stih


snovi i sjene u vodu utopljene
na cvijetu maslačka usnule želje


Oznake: ljeto

11.08.2020. u 22:01 | 20 Komentara | Print | # | ^

Stablo ljubavi

Širom je otvorila balkonska vrata. Maknula papire sa stola i kavu stavila. Zadovoljna je bila onim što je do sada napravila. Iz literature upoznala se s kiparstvom Romanike u Dalmaciji .U Zadru, dobro je proučila plutej crkve Sv. Nediljice. U Splitu, Buvina vrata i naslone korskih klupa splitske katedrale . Za kraj, ostavila je portal trogirske katedrale sv. Lovre. U mjesec dana diplomski će dovršiti i dobro se odmoriti.Zatvorila je oči i opustila se. Uživala je u lipanjskom suncu, šumu valova i mirisu mora. Danas neće ništa raditi. Uživat će u ljepotama Trogira.

Sa sladoledom u ruci uputila se prema katedrali. Pogleda uprtog u portal nije gledala kuda ide. Sljedeći trenutak s nekim se sudarila.
„U što vi gledate šinjorina?“, zagrmio je muškarac. „ Uništili ste mi košulju.“
„I sladoled!“, rekla je zbunjeno gledajući kako mrlja od sladoleda postaje veća. Iz torbe je izvadila maramice i počela brisati košulju.
„Pustite sad košulju! Šteta je već učinjena. Drugi put pazite kud hodate.“
„Žao mi je,“ promucala je Stela i hrabro podigla pogled. Susrela se s ljutitim pogledom visokog tamnoputog muškarca. Odmahujući glavom okrenuo se i otišao. Zbunjena neočekivanim događajem uputila se u vilu. Za danas joj je dosta šetnje.

Drugo jutro uzela je knjige, fotoaparat i teku,te se uputila prema katedrali. Planirala je tri do četiri dana provesti na proučavanju portala. Ručala je na terasi obližnjeg restorana. Zamolila je konobara za račun. Uz račun konobar je donio i sladoled.
„Oprostite, sladoled nisam naručila.“
„Gazda časti,“ rekao je konobar pokazavši prema muškarcu naslonjenom na šank.
Kada se okrenuo , prepoznala je muškarca od jučer. Uputio se prema njezinom stolu.
„Košulju smo spasili jučer, vaš sladoled nismo,“ rekao je nasmijavši se. „Red je da se upoznamo kako treba. Ja sam Marko.“
„Stela, drago mi je,“rekla pružajući ruku.
Čvrsto je stisnuo njezinu ruku netremice je promatrajući. Brzo je ruku maknula i pogled spustila.
„Jučer niste gledali kuda idete, danas od jutra u vrata gledate. Što je tako zanimljivo u vratima katedrale,?“pitao je sjedajući preko puta, ničim ne pokazujući da je njezinu nervozu primijetio.
„Za diplomski rad proučavam romaničku skulpturu u Dalmaciji. Ne gledam u vrata, kako vi kažete,rekla je nasmijavši se, proučavam portal na katedrali. Izuzetan rad majstora Radovana i njegovih učenika.“
„Zanimljivo je kako malo znamo o znamenitostima u svom gradu. Koliko dugo ostajete? Mogli bi me malo podučiti.“
Bio je ozbiljan. Zbunjena ,rekla je prvo što joj je na pamet palo:
„Mi s kontinenta ovo zovemo galebarenje.“
Vidjela je kako mu osmijeh nestaje s lica. Dignuo se, rukama na stol naslonio i ljutito rekao:
„Mi s mora ovo zovemo ljubaznost“.
Okrenuo se i otišao. U nevjerici gledala je za njime.“Ovaj gospodin ima kratki fitilj,“ razmišljala je. Na odlasku, došla je do šanka i zahvalila mu na sladoledu. Samo je rukom odmahnuo. Nije znala što bi mislila. Nemoguć čovjek.

Mislila je da se uvrijedio,ali se prevarila. Drugi dan sa širokim osmijehom na licu i dvije kave u ruci pojavio se pred katedralom.
„Vrijeme je za kratki predah i još jednu ispriku.“
Znala je da je svjestan svog šarma i da mu isprike nisu potrebne.
„Ne morate mi se kavom ispričavati. Ako tako nastavite sljedeću ispriku ručkom ćete platiti“,šalila se spremajući stvari u torbu.
„Nemojte me mučiti. Idemo u hladovinu klupe uz more.“
Pričala mu je o kamenim reljefima koji su svedeni u lukove i stupove. Pokazujući slike objasnila mu je prikaze s obje strane portala. Zaneseno je pričala o pobočnim stupićima na kojima je prikazan ljudski rad u različitim mjesecima. Sjedio je opušteno naslonjen na klupu i slušao.
„Jesam li vas zagnjavila? Kad počnem pričati, ne znam stati ,“rekla je upitno ga pogledavši.
Maknuo joj je nestašnu kovrču s lica.
„Zanimljivo ste sve ispričali. Moram priznati da sam puno naučio. Sad tek vidim kako sam malo znao o djelu majstora Radovana. Koliko još toga ima?“
Zatečena njegovom gestom brzo je pričala:
„Sutra ću još proučiti središnji prizor portala na kojem leži umorna rodilja, i donji prizor, na kojem dadilja obuzdava dijete koje se odupire kupanju.“
„Hoćete li mi o tome sutra podrobnije u šetnji pričati?“,pitao je uzimajući njezine stvari u ruke.
Dok se poslije šetnje na terasi odmarala,pitala se kuda je nestao čovjek kojeg je prva dva dana sretala. Zanimljiv sugovornik, pažljiv slušač i morala je priznati, vješt ispitivač.O sebi, gotovo sve mu je ispričala. On o sebi ništa nije pričao, ona ništa nije pitala.

