Ljubav kroz riječi jedne žene

Pupoljak i ruža

Pupoljak je ljubav o kojoj se mašta.




Ruža je ljubav u svoj svojoj ljepoti. Lijepa , mirisna, nježna....



Oznake: ljubav, ruže

05.06.2021. u 22:33 | 15 Komentara | Print | # | ^

Ljubav ne biramo/3

Na staru godinu pojavio se vedar i nasmijan s bocom crnog vina. Prvi put nije željela voditi ljubav. Zamolila ga je da sjedne. Pogledao je na sat.
-Znam da ti vrijeme curi, hladno je rekla. Danas ćemo razgovarati. Reci mi, što si danas rekao ženi kad si odlazio?
-Da idem s prijateljem na cugu, iskreno je odgovorio.
-Što obično kažeš kad dolaziš k meni?
-Ono što i većina drugih. Da imam sastanak, da duže radim, da sam u teretani, nestrpljivo je rekao.
U prsima joj je postalo tijesno. Ustaljeni obrasci se ne mijenjaju. Razmišljala je o majčinim riječima. On je njoj sve. Pripadala mu je dušom i tijelom.
-Što sam ja tebi?, pitala je gledajući ga u oči.
-Kakvo je to pitanje?,
-Jednostavno, odgovorila je. Što sam ja tebi?
Jedno vrijeme sjedio je bez riječi. Nervozno je prošao rukom kroz kosu.
- Znala si da imam obitelj. Ni na što te nisam prisiljavao. Ništa ti nisam obećavao. Lijepa si. Mlada si. Strastvena si. Draga. Cijenim tvoju odanost i privrženost. Što bi htjela da ti kažem? Nikad nisam rekao da te volim. Žao mi je ako si se nadala, rekao je dižući se.
Stala je ispred njega stišćući pesnice.
-Što bi rekao svojoj sestri da je u vezi s oženjenim muškarcem, pitala je suzdržavajući bijes.
-Potrudio bih se da to što prije okonča, hladno je rekao.
-Koji si ti licemjer, procijedila je piskutavim glasom. Koja je razlika između mene i tvoje žene? Ne mislim na status.
-Velika. Moja žena i ti ste nebo i zemlja, rekao je cinično se smijući.
Zamahnula je svom snagom. Šaka se spustila posred lica. Gledao ju je tupim pogledom.
-Za mene kažu da sam posrnula žena, ma što to značilo. Ti i tebi slični sramota ste muškog roda.Sebični. Nemoralni. Jadni. Svoju seksualnu nesigurnost liječite u zagrljaju druge žene. Varate i lažete i sebe i njih. Žene poput mene odbacujete s gnušanjem. Vraćate se ženi podvijenog repa. Ne osuđujem te, rekla je umornim glasom.Žalim te. Ne bih htjela biti u tvojoj koži. Za razliku od tebe, ja nikog nisam varala. Ja sam samo sebe zavaravala.
Stajala je i plakala.
Nevjericu i zbunjenost zamijenila je ljutnja. Čvrsto ju je primio za ruku.
- Dužna si mi objašnjenje, rekao je unoseći joj se u lice..
Odlučno se odmaknula.
-Ništa ja tebi nisam dužna, rekla je uzimajući flašu sa stola. Ovo ponesi doma.
Pokazala mu je vrata.
- Idi, rekla je. Čekaju te. Nemoj upropastiti i svoju obitelj.
****
Vrata su se s treskom zatvorila. Umorno se spustila u fotelju. Mobitel je vibrirao. Poruke su stizale. Ne otvarajući ih, blokirala je broj. Za sve ono što je čeka, trebat će joj snaga i odlučnost.

Oznake: ljubav

19.03.2021. u 18:11 | 11 Komentara | Print | # | ^

Ljubav ne biramo/2

Na večer se istuširala,kosu zamotala u ručnik. Sjedila je sklupčana u fotelji. Nije željela s društvom u grad. Trebala je o svemu dobro razmisliti. Zvono na vratima prekinulo je njezina razmišljanja.
- Rekla sam da ne želim ići vani, rekla je otključavajući vrata.
Stajala je otvorenih usta zureći u nepozvanog gosta.
-Mogu li na trenutak ući, pitao je nesigurno se osvrćući.
Bez riječi ,otvorila je vrata i pustila ga unutra. Uzela mu je jaknu i objesila. Stajao je na hodniku.
-Hoćete li reći ono što imate ovdje na hodniku, ili ćete ući u sobu? pitala je smijući se. Još uvijek ne grizem. Ne bojte se.

Natočila je dvije čaše Joni Walkera. Jednu je stavila pred gosta, drugu je zamišljeno okretala u ruci. Sjeo je u fotelju promatrajući je bez riječi. Nasmijala se.
-Tebi je ovo smiješno?, procijedio je kroz stisnute zube.
-Moram priznati da jest, rekla je nervozno prinoseći čašu ustima. Danas sam na vratima vidjela opreznog, uplašenog muškarca. Nasuprot mene sjedi nesigurni gimnazijalac na prvom spoju. Pitam se, gdje je nestao veliki gospodin G?
Tresnuo je čašom o stol, dignuo se, primio je za ruke unoseći joj se u lice.
-Ja na ovo nisam naviknuo. Ma što su ti za mene pričali, nikad svoju ženu nisam varao. Nisam ovo planirao. I ja sam, vjerovala ili ne, od krvi i mesa. Dogodilo se. Zaljubio sam se. Došao sam se ispričati. Oprosti mi, rekao je krenuvši prema izlazu.
-Gospodine G!
Okrenuo se upitno je gledajući.
-Hoćete li me za rastanak poljubiti?
Vrijeme je stalo. Ljubili su se nježno. Voljeli strasno. Sjedila je sklupčana u njegovom krilu. Diskretno je pogledao na sat. Znala je da mora ići. Promatrala ga je dok se oblačio.
-Nemoj. Ovo se nije smjelo dogoditi, rekao je sjedajući na rub kreveta. Ja ti ne mogu pružiti ono što zaslužuješ. Ovo je bila velika greška.
-Ništa ne tražim i ništa ne očekujem. Ne bih bila sretna kada bih te od obitelji odvojila. Sreća se na tuđim suzama ne gradi. Pogriješili smo, rekla je. Na greškama se uči, zato ih nećemo ponavljati.

Za dva dana griješili su ponovno. I nastavili griješiti kad je on, kako je govorio, ukrao vrijeme. Ukradeno vrijeme ljepše je zvučalo od laži. Nije mu proturječila. Nije dala otkaz. Nije dala otkaz ni kad su počeli čudni pogledi, neumjesni komentari i ružne riječi. Prestala se pitati je li sljedbenica karmičkog puta ili zatočenica vlastitih zabluda i osjećaja, prestala se optuživati, prestala se opravdavati. Čula je sve pogrdne riječi koje ljudi koriste za žene poput nje. Od osuđivanja do omalovažavanja,od ogovaranja do pljuvanja. Njega su i dalje poštivali, po ramenu tapšali, njega nisu osuđivali.On je uvaženi član društva, koji godinama, uspješno balansira između dvije žene. Ni ona ga ne osuđuje, samo ponekad, umjesto ljubavi i čežnje, osjeti gorčinu i bijes. Na njega, na sebe, na društvo u cjelini.
****
Drugo jutro probudila se u fotelji. Boljela ju je svaka kost. U glavi joj je bubnjalo. Pogledala je praznu bocu na stolu. Tjeskoba ju je u prsima pritiskala . Dok je kuhala kavu nazvala je majku i Božić joj čestitala.
-Jesi li dobro dušo? brižno je pitala.
-Dobro sam. Razmišljala sam o tvom pitanju jučer, majko.
S druge strane bila je tišina. Natočila je kavu i sjela za stol.
-Kako sam postala to što jesam? Nisam željela, nisam planirala. Dogodilo se. Ljubav ne tražimo. Dođe tiho u naše živote darujući nam radost i ljepotu postojanja. Ma kako čudno zvučalo,sretna sam. Muškarac kojeg volim dolazi povremeno. Ukradeno vrijeme za nas je vrijeme nježnosti, ljubavi i prisnosti. Nema svađe, nema ružnih riječi. Teže je odgovoriti, zašto sam žena koja muškarca dijeli,žena sumnjiva morala, žena koja se ničemu ne nada, žena koja je sama.
-Zar si rano ujutro pijana?
- Nisam, ne brini. Makar,lakše bi mi bilo ovo reći da jesam. Znaš li čega se sjećam iz odrastanja majko?, pitala je umornim glasom.
S druge strane bila je tišina.
-Sjećam se tvojih suza, sjećam se njegovih uvreda, nastavila je. Sjećam se tvojih masnica i modrica. Ne sjećam se nježnosti, ne sjećam se prisnosti, ne sjećam se zajedništva. Nikad vas nisam vidjela zagrljene, nikad nismo imali obiteljski izlet. Uništio ti je život. Nikad te nisam pitala kako se to dogodilo?
Odugovlačila je s odgovorom.
-Možda sam ti davno trebala reći istinu, počela je neodlučno. I mi smo na početku bili zaljubljeni i sretni. Nakon dvije godine dobili smo tebe. Ma kako to tebi čudno zvučalo,bili smo sretna obitelj. Premala si bila da bi se sjećala.

Napravila je stanku. Promijenjenim glasom nastavila je;
-Kada je tvoj otac počeo često ostajati na poslu, ništa nisam sumnjala. Kada se počeo baviti različitim sportskim aktivnostima, podržavala sam ga. Radio je posao koji psihički iscrpljuje. Dolazio je doma umoran, ali zadovoljan. Rijetki intimni odnosi bili su bez strasti. Još uvijek ništa nisam sumnjala. Jednog dana, dok je duže radio, ti si pala. Trebalo te voziti na šivanje. Nazvala sam njegov ured. Nitko se nije javljao. Zvala sam centralu. Portir mi je ljubazno rekao da je gospodin prije dva sata otišao s gospođicom L. Doma je došao iscrpljen i umoran. Žalio se na suradnike. Rekla sam mu da ne treba lagati, neka se odluči; ona ili ja. Umjesto isprike, podivljao je. Taj dan dobila sam prvi šamar. Otiske prstiju na licu liječio je poljupcima. Obećao je da će je ostaviti, obećao je da me nikad više neće udariti. Prvo obećanje je izvršio i ljubavnicu ostavio. Možda bi bolje bilo da nije!? Ljubavnicu je flašom zamijenio. Naš život pretvorio se u ono čega se sjećaš. Sve do njegove smrti.

Plakala je. Čula je da i majka plače. Obrisala je suze i zapalila cigaretu.
-Zašto si to trpjela majko? Zašto nisi pomoć potražila i otišla?
-Jesam. Probala sam u nekoliko navrata otići s tobom roditeljima. Oni nisu vidjeli ništa loše u njegovom ponašanju. Majka je govorila da se žena mora pognuti i pretrpjeti. Otac je govorio da svi muškarci šaraju, varaju i piju. A on? Dolazio je, plakao, klečao, molio. Nevjerojatna je moć uvjeravanja muškarca preljubnika i zlostavljača. Svih ovih godina, pitam se isto što i ti. Zašto sam se vraćala? Zašto sam, usprkos i unatoč svemu, ostala? Različita su opravdanja zlostavljanih žena. Jedne će reći da nemaju kuda. Druge će reći da su izgubile vjeru u ljubav. Treće ostaju radi djece. Četvrte kažu da ih je strah. Pete su odgojene da žena šuti i trpi.Ja sam se pitala što bi bilo da nije morao birati između mene i nje? Vjerujem da bi se s vremenom sam odlučio. Ne bi postao ovisnik koji se u monstruma pretvorio. Nevjera je nepoštivanje. Alkoholizam je bolest. Ma kako se bolest zvala, bolesnog čovjeka teško je ostaviti. U pravilu, u stanju teške depresije,većina zlostavljanih žena ne traži pomoć... i ostaje.

Duboko je uzdahnula i nastavila;
-Ja nisam na vrijeme potražila pomoć i otišla.Tebi još nije kasno.Lijepo je biti nekome nešto. Lijepo je pripadati. Nikad to nemoj zaboraviti. Nemoj pobirati mrvice s tuđega stola.Muškarac koji poštuje žene, ne radi ono što je meni radio moj muž, ili ono što on tebi i svojoj ženi radi. Što je on tebi? Znaš li što si ti njemu? Znam da čekajući ukradeno vrijeme griješiš. Nije to ljubav, vjeruj mi.
-Kako zovu žene poput mene? neodlučno je pitala.
-Za njih kažu da su kurviši, rekla je izbjegavajući odgovor. Rijetki ih time osuđuju. Ma koliko društvo bilo civilizirano i napredno, neke stavove i uvjerenja ljudi nikad neće promijeniti. Za nevjeru općenito, krive su žene. Zakonite ili one druge. Posrnule žene.Nije mi bila namjera povrijediti te. Oprosti mi dijete .
-Hvala ti majko,rekla je tiho i prekinula vezu.

(nastavak slijedi)

Oznake: ljubav

18.03.2021. u 13:17 | 10 Komentara | Print | # | ^

Ljubav ne biramo/1


Izašao je iz haustora, kapuljaču na glavu stavio,golim rukama očistio snijeg sa šajbe, sjeo u auto i pogled podignuo. Maknula se od prozora. Sa stola je uzela cigaretu i zapalila. Žaruljice na boru veselo su žmirkale. Svake put jednako boli. Diže se i odlazi, ona ostaje sama. Ne zna što znači zajedno se probuditi, zajedno dan provesti, zajedno sutra planirati. Znala je da sada dolazi doma s božićnim drvcem. Čekaju ga djeca i žena. Zajedno kite bor. Idila zajedničkog življenja.
Stresla se. Dignula se i grijanje pojačala. Otišla je u spavaću sobu. Zavukla se ispod razbacanih plahti. Zagrlila jastuk. Mirisao je na njegov losion. Na njega. Još osjeća njegove dodire. Pita se, misli ponekad na nju? Osjeća li krivnju?

Zamišljeno, gleda igru sjena na zidu.
-Kćeri moja! Lijepa si. Pametna si. Mogla si birati. Kako si postala to što jesi? pitala ju je majka.
Slegnula je ramenima.
-Ljubav ne biramo, majko.
Digla se. Sjedila je uz prozor s čašom crnog vina ruci. Gledala je igru bijelih pahulja. Kucnula se s neispijenom čašom vina na stolu. Zvuk se razbio tišinom.

Kako si postala to što jesi?, proganjale su je majčine riječi. Zatvorila je oči.
*****
Poslije srednje škole dobila je posao u struci. Dobronamjerni su govorili da je imala sreću, oni iskreni, govorili su da je imala debelu vezu. Poslu ju je učila gospođa koja se spremala u mirovinu. Rekla je da je šef strog, ali pravedan. Za dva tjedna vraća se s bračnog putovanja. Taj dan došla je, kako ju je gospođa savjetovala, pola sata ranije. Na kiosku je uzela štampu, skuhala kavu i sve zajedno odnijela u ured.Točno u sedam otvorila su se vrata. Visoki preplanuli muškarac, na trenutak je zastao, zatim se široko osmjehnuo.
-Vidim da je gospođa Marija dobila dostojnu zamjenu, rekao je pružajući ruku.

Tako je počela njihova suradnja. Od strogih naredbi do neobaveznih razgovora. Tolerirao je početničke pogreške. Urlao je u ljutnji.Znao je špotati, znao je i pohvaliti. Brzo se navikla na njegove promjene raspoloženja. Kolegice su govorile da je sretnica jer ima tako zgodnog šefa. Priznala im je da je zgodan i šarmantan, ali da nije njezin tip. Daleko je on od Clooneya.
Naučila je da je posao tajnice više od kuhanja kave i javljanja na telefon. Bila je upoznata sa svim poslovnim ugovorima i dogovorima. Znala je da mu je žena trudna, da čekaju sina. Često ga je zvala. Nekad je ostavljala poruku što treba kupiti na povratku. Kako poslovne, tako i obaveze koje mu je žena davala, primao je s razumijevanjem, ili s urlanjem.

Nakon jedne provale bijesa na ženin zahtjev, rekla je kako je tako najlakše. Na tajnici bijes iskaliti i doma miran doći.
-Što ste rekli, pitao je vraćajući se k njezinom stolu?
-Nisam željela da to čujete, neuvjerljivo je rekla.
- Oprostite. Znam da sa mnom uvijek nije lako.
Skrušeno se osmjehnuo.Morala je priznati da ima osmjeh koji razoružava.

Taj dan promijenio se njihov odnos. Postala je opuštenija. Često se smijala. Počela je uživati u svom poslu. On je, slučajno ili namjerno, vrata ureda ostavljao otvorena . U njegovom ponašanju ništa se nije promijenilo, ali u pogledu jest. Znala je da nije njezin tip. Znala je da je oženjen. Znala je da ima dijete. Znala je da je deset godina stariji. Znala je da ne smije. Unatoč svemu, zaljubila se.
Ako je i znao, ničim nije pokazao. I dalje je bio poslovan i uljudan. Istina, razdražljiviji, češće je gubio samokontrolu i vikao. Pretpostavljala je da je neispavan. Čula je da je s prvim djetetom najteže. To mu je i rekla savjetujući da se za blagdane dobro naspava.
-Nemoj pričati gluposti. I ti i ja znamo razlog, otresito je rekao zalupivši vratima.
Instinktivno je otvorila vrata ureda. Sjedio je zureći u strop.
-Oprostite gospodine G, nije bilo namjerno. Dogodilo se. Poslije praznika dat ću pismeni otkaz. Vama i vašoj obitelji želim sretne blagdane, rekla je tiho, zatvorila vrata i otišla.


nastavlja se.....

Oznake: ljubav

16.03.2021. u 13:36 | 15 Komentara | Print | # | ^

Pečat ljubavi

Djeca su mali čovjek koji je ljubav, dobrota , nevinost, iskrenost, neiskvarenost. Djeca su ljubav i radost. Svako dijete treba imati dom, oca i majku i topli kruh na stolu.Potrudimo se da smijeh i radost odzvanjaju dolinom djetinjstva. Da odrastaju slobodno, da koračaju bezbrižno. Da budu zdravi.Mazimo ih i pazimo.
U dječjim očima su nebo i zvijezde, mora i rijeke. Djeca su znatiželjna. Djeca su željna znanja. Učimo ih da izvršavaju dužnosti i obaveze, da vole i poštuju roditelje i sve ljude oko sebe. Učimo ih odgovornosti, požrtvovnosti, zahvalnosti i humanosti.Učimo ih praštati i činiti ustupke. Naučimo ih što znači voljeti i voljen biti.



Ida i Jan gradili su dvorac u pješčaniku. Ida je stalno pričala. Jan je prestao graditi, ozbiljno pogledao Idu, pitajući je zašto stalno priča?
-Da ljubav ne ode, odgovorila je.
-Glupost, rekao je Jan .Ljubav nikud ne ide.
- Ide, ide. Ako prestanemo pričati, ljubav jednostavno ode, odgovorila je.
-Kuda? Tko ti je to rekao?, vidno iznerviran pitao je Jan.
- Ne znam kuda ljubav ode. Kada sam pitala mamu zašto ona i tata nisu zajedno, rekla mi je kako je ljubav otišla. Nestala. Rekla je mama da su je tražili. Nisu je mogli naći. Znaš li zašto je nisu mogli naći?Zato jer su zaboravili razgovarati. Zato ja stalno pričam. Da ljubav ne ode.
-Ne znam, zamišljeno je rekao Jan, moji su se dugo i često glasno razgovarali. Poslije jednog razgovora tata je otišao. Kad sam pitao mamu zašto je tata otišao, rekla mi je da se ljubav izgubila. Nisam znao da se ljubav može izgubiti!? Ako se ljubav može izgubiti, možda se može i naći? Kao moja najdraža igračka. Što ti misliš?, s nadom u pogledu pitao je Idu.
-Ne znam. Odrasle je ponekad teško razumjeti, propuštajući pijesak kroz prste, iskreno je odgovorila. Znaš li ti, kad se ljubav izgubi, ili nestane,zašto s njome i tata ode?
Slegnuo je ramenima , dignuo se i stao pokraj Ide.
-Možda zato što na vrijeme ljubav nisu zapečatili, rekao je ljubeći je u obraz. Sad ti mene poljubi. Poljubac je pečat ljubavi. Tako, zadovoljno je rekao. Naša ljubav je sigurna. Idemo dvorac dovršiti.

*****
Nemojmo dozvoliti da djeca plaču. Za dječje suze nema isprika ni opravdanja.
Djeca s povjerenjem pružaju ruku. Nemojmo iznevjeriti njihovo povjerenje, jer sutra, za krive postupke, teško ćemo naći opravdanje.





Oznake: djeca, ljubav

19.10.2020. u 22:39 | 15 Komentara | Print | # | ^

Zajedništvo

Ovih dana slavili smo četrdeset i dvije godine zajedništva. Nije uvijek bilo lako ni jednostavno. Trebalo je ono što mladost idealizira, a život modelira, prihvatiti.

(sl. Maja)
Na početku, imali smo sve što nam je trebalo. Ljubav. Uz ljubav ide i ljubomora. Učili smo se, (često na teži način) povjerenju.

Naučili smo da uz vrline imamo i mane. Trebalo ih je prihvatiti.

Griješili smo. Imali uspone i padove. Svađali i mirili se. Zajedno smo plakali, zajedno se smijali.Bili smo jedno drugom podrška.

Zajedništvo je upornost i odricanje. Zajedništvo su nesuglasice, dvojbe, radosti i tuge. Zajedništvo nas uči praštati i činiti ustupke, uči nas strpljivosti i dosljednosti.

Dug je put do razumijevanja bez riječi. Ne pitamo se jesmo li mogli bolje, jesmo li trebali više. Zahvalni smo na onome što imamo. Djeca su naša radost. Naš ponos. Naša snaga, naše bogatstvo, naš trag postojanja u vrtlogu života.
Mi zajedno, jedna smo priča. Jedan život.


Oznake: ljubav, Zajedništvo, zahvalnost

27.08.2020. u 23:04 | 10 Komentara | Print | # | ^

Stablo ljubavi

Širom je otvorila balkonska vrata. Maknula papire sa stola i kavu stavila. Zadovoljna je bila onim što je do sada napravila. Iz literature upoznala se s kiparstvom Romanike u Dalmaciji .U Zadru, dobro je proučila plutej crkve Sv. Nediljice. U Splitu, Buvina vrata i naslone korskih klupa splitske katedrale . Za kraj, ostavila je portal trogirske katedrale sv. Lovre. U mjesec dana diplomski će dovršiti i dobro se odmoriti.Zatvorila je oči i opustila se. Uživala je u lipanjskom suncu, šumu valova i mirisu mora. Danas neće ništa raditi. Uživat će u ljepotama Trogira.

Sa sladoledom u ruci uputila se prema katedrali. Pogleda uprtog u portal nije gledala kuda ide. Sljedeći trenutak s nekim se sudarila.
„U što vi gledate šinjorina?“, zagrmio je muškarac. „ Uništili ste mi košulju.“
„I sladoled!“, rekla je zbunjeno gledajući kako mrlja od sladoleda postaje veća. Iz torbe je izvadila maramice i počela brisati košulju.
„Pustite sad košulju! Šteta je već učinjena. Drugi put pazite kud hodate.“
„Žao mi je,“ promucala je Stela i hrabro podigla pogled. Susrela se s ljutitim pogledom visokog tamnoputog muškarca. Odmahujući glavom okrenuo se i otišao. Zbunjena neočekivanim događajem uputila se u vilu. Za danas joj je dosta šetnje.

Drugo jutro uzela je knjige, fotoaparat i teku,te se uputila prema katedrali. Planirala je tri do četiri dana provesti na proučavanju portala. Ručala je na terasi obližnjeg restorana. Zamolila je konobara za račun. Uz račun konobar je donio i sladoled.
„Oprostite, sladoled nisam naručila.“
„Gazda časti,“ rekao je konobar pokazavši prema muškarcu naslonjenom na šank.
Kada se okrenuo , prepoznala je muškarca od jučer. Uputio se prema njezinom stolu.
„Košulju smo spasili jučer, vaš sladoled nismo,“ rekao je nasmijavši se. „Red je da se upoznamo kako treba. Ja sam Marko.“
„Stela, drago mi je,“rekla pružajući ruku.
Čvrsto je stisnuo njezinu ruku netremice je promatrajući. Brzo je ruku maknula i pogled spustila.
„Jučer niste gledali kuda idete, danas od jutra u vrata gledate. Što je tako zanimljivo u vratima katedrale,?“pitao je sjedajući preko puta, ničim ne pokazujući da je njezinu nervozu primijetio.
„Za diplomski rad proučavam romaničku skulpturu u Dalmaciji. Ne gledam u vrata, kako vi kažete,rekla je nasmijavši se, proučavam portal na katedrali. Izuzetan rad majstora Radovana i njegovih učenika.“
„Zanimljivo je kako malo znamo o znamenitostima u svom gradu. Koliko dugo ostajete? Mogli bi me malo podučiti.“
Bio je ozbiljan. Zbunjena ,rekla je prvo što joj je na pamet palo:
„Mi s kontinenta ovo zovemo galebarenje.“
Vidjela je kako mu osmijeh nestaje s lica. Dignuo se, rukama na stol naslonio i ljutito rekao:
„Mi s mora ovo zovemo ljubaznost“.
Okrenuo se i otišao. U nevjerici gledala je za njime.“Ovaj gospodin ima kratki fitilj,“ razmišljala je. Na odlasku, došla je do šanka i zahvalila mu na sladoledu. Samo je rukom odmahnuo. Nije znala što bi mislila. Nemoguć čovjek.

Mislila je da se uvrijedio,ali se prevarila. Drugi dan sa širokim osmijehom na licu i dvije kave u ruci pojavio se pred katedralom.
„Vrijeme je za kratki predah i još jednu ispriku.“
Znala je da je svjestan svog šarma i da mu isprike nisu potrebne.
„Ne morate mi se kavom ispričavati. Ako tako nastavite sljedeću ispriku ručkom ćete platiti“,šalila se spremajući stvari u torbu.
„Nemojte me mučiti. Idemo u hladovinu klupe uz more.“
Pričala mu je o kamenim reljefima koji su svedeni u lukove i stupove. Pokazujući slike objasnila mu je prikaze s obje strane portala. Zaneseno je pričala o pobočnim stupićima na kojima je prikazan ljudski rad u različitim mjesecima. Sjedio je opušteno naslonjen na klupu i slušao.
„Jesam li vas zagnjavila? Kad počnem pričati, ne znam stati ,“rekla je upitno ga pogledavši.
Maknuo joj je nestašnu kovrču s lica.
„Zanimljivo ste sve ispričali. Moram priznati da sam puno naučio. Sad tek vidim kako sam malo znao o djelu majstora Radovana. Koliko još toga ima?“
Zatečena njegovom gestom brzo je pričala:
„Sutra ću još proučiti središnji prizor portala na kojem leži umorna rodilja, i donji prizor, na kojem dadilja obuzdava dijete koje se odupire kupanju.“
„Hoćete li mi o tome sutra podrobnije u šetnji pričati?“,pitao je uzimajući njezine stvari u ruke.
Dok se poslije šetnje na terasi odmarala,pitala se kuda je nestao čovjek kojeg je prva dva dana sretala. Zanimljiv sugovornik, pažljiv slušač i morala je priznati, vješt ispitivač.O sebi, gotovo sve mu je ispričala. On o sebi ništa nije pričao, ona ništa nije pitala.

Poslije popodnevnog kupanja pažljivo se spremala. Danas će joj on , kako je rekao, biti turistički vodič. Posjetili su Gradska vrata, Knežev dvor. Pričao je o tvrđavi Kamerlengo dok su uživali u pogledu s kule sv. Marka. Lipanjska noć se u svoj svojoj ljepoti morem prostrla.
„Znaš li o čemu razmišljam?“ pitala je, postavši svjesna da mu se s ti obratila.
Odmahnuo je glavom ničim ne pokazujući da je prisniji način oslovljavanja primijetio.
„Promatram i proučavam ljepotu u arhitekturi i kiparstvu. Razmišljam o ljubavi prema umjetnosti koju su nečije ruke u kamen uklesale, na platnu naslikale, i vjerujem, ne znajući ,svoj trag u vremenu postojanja ostavile. Dok se divim kulama, dvorcima i vilama, razmišljam o ljubavima koje su bile, koje su ovim ulicama prolazile, o ljubavima čiji je trag u vremenu izbrisan i zaboravljen. Pitam se, koliko je ljubavi na obalama mora zapisano? Koliko su tragova u pijesku vremena, izbrisale oseke i plime?“
Okrenuo se i dugo je promatrao. Na mjesečini nestvarno je izgledao.
„Dođi, pokazat ću ti nešto posebno. Nećeš više biti tužna i sjetna,“ rekao je primivši je za ruku.
Taj spontani trenutak prisnosti probudio je navalu emocija. Hodali su šuteći. Zaustavili su se kod velikog stabla čije su se debele grane neobično razgranale.


(Stablo ljubavi u Trogiru)

„Ovo je stablo ljubavi. Oni koji se pod krošnjom stabla poljube , njihova ljubav ,živjet će vječno,“ rekao je privukavši je k sebi.
Vrijeme je stalo. More je obalu ljubilo. Mjesečina koprenom stablo prekrila, zvijezdama okitila. Zvukovi su utihnuli, srce pomahnitalo.
„Tako si mlada,“rekao je odmaknuvši je od sebe. „ Ja imam trideset i četiri godine.“
„Kako to da te još ni jedna nije zarobila?“
Ništa nije odgovorio. Nije je u oči gledao. Bio je zamišljen i dalek.
„Znaš li priču o beduinu i robinji,“ tiho je upitao?
„Ne znam,“ rekla je naslanjajući glavu na njegovo rame.
****
Nekada davno, mladi beduin lutao je isušenim koritom rijeke.Wadisom. U nepreglednom beskraju prosutog pijeska naišao je na klonulo tijelo žene. Suhe ispucane usne navlažio je vodom. Mokrim dlanovima lice joj umio. Sjeo je na vreli pijesak, nježno podigao njezinu glavu i na svoje krilo stavio. Kada je glavu pomaknula ispod vela ,zlatna se kosa prosula. Uplašeno su ga gledala dva oka boje pustinjskog bunara. Nježno joj veo složio, polako se dignuo, za ruku je primio , kroz more pješčanih dina vodio.
Znao je da je ona odbjegla robinja koja je njegovo srce zarobila. Pitao se da li je fatamorgana žena, ili oaza koja se na užarenom pijesku ljeskala. Zatvarao je oči . Kada ih je otvarao oaze nije bilo. Bila je žena, bila je robinja, bio je beduin čije je srce zarobila.Volio ju je, iako je znao da ne smije. Primio ju je za ruke i rekao:
„Nemoj gledati u moje oči. Možda ti se neće svidjeti ono što ćeš u njima vidjeti.Ti nikada nemoj prestati tražiti.Ja se nikada neću prestati nadati.Mi možemo sanjati, mi možemo maštati..........mi nikad zajedno, nećemo biti.“

****
Sjedili su u tišini. Osjećala je da priča skriveno značenje ima.
„Tužna priča. Zašto si mi je ispričao,?“zamišljeno je pitala.
„Mogu ti ispričati priču o ljubavi koju je znatiželja ubila. Što kažeš?“
Opet je bio vedar i nasmijan. Ljubav puno ne traži , previše ne pita.
*****
Pet godina kasnije sjedila je na njihovoj klupi uz obalu. Na trenutak, činilo joj se da vidi njihove tragove u pijesku vremena otisnute.
„Da li je se ponekad sjeti?“
Sjetno se osmjehnula.
Stablo ljubavi zna.Srce pamti. Srce ne zaboravlja.

Oznake: ljeto, more, ljubav

04.08.2020. u 17:39 | 15 Komentara | Print | # | ^

Jedna od mnogih


Lupanje na vratima prekinulo je njegovo mahnitanje.
- „Opet si zvala policiju! Platit ćeš mi za ovo!“ Pogledao ju je luđačkim pogledom, udario nogom sklupčano tijelo, okrenuo se s treskom zatvarajući kuhinjska vrata.
Čula je kako se svađa s policajcima, zatim im objašnjava da je u pitanju mala bračna nesuglasica, dodajući da je on istaknuti član društva, da se s njime kao s „običnim“ljudima, ne mogu ponašati. Dižući se s poda , briše krv s razbijene usnice. Pazeći da bosom nogom ne stane na razbijene čaše i tanjure, došla je do stola i teškom mukom sjela.Nije se trudila maknuti razbacane ostake hrane. Osjećala se jadno, bespomoćno, posramljeno. Suze su nekontrolirano tekle. Boljelo ju je cijelo tijelo.
Dok je ON obuvao cipele, s komode u hodniku uzela je ključeve i dala policajcu. Sutra, poslije „hlađenja“, trebat će mu.

Zatvorila je ulazna vrata. Poslije tuširanja, pred velikim ogledalom u hodniku pustila je ručnik. Tupim pogledom gleda tijelo prekriveno modricama. Na natkoljenici, od udarca nogom, veliki hematom. Na vratu otisci prstiju. Ispod lijevog oka oteklina. Razbijena usnica. Više se ne pita zašto? Oblači ogrtač , odlazi u dnevni boravak. Umorno se spušta u fotelju.
*****
Što osjeća? Ništa. Ne osjeća ništa. Sve što je bilo, daleko je i nebitno.
Sjedi sklupčana u fotelji. Sjene se provlače zidovima. Na kraju, vraća se tamo gdje je sve počelo bez ružnih riječi i grubih postupaka. Na početak, kada ju je ljubavlju i pažnjom modelirao kao kipar glinu. Svjesno ili nesvjesno? Svejedno.

Ljubav je slijepa, kažu. Ne vidi ono što drugi vide.
Govorili su joj da je stariji od nje.“ Ljubav ne poznaje godine,“ odgovarala je. Rekli su joj da je oženjen bio. Da je iza njega jedan propali brak.“ Bolje je loš brak okončati, nego u lošem braku ostati, odgovarala je. Treba li ga zbog toga osuđivati?“ Upozoravali su je da oprezna bude, da je njihova ljubav bajka, da bajke ne postoje? Nisu bajke romantične večere, egzotična putovanja, recitiranje Rilkea i Baudelairea, strastvene priče pokraj otvorenog kamina, znala je.“ Zašto je teško prihvatiti da i takve ljubavi postoje?“, pitala ih je. Zamjerili su joj što je prijatelje zaboravila. “ Nikoga nisam zaboravila, opravdavala se, samo sam prioritete posložila“.Rekli su joj da se njemu podčinila, da ON umjesto nje misli i odlučuje. Znala je da to istina nije. Ona se samo ljubavi posvetila. Prestala se opravdavati. Odustali su i poželjeli joj sreću u zlatnom kavezu. Ljudi su ljubomorni, zaključila je. Daleko od znatiželjnih pogleda, živjeli su njihovu ljubav.

S vremenom, naučila je kako mu istaknuti položaj u društvu mnogo znači. Statusu je prilagodio i način života . Život u elitnom dijelu grada u modernoj vili, vožnja u crnom Mercedesu. Važno je bilo u Bossovom odijelu i kravati biti viđen na svim kulturnim događanjima ,u pratnji supruge koja uz to što je mlada ,lijepa i visokoobrazovana, je tiha i nenametljiva , koja ga u svemu podržava. Važno mu je bilo kako ga drugi vide i doživljavaju. Naučila je da ne voli ići na događanja u njezinoj radnoj sredini, probajući joj objasniti kako je to i za nju gubitak vremena. Umjesto toga išli su kamo je on želio, ili su radili ono što je on volio. Važno je bilo što on želi. Manje važno bilo što ona misli, želi i osjeća. Zajedničko življenje je prilagođavanje, upoznavanje, povjeravanje, povjerenje , razumijevanje , prihvaćanje i loših navika i osobina. Ako je ljubav iskrena, jedan drugog prihvaćamo sa svim vrlinama i manama. Treba mu vremena, tješila se na početku.

Kada se ON, od dobrog muža i nježnog ljubavnika pretvorio u zlostavljača?
Kada se osjetio siguran, kada se opustio!? Kada su traume iz odrastanja oživjele? Možda onda, kada je odijelo i kravatu zamijenio trapericama i majicom, kada se nije morao dokazivati, kada nije bio poznato ime!? Kada je bio ono što jest , nesigurna istraumatizirana osoba pomračenog uma!?
Pali cigaretu . Duboko udahne dim. Jedno od pravila upravo je prekršila. Kada je počela živjeti i ponašati se po njegovim pravilima? Kada je postala jedna od mnogih žena koje masnice i modrice prekrivaju debelim slojem pudera, jedna od onih koje ostaju i trpe vjerujući u obećanja kako se nikad više neće ponoviti? Možda onog dana kada joj je prvi put rekao da je glupa, a ona je šutjela unatoč tome što nije glupa!? Ili onog dana kada joj je rekao da je kurva, a znala je da nije kurva , usprkos tome, nije mu proturječila? Je li se to dogodilo kada je prvi šamar dobila, a nije mu vratila ,nije se okrenula i otišla, kada mu je dozvolila da otiske prstiju na njezinom licu liječi poljupcima , kada mu je dozvolila da zadovolji svoju seksualnu glad, ne primjećujući da njoj do seksa nije!?

Kad je ljubav ravnodušnost zamijenila?
Kada je naučila da je idealno nerealno, da ne postoji ? Ili onog dana kada je naučila da ljude ne možeš promijeniti, ako oni to ne žele? Možda one noći kada je poslije psihičkog i fizičkog zlostavljanja ispričao svoju priču? Nije bila sigurna kleči li pred njom zlostavljano dijete koje oca moli za oprost, ili muž koji je postao svjestan što je učinio. Rekao je da žrtve odrastaju u zlostavljače i da zato ne želi djecu imati. Obećao je stručnu pomoć potražiti.
Oprostila mu je ono što se ne oprašta. Od zlostavljača pretvorio se u pokajnika. Iskupljivao se nježnošću, cvijećem, poklonima.... Do sljedećeg puta. Svaki sljedeći put bilo je sve gore. Nije birao riječi, nije birao sredstva. Isprike i obećanja zamijenile su prijetnje. Nekad postojana, odlučna ,hrabra žena postala je depresivna. Potrošila je sva opravdanja i sva opraštanja.Potrošila se dižući se s poda u masnicama i modricama sakupljajući krhotine samopoštovanja i dostojanstva. Ljubav je zamijenilo suosjećanje, suosjećanje gađenje prema njemu, prema sebi. Davno porušeni mostovi prijateljstva stvorili su izoliranost i osamljenost. Njegov položaj u društvu, nemoć. Postala je ravnodušna. Bilo joj je svejedno. Nije je bilo briga. Balansirala je na rubu , vrtjela se u krugu.

Kada je strah pobijedila hrabrost?
Živjela je u uvjerenju kako ono što se događa u njihova četiri zida tamo i ostaje. Da nije tako naučila je nakon zadnjeg povratka s bolovanja. Liječila je masnice i modrice pod šifrom anemije i oslabljenog imuniteta. Na pitanje kolegica u zbornici je li se oporavila, potvrdno je odgovarala. Za „njezinu bolest“ većina je znala neki od prirodnih lijekova koje su joj toplo preporučile. Najstarija kolegica listala je dnevnik ne sudjelujući u razgovoru. Kada su ostale same otvorila je torbu, izvadila posjetnicu i pružila joj. „Ako želiš posjeti ovu liječnicu. Bolest od koje ti boluješ češća je nego što misliš. Ima je u svim porama društva. Sve dok o njoj iskreno ne razgovaraš sa stručnom osobom, teško ćeš se oporaviti. Govorim ti iz osobnog iskustava,“ rekla je značajno je gledajući. Dok je s dnevnikom u ruci prolazila, majčinski ju je zagrlila.
Taj dan sakupila je hrabrost i posjetila psihoterapeutkinju . Naučila je da su najteže rane koje su duboke, koje ne krvare, koje se ne vide, a bole. Krenula je na dug i neizvjestan put koji traži hrabrost i odlučnost. Prošlo je vrijeme laži i njegovih pravila. Odlučila se za iskren razgovor. Pečat „razumijevanja“ ostavio je na njezinom tijelu. Dok se s poda dizala, donijela je odluku!
****
Otvara ormar, u kofer sprema stvari. Uzima mobitel ,zove , zapisuje adresu. Zaključava ulazna vrata. Ključeve zlatnog kaveza stavlja u poštanski sandučić. Sjeda u auto i odlazi na sigurnu adresu.

Oznake: ljubav, nasilje

17.07.2020. u 11:05 | 18 Komentara | Print | # | ^

Rekvijem ljubavi


Bio si slikar što na bijelom platnu ljubav slika. Pjesnik što perom srca piše stih.
Glazbenik što ljubav sklada.
Bila sam tvoja rijeka. Tiha i mirna, virovita i hirovita.
Nepredvidljiva.
Na obale se naslanjala. Obali pripadala.
Cvjetali su bagremi, lipe i divlji kesteni.
Tekli smo s rijekom. Borili se s vjetrom.
Nebo su tamni oblaci prekrili.
Tražila sam odgovore u riječi i osmjehu ali...
usne ponekad i lažu.
Sve odgovore našla sam u pogledu.
U pogledu nema laži.
U noći punog mjeseca tuga se između obala prostrla.
Slikar je spremio štafelaj. Pjesnik nedovršen stih.
Glazbenik je skladao rekvijem ljubavi.

Oznake: ljubav, rijeka

12.06.2020. u 12:21 | 9 Komentara | Print | # | ^

Život i Istine

Ivan je s nestrpljenjem otvorio Regionalni Tjednik. Ispod zajedničke slike pisalo je:
„U krugu obitelji i prijatelja , u subotu su u Vatrogasnom domu, pedeset godina zajedničkog života , Zlatni pir, proslavili Kata i Ivan M. Svih tih godina živjeli su u slozi i ljubavi i nikad se nisu posvađali. Danas uživaju u plodovima svoga rada, okruženi ljubavlju i brigom djece i unuka.“
Ivan je nekoliko puta napisano pročitao. Novine je stavio na stol, ljut kao ris pozvao je Katu.
-Što se dogodilo, zabrinuto je pitala ?
-Ovo se dogodilo, rekao je Ivan gurajući Kati novine pod nos.
Kata je pročitala i zadovoljno se nasmijala.
-Baš smo lijepi na slici. Ništa loše ne piše, ne znam zašto se ljutiš?
-Dobro je dok se ljutim. Piše da uživamo u plodovima svoga rada okruženi ljubavlju i brigom djece i unučadi. Ja bi sada mogao plakati ko kišna godina. Koji su plodovi našeg rada? Kuća na dva kata. Mi u prizemlju koristimo sobu , kuhinju i kupaonu. Na drugom katu prašina se skuplja.U dvorištu je bazen koji ne služi svrsi. Mercedes u garaži hrđa jede. Na Markovom gradilištu izliveni temelji u šikaru zarasli. Nekad smo se mučili da sve ovo steknemo, sada ne znam kako da se toga riješimo. Tiho je Kato, tako je tiho, od tišine ,bole me uši.

Oči su mu zasuzile. Okrenuo je glavu da Kata ne vidi.
- Znam da je tiho. Sedam dana kuća je bila puna. Djeca su otišla i sve je opet po starom. Ti, ja ,mačka i pas, rekla je i duboko uzdahnula. Nije samo nama tako , rekla je primakavši stolicu bliže njemu. Rukom je prelazila preko pognutih leđa.Dok je ovako raspoložen, mora ga tješiti.
-Znam da ti je teško, ali, i ti si čitav život na baušteli radio. Da svima nama bude bolje. Iz istog razloga i naša djeca su otišla.

-Jesam. Otišao sam , tebe i djecu ostavio. Radio sam i trudio se da našoj djeci bolje bude. Bio sam sretan i ponosan kad su fakultete završili. Mislio sam kako nisam uzalud čitav život ,od vas odvojen bio. Moja djeca bit će svoj na svome, mislio sam. Barem dio onoga što sam propustio u odrastanju naše djece, doživjet ću s unucima, nadao sam se. Krivo sam mislio. Uzalud se nadao. Marko je u Kanadi, Nikola u Nizozemskoj. Ja sam znao da ću se vratiti. Oni su i djecu sa sobom poveli. Za godinu, dvije, naši unuci Hrvatski jezik neće znati pričati. Da nema tog vražjeg skajpa, ne bi znali ni kako izgledaju.

-Nemoj tako. Svi su na našem piru bili. Za tri mjeseca idemo Marku u Kanadu. Prva unuka nam se ženi. Zajedno ćemo tri mjeseca biti. Danas se drugačije živi. Brzo se putuje.
- Meni se više ne da putovati. Dosta mi je tuđine. Željan sam Kato moje djedovine, moga doma i Domovine iz koje svi bježe. Kad bi znali ono što ja danas znam, nikuda ne bi odlazili. I oni će se jednog dana vratiti. Umorni i stari. Nitko ih neće dočekati, rijetki će ih prepoznati. Na rodnoj grudi ,stranci će biti.

Dignuo se , uzeo bocu rakije i dobar gutljaj potegnuo. Okrenuo se i kroz prozor gledao.
-Ti si jedan stari mrgud, prijekornim glasom rekla je. Rakijom nećeš riješiti ono što te muči. O ovome smo tisuću puta razgovarali i isto toliko puta se posvađali.

Brzo se od prozora odmaknuo, došao do Kate i u lice joj se unio.
-Što si ti novinarki trkeljala da je onu bedastoću, o tome kako se nikad posvađali nismo , napisala?
Kata se od srca nasmijala.
-Kad me pitala da li smo se svađali, rekla sam joj da u mladosti nismo stigli. Kada si došao doma , željni smo jedno drugoga bili. Kada smo kuću gradili nismo stigli,preumorni smo bili. Kada si se vratio , za sve ono što smo u mladosti propustili, prestari smo bili. Zato smo u starosti , sve propuštene svađe nadoknadili. Novinarka me širom otvorenih očiju i usta gledala.Vjerojatno je mislila kako se šalim pa je , kako ti kažeš , bedastoću napisala.

Prvi put danas, Ivan se nasmijao.
-Ti se Kato nikad promijeniti nećeš. Godine jesu, a pameti nema.
Na njegovu izjavu Kata se namrgodila.
-Što si ti, molim te lijepo, novinarki ispričao?
-Isto ovo što i tebi sada. Bem ti život koji u dvije rečenice stane, tužno je rekao.
****
Sliku i članak iz novina Kata je mobitelom slikala i djeci poslala. Poslije ručka i popodnevnog odmora kavu je skuhala i u dnevni boravak odnijela. Ivan je laptop uključio. Vrijeme je za skajpanje s djecom i unucima.

Nakon razgovora sjedio je i razmišljo o onome što mu Kata često ponavlja.
-Uz ljubav, važno je međusobno razumijevanje.
-Ti ne moraš voljeti ono što ja volim.
-Ja ne moram voljeti sve što ti voliš.
-Imamo nešto zajedničko što oboje volimo.
-Ako volimo svoju djecu, pustimo ih neka žive daleko od naših uvjerenja.
-Dozvolimo im da misle. Dozvolimo im da rašire krila. Da slobodno lete.
-Dozvolimo im da naprave svoje greške!
-Mi jesmo njihovi roditelji. Dozvolimo im da i oni budu.
-Svaki dan, recimo im kako ih bezgranično volimo.Djeca su najveće blago.
-Ovo je naš život, onakav, kakvog ga sami stvorimo.

Mudra je moja Kata, razmišljao je Ivan. Ono o čemu smo danas pričali je Život. Katini mudroslovi su -Istine.

Oznake: Zajedništvo, ljubav, život, istine

12.08.2019. u 21:37 | 14 Komentara | Print | # | ^

Prva ljubav



Oznake: ljubav

17.03.2019. u 11:46 | 14 Komentara | Print | # | ^

Na kraju dana

Na kraju radnog dana umorno se u fotelju spustila.
Jesu li se ljudi promijenili ili je vrijeme za odmor? Vjerojatno jedno i drugo. Jedni druge iscrpljuju (svjesno ili nesvjesno, svejedno) onim čime ne bi trebali. Jedni pričaju o veličini i ispravnosti svojih stavova i mišljenja, drugi opet o snazi svoje vjere i uvjerenja, treći su uporni u osporavanju ovih što uvjeravaju. Najbolji su oni koji se u čudu pitaju zašto njihovu dobrotu drugi ne prepoznaju? Zašto to ljudi rade? Koga uvjeravaju? Svako naglašavanje je uvjeravanje samoga sebe u ono što, ili kakvim želimo da nas drugi vide.Jesu li ljudi postali nesigurni?
Tako lako i tako jednostavno je (ili bi trebalo biti) biti ono što jesmo.
Umorna i iscrpljena uzima torbe i ide doma.

Zaustavlja se pred zgradom. Podiže pogled. Na prozoru s radošću i nestrljenjem iščekuju je dva oka. Žuri stepenicama. Otvara vrata. Vrti se. Skače. Liže je. Proba joj reći
-Dugo te nije bilo. Nedostajala si mi.
Njezina mala dlakava ljubav... odanost, prijateljstvo ...i pripadnost. I trči u sobu muškarcu s gitarom u ruci.
- Gledaj, došla je.
Da odijelo čini čovjeka, malom vrtirepu kupila bi tri. Onako mali, veći je od nekih ljudi.

U plavom pogledu zaiskri radost. Na licu osmjeh. To je njezina ljubav. Velika.
Sjede opušteno u polumraku. Misli joj odlutaju. Želja u suzi utoljena niz lice joj klizi. I kapne na dlan. Njegovi prsti na dlanu. I želja na dlanu podijeljena.

Zatvara oči i opušta se. Misli putuju daleko. Nepreglednim zelenim prerijama, bosonoga, trči nepoznatim stazama. Slijedi vuka. Slijedi trag istine. Šluša glas svog srca. Ona je dijete Sunca i Neba. Slobodna. Hrabra. Odvažna. Putuje još dalje. Trči još brže. Brže od sjena koje je prate. Hvata i lomi strijele joj upućene.

Jača je od slabosti. Veća od straha.

Oznake: ljudi, ljubav, prijateljstvo, pripadnost

14.03.2019. u 22:32 | 10 Komentara | Print | # | ^

Nemam omraženih,volim sve


Nesanicu svatko od nas riješava na svoj način. Danas sam iz knjižnice posudila knjigu znakovitog naslova“Ima vrijeme za sve“. Tako je nekako i ovo, moje vrijeme za blog. Prolistam stranice, pročitam priče, poeziju,putopise ....Volim šarolikost i raznolikog napisanog. Nešto napišem, nešto od toga podijelim, ovdje s vama. Svatko ovdje ostavi djelić sebe, svojih misli, osjećaja, razmišljanja. Svatko od nas ima svoje strahove,nedoumice i dileme. Nešto od toga dijelimo, sa nečim se sami nosimo .
*****
-Nemam omraženih, volim ih sve.
Jedan je od ponuđenih odgovora u anketi bloga.
****
Kako u životu, tako i ovdje, na blogu, naučila sam.......
Život su četiri godišnja doba. Izmjenjuju se. Tiho i neprimjetno . Jedno u drugo uranjaju, zajedno sa Suncem putuju.Postoji dan i noć,svjetlost i tama. Postoji jin i jan. Dobro i loše. Postoji razumljivo i prihvatljivo, nerazumljivo i neprihvatljivo. Postoje sile svjetla i sile tame.
Negdje u tom Svemiru, na svom putovanju, malen i neprimjetan je čovjek, ljudi,sudionici Svemira, života u njemu.Svemir je Krug, Zemlja Kružnica, a Život, krug u kružnici. Ljudi, sudionici u krugu, jedna su mala točkica. Život je ciklički krug. Okreće se opet i ponovno, svaki puta u novom obliku. Gdje završava , a gdje započinje krug? Gdje završava, a gdje počinje svemir? Počinje li život rođenjem, završava li smrću?
Svjesnost postojanja postavlja pitanja. Zabrinutost prolaznosti traži odgovore.
*****
Ne znam što je mržnja. Znam što je ljubav. Ovdje ima ljudi koje razumijem, koje volim čitati i one koje čitam iako ih ne razumijem. Kako ja njih ,tako i oni mene. Ako se ne razumijemo, ne znači da se ne volimo. Ljudi smo.

Nema ljubavi bez međusobnog poštovanja i uvažavanja. I naravno ,poznavanja. Poštivaj me, ne vrijeđaj me, za ljubav ćemo se dogovoriti.

Kako je lako i jednostavno ljude voljeti , usprkos i unatoč svemu. Sa svim manama i vrlinama. Nije teško biti ono što jesmo. Čovjek s čovječnošću, ljudi s ljudskošću.Lijepa riječ, osmijeh i zagrljaj ništa ne koštaju, a liječe.

Prošlost....kao uteg vuče nas na dno.
Ne skidamo okove. Stavljamo nove. Od procjepa stvaramo ponore. Rušimo mostove. Lakše je rušiti nego graditi mostove. I prijateljstva.

Prošlost je povijest. Iz dobroga napravimo bolje. Iz lošega naučimo.... Da. Bilo je. Ne. Ne ponovilo se.
Sutra ćemo zakoračiti u budućnost. Onakvu kakvom je učinimo. Bez ponora i razdora. S mostovima razumijevanja. I prijateljstva. Samo ako to želimo.
*****
Zašto uvijek kad pričamo o ljudima i osjećajima, sve stavljamo između ljubavi i mržnje, kad toliko toga stane između jednoga i drugoga?

Oznake: ljudi, ljubav

20.11.2018. u 23:26 | 11 Komentara | Print | # | ^

Tako to mame rade


Nakon mjesec dana provedenih kod prijateljice Anje, Marta se u dom vratila. U sobu broj pet. Svaka na svom krevetu, s nestrpljenjem i znatiželjnim pogledima dočekale su je njezine cimerice. Jana i Iva imale su deset godina, Sara i Melani osam . Marta je bila najmlađa. Sedam godina je navršila. Jedva je čekala da im ispriča što je sve doživjela, no prije toga svakoj je čokoladu dala. Teta Inga im je poslala.
-Kuća na kraju grada zove se dom, uzbuđeno je Marta pričala, pravi pravcati dom u kojem žive sretna djeca, mama i tata. Ispred kuće je travnjak, na travnjaku veliki bazen . Ispod trešnje u hladu je tobogan, njihaljka i pješčanik. Oko kuće sve je puno cvijeća. Iza kuće vrt i voćnjak. Prvi put jela sam voćke ubrane sa stabla. Teta Inga stalno kuha i peče kolače. Cijelo dvorište miriše Striček Ivan navečer travu kosi.
-Nije to ništa posebno, rekla je Jana. Što ste cijele dane radile?
-Svaki dan na drugo mjesto smo išli. U kino, na bazen, na piknik, u šoping. Puno novih stvari sam dobila. Druge godine ići ćemo u Gardeland. Tako su mi obećali.
- Nemoj se previše nadati. Svi oni puno toga obećaju, ali nikad obećanja ne ispune. Jednostavno te zaborave. Meni su svašta obećavali, nitko od njih obećanje nije ispunio,nikad se nitko po mene nije vratio- tužno je rekla Iva.
-Oni su drugačiji, uznemireno je rekla Marta. Vodili su me na selo kod Anjine bake. Hoćete li da vam pričam što sam tamo sve vidjela i doživjela?
-Nećemo. Tebi je ovo prvo iskustvo. Zato si tako uzbuđena. Idemo spavati. Deset sati je odavno prošlo. Privikavaj se ponovno na kućni red i pravila, rekla je Jana i svjetlo ugasila.
Marta je tužno uzdahnula. Baš im je htjela ispričati ono najljepše što je doživjela. Svaku večer teta Inga u sobu je dolazila. Nakon što bi provjerila jesu li oprale zube , jastuk im je namjestila, laganom plahtom pokrila i nakon toga pokraj prozora u fotelju, s knjigom u ruci sjela. Kada je priču pročitala onda im je pjevala. Anja je obično već zaspala , a ona je oči zatvorene držala. Teta Inga bi se tada nad krevet nagnula i svakoj pusu dala. Dok je vrata sobe zatvarala još jednom bi ih sa smiješkom na licu pogledala. Tako to mame rade, sada je sa sigurnošću znala. Tiho je plakala. Silno su joj Anja i teta Inga nedostajale.
-Hoćeš li da s tobom spavam?- tiho je Iva pitala i dodala kako će njezini prijatelji po nju doći. Ona se samo šalila.
Uplakana Marta k Ivi stisnula i ubrzo zaspala.
***
Inga i Ivan na terasi su sjedili.
-Idemo unutra, rekla je Inga, komarci su užasno dosadni.
-Što si rekla?
- Slušaš li ti uopće što ti ja govorim?
-Oprosti, nisam te slušao.Razmišljam.
-O čemu?
-O Anji i Marti. Anja je večeras jako tužna bila.
-Znam. Večeras , umjesto priče cijelo vrijeme o Marti je brinula. Pričala je kako na more najrađe ne bi išla. Objasnila sam joj kad se s mora vratimo i kupimo knjige , škola će početi i one će opet zajedno, u prvoj klupi sjediti. To ju je još više zabrinulo. Tko će Marti knjige kupiti?
-Ne znam kako bih ti rekao o čemu sam razmišljao. Ne bih te htio povrijediti, znam kako si teško prihvatila da drugu bebu ne smijemo imati. Razmišljao sam kako bi Martu mogli posvojiti- u jednom dahu Ivan je izgovorio .
-I ja sam o tome razmišljala. Sam znaš kakva je kod nas birokracija. Nisam sigurna da možemo sve zahtjeve ispuniti. Da je to lako ne bi toliko djece na posvojenje čekalo. Mi imamo dvije solidne plaće, kuću i auto. Bojim se da to nije dosta. Ono što mi možemo u izobilju dati, je ljubav i topli dom. Nisam sigurna da to kao uvjet postavljaju.
-Ništa nas ne košta probati. Ono što je Marti i svakom djetetu potrebno, imamo. Ono što Anji pružimo, pružit ćemo i Marti. Još nikad nitko u vrtiću ni u školi nije primijetio da Anji nešto fali. Uvijek nam govore da se vidi kako je ona sretno i zadovoljno dijete. Lijepo bi bilo još jedno sretno dijete imati.
- Kada ćemo zahtjev dati?
- Već sutra direktoricu ću nazvati. Prije toga s Vesnom, Martinom najdražom tetom ću se posavjetovati. Sama znaš da to dugo traje. Djeci nećemo ništa govoriti, nećemo im lažne nade davati.
****
Godinu dana kasnije...
Vesna je polako otvorila vrata sobe broj pet.Na stolici pokraj kreveta Marta je sjedila i nožicama mahala.
-Teta Vesna , jesu li stigli?- s nadom i iščekivanjem u glasu je pitala?
-Jesu. U boravku te čekaju. Obukla joj je kaputić, kapu na glavu stavila i na kraju nestašne plave kovrče poravnala.
Sve potrebne papire riješili su prije , tako da je Vesni preostalo još samo napomenuti kako je mogu nazvati u bilo koje doba, ako nešto ne bude kako treba. Marta ju je čvrsto zagrlila šapnuvši joj kako će biti jaaako dobra i poslušna. Nije ni pomislila da bi moglo drugačije biti. Marta je njezina miljenica usprkos tome što tako ne bi smjelo biti. Srcu ne možeš zabraniti. Marta je ovdje prohodala, prve riječi progovorila.Mama ju je zvala sve dok joj druga djeca nisu objasnila. Poslije tog saznanja na svako otvaranje vrata s nadom je gledala. Mamu je čekala.
Izašla je na ulicu i mahala sve dok auto iza zavoja nije skrenuo. Tiho je uzdahnula i prema sobi broj pet se uputila. Martinim cimericama sada je potrebna. Dobro zna kako odlaske, udomljavanja i posvajanja proživljavaju oni koji ostaju.
Jedni ljudi griješe, drugi ljudi greške ispravljaju.

Oznake: djeca, majke, ljubav

03.09.2018. u 23:22 | 13 Komentara | Print | # | ^

Priča starog prozora


Nekada su za nas prozore govorili da smo pogled u svijet. Sada nas je zamijenio internet. Unatoč tome svi znamo da kuća nije kuća bez čvrstih temelja i krova, bez zidova, vrata i prozora. Temelji, krov i zidovi su sigurnost, prozori , toplina i svjetlost. Prozori su kući isto ono što su čovjeku, oči i uši.


Ne znam da li ste nekada u mom gradu bili, ali sam siguran da ste za Varaždin čuli.
Ako i dođete u moj grad nećete me vidjeti. Ja sam prozor s dvorišne strane. Moja ljepotica (sada stara dama) izgrađena je u vremenu, u kojemu je živjelo plemstvo i pučanstvo, niži i viši stalež, crvena i plava krv.Vrijeme je prolazilo,društvena uređenja se mijenjala, s njima i stanari koji su u mojoj kući stanovali. Mene su novom farbom farbali, nove zavjese stavljali.... . Jedni ljudi svjetove su zamijenili, drugi kontinente. Ja sam i dalje tu. Istina , star i pohaban, već dugo nisam otvaran.Ostaje mi da čekam i da se nadam .
Ispričat ću vam jednu priču iz davnina, iz vremena dama i krinolina, lanenih robača i sluškinja....
****
U mom dvorištu zajedno , igrali su se Ivan i Ana. Kako su zajedno odrastali, jedno drugom su se povjeravali. Sve tajne dijelili. Jednog dana u cvijetnjak su posadili , Ana crvenu ružu, Ivan plavi jorgovan. Kako su odrastali sve manje su se igrali, sve češće , sramežljivo su se gledali, ispod mojih krila pod okriljem noći sastajali.Ana je odrasla u prekrasnu crnokosu, crnooku djevojku. Ivan u visokog plavokosog i plavookog mladića. Ljubav je prvo tinjala, a onda se rasplamsala. Voljeli su se, iako su znali da ne smiju. Tako su pravila nalagala.
Samo čovjek takva pravila može izmisliti. Ne možeš zabraniti suncu da sja, kiši da pada, ljubavi da se nada. Ljubav ne poznaje pravila, ljubav ne poznaje prepreke, pravila ni ograničenja. Ljubav ljude i svijet, u bolje i ljepše mijenja. Njihovu ljubav su branili , ali je nisu mogli zabraniti. Tada su se odlučili ljubav rastaviti. Anu i njezinu majku spremačicu pod okriljem noći, u nepoznatom pravcu odvesti.
Tamo negdje na obali mora, Ana se od tuge razboljela. Tiho je otišla, i svoju ljubav sa sobom ponijela.

Ivan je Anu tražio, roditelje molio....Čvrsti i nepopustljivi su bili.
„ Loza kao naslijeđe ide s koljena na koljeno.Što je korijen dublji, to je loza duža“, često su mu govorili.
Ivan je živio i patio. Dužnosti prema roditeljima , lozi i plemstvu izvršavao. Samo je jednom istinski volio. Svoju Anu. Puno godina kasnije Ivan je za tužnu vijest čuo.....Tada se jednostavno životu prepustio,imanje zapustio , od juta do večeri pijan bio. Kao duh imanjem lutao. Ništa više važno bilo mu nije.......
Jedne ljetne večeri mjesečina ga je naslonjenog na cvijetnjak, srebrenom koprenom pokrila.
*****
Kako u dvorištu, tako i u cvijetnjaku....

Jorgovan se razgranao, narastao ,prekrasnim plavim cvijetovima procvjetao. I ruža je crvenim pupoljcima propupala, procvjetala, zamirisala.
Pomiješao je vjetar mirise.
Noću na mjesečini ruža je sanjala kako bi lijepo bilo, oko jorgovana svoje grane oviti. Ni jorgovan ravnodušan nije bio. Često je sanjao kako ruži svojim lišćem s nježnih latica, jutarnju rosu briše. Uzalud su oni sanjali , maštali i željeli. Istom rodu nisu pripadali. Od silne čežnje ruža je uvenula. Od tuge za ružom jorgovan je prestao rasti i cvasti.....

Svi oni koji priču znaju, u spomen na njihovu ljubav, u svom cvijetnjaku sade ružu i jorgovan. Blizu. Da se ruža oko jorgovana može saviti. Da jorgovan s nježnih latica ruže , jutarnju rosu može popiti.
Ako jednoga dana ljudi zaborave priču, cvijeće u cvijetnjaku neće.
****
-Med ljudima ni pravice, nekada davno, Matija Gubec je znao.
-„Ni med cvetjem ni pravice“, puno godina kasnije, Krleža je u stihu napisao.
-Svaka krv je crvena, ljudi su saznali tek kada su se, na ružin trn ogrebali.

Život nas uči sve dok nas ne nauči:
-Kako sijemo tako i žanjemo. Kako sadimo tako i beremo. Kako na polju i u vinogradu , tako i u životu.
-Ljudi su uvijek bili i uvijek će biti.... samo ljudi.

Ja sam jedan stari prozor. Nije na meni da sudim.


(Priča objavljena na stranicama Kul Pong kluba iz Bjelovara )






Oznake: prozori, ljudi, običaji, ljubav, cvijeće

21.08.2018. u 22:56 | 18 Komentara | Print | # | ^

Za uspješan i sretan brak...

Za brak je potrebno dvoje. I ljubav.


Za uspješan i sretan brak, svaki dan, ljubavi treba dodati...

- Čašicu razumijevanja
- Bočicu kompromisa
- Pregršt lijepih riječi
- Prsohvat osmijeha
- Puno krilo nježnosti
- Košaricu zagrljaja
-Buket poljubaca

Ako se i dogodi nerazumijevanje, ono što ljubavi dodajemo- uspješno liječi.

Oznake: ljubav, brak

13.08.2018. u 22:42 | 5 Komentara | Print | # | ^

Nikad ne zaboravljamo





Ivan je sjedio za stolom i polako ispijao pivo. Gledao je nekoliko parova koji su plesali. Pogled mu se zaustavio na ženi koja je sjedila nekoliko stolova dalje.
Marija!?
Svih ovih godina Ivan je razmišljao što bi joj za svoj, ne baš džentlmenski postupak nekada davno, u znak isprike i opravdanja rekao.
****
Stotinu je razloga za ljubav imati , zajedno ostati, samo je jedan razlog za ljubav prekinuti, okrenuti se i otići ,sljedeći ono što moramo(ono što puno kasnije naučimo), svoj put i svoju sudbinu.
Negdje na putu naučimo da postoji ljubav koja se živi, ljubav kojoj oduzimamo i dodajemo, ljubav s kojom u san tonemo, s kojom se budimo, ljubav koja od zaljubljenosti i strasti raste do pripadnosti i nježnosti. Ljubav koja usprkos i unatoč svemu jest i traje.
Kao tragovi u pijesku na dalekim obalama vremena, kao slova u klupe urezana, žive neke ljubavi davne ,u sjećanjima zapisane.
****
Dok je stolu prilazio, sve ono što joj je mislio i htio reći je zaboravio. Hrapavim glasom samo ju je zap ples zamolio.

Nikad ne zaboravljamo- ljubavi koje smo imali, ni plesne korake koje smo naučili.


Oznake: ljubav, ples

30.07.2018. u 20:19 | 12 Komentara | Print | # | ^

Tatin dan

Na njihovim ramenima maleni, bili smo jako veliki.
Visoko u zrak su nas bacali, u čvrste ruke primali.
Oni su rame na koje se naslanjamo kad nam je potreban oslonac.
Oni su krilo u koje se zavučemo kada trebamo sigurnost.
Njihova ruka je oko ramena kad trebamo hrabrost.
Sve je to utkano u jednu riječ......Tata.
O svojoj ljubavi ne pričaju previše.
U njihovim očima o ljubavi sve piše.
*******
Za sretno odrastanje svako dijete treba dva roditelja. Majku i Oca. Majka je nježnost i brižnost, otac je čvrst oslonac i sigurnost. Roditeljstvo je nesebična ljubav i odgovornost.
Mi žene o majčinstvu puno pričamo. Priroda nam je podarila privilegij rađanja, samim time drugu i drugačiju ulogu u odrastanju i odgoju djeteta. Da li zbog toga muškarci manje pričaju o očinstvu ? Možda zato što je njihova uloga na početku bila osigurati krov nad glavom i kruh na stolu?
Bilo kako bilo, ipak mi se čini da su muškarci što se tiče roditeljstva, malo zakinuti. Premalo svi skupa( posebno oni sami ) o njihovoj ljubavi i očinstvu pričamo.

Sjećam se mog tate..... Čvrst, snažan, hrabar muškarac. Brižan i pažljiv tata.. Uvijek me ispraćao nježnim zagrljajem i suzom u očima. O ljubavi nikada nije pričao. Ljubav se podrazumijevala. Takva su bila vremena.
Gledala sam i još uvijek gledam muža. Nježan, brižan i nadasve popustljiv prema svojim mezimicama. Ulogu onoga koji postavlja ograničenja i zabrane, ja sam preuzela. Malo je toga što bi on djeci zabranio.

Uloga oca velika je i nemjerljiva ,kako sada, tako i nekada......
*****
Najstariji zapis na kojem se spominje Dan očeva datira još iz vremena starog Babilona. Pronađena je pločica na kojoj je dječak Elemesu napisao čestitku svom ocu i to prije više od 4000 godina! Elemesu je u toj poruci svom