Poslije popodnevnog kupanja pažljivo se spremala. Danas će joj on , kako je rekao, biti turistički vodič. Posjetili su Gradska vrata, Knežev dvor. Pričao je o tvrđavi Kamerlengo dok su uživali u pogledu s kule sv. Marka. Lipanjska noć se u svoj svojoj ljepoti morem prostrla.
„Znaš li o čemu razmišljam?“ pitala je, postavši svjesna da mu se s ti obratila.
Odmahnuo je glavom ničim ne pokazujući da je prisniji način oslovljavanja primijetio.
„Promatram i proučavam ljepotu u arhitekturi i kiparstvu. Razmišljam o ljubavi prema umjetnosti koju su nečije ruke u kamen uklesale, na platnu naslikale, i vjerujem, ne znajući ,svoj trag u vremenu postojanja ostavile. Dok se divim kulama, dvorcima i vilama, razmišljam o ljubavima koje su bile, koje su ovim ulicama prolazile, o ljubavima čiji je trag u vremenu izbrisan i zaboravljen. Pitam se, koliko je ljubavi na obalama mora zapisano? Koliko su tragova u pijesku vremena, izbrisale oseke i plime?“
Okrenuo se i dugo je promatrao. Na mjesečini nestvarno je izgledao.
„Dođi, pokazat ću ti nešto posebno. Nećeš više biti tužna i sjetna,“ rekao je primivši je za ruku.
Taj spontani trenutak prisnosti probudio je navalu emocija. Hodali su šuteći. Zaustavili su se kod velikog stabla čije su se debele grane neobično razgranale.


(Stablo ljubavi u Trogiru)

„Ovo je stablo ljubavi. Oni koji se pod krošnjom stabla poljube , njihova ljubav ,živjet će vječno,“ rekao je privukavši je k sebi.
Vrijeme je stalo. More je obalu ljubilo. Mjesečina koprenom stablo prekrila, zvijezdama okitila. Zvukovi su utihnuli, srce pomahnitalo.
„Tako si mlada,“rekao je odmaknuvši je od sebe. „ Ja imam trideset i četiri godine.“
„Kako to da te još ni jedna nije zarobila?“
Ništa nije odgovorio. Nije je u oči gledao. Bio je zamišljen i dalek.
„Znaš li priču o beduinu i robinji,“ tiho je upitao?
„Ne znam,“ rekla je naslanjajući glavu na njegovo rame.
****
Nekada davno, mladi beduin lutao je isušenim koritom rijeke.Wadisom. U nepreglednom beskraju prosutog pijeska naišao je na klonulo tijelo žene. Suhe ispucane usne navlažio je vodom. Mokrim dlanovima lice joj umio. Sjeo je na vreli pijesak, nježno podigao njezinu glavu i na svoje krilo stavio. Kada je glavu pomaknula ispod vela ,zlatna se kosa prosula. Uplašeno su ga gledala dva oka boje pustinjskog bunara. Nježno joj veo složio, polako se dignuo, za ruku je primio , kroz more pješčanih dina vodio.
Znao je da je ona odbjegla robinja koja je njegovo srce zarobila. Pitao se da li je fatamorgana žena, ili oaza koja se na užarenom pijesku ljeskala. Zatvarao je oči . Kada ih je otvarao oaze nije bilo. Bila je žena, bila je robinja, bio je beduin čije je srce zarobila.Volio ju je, iako je znao da ne smije. Primio ju je za ruke i rekao:
„Nemoj gledati u moje oči. Možda ti se neće svidjeti ono što ćeš u njima vidjeti.Ti nikada nemoj prestati tražiti.Ja se nikada neću prestati nadati.Mi možemo sanjati, mi možemo maštati..........mi nikad zajedno, nećemo biti.“

****
Sjedili su u tišini. Osjećala je da priča skriveno značenje ima.
„Tužna priča. Zašto si mi je ispričao,?“zamišljeno je pitala.
„Mogu ti ispričati priču o ljubavi koju je znatiželja ubila. Što kažeš?“
Opet je bio vedar i nasmijan. Ljubav puno ne traži , previše ne pita.
*****
Pet godina kasnije sjedila je na njihovoj klupi uz obalu. Na trenutak, činilo joj se da vidi njihove tragove u pijesku vremena otisnute.
„Da li je se ponekad sjeti?“
Sjetno se osmjehnula.
Stablo ljubavi zna.Srce pamti. Srce ne zaboravlja.

Oznake: ljeto, more, ljubav

04.08.2020. u 17:39 | 15 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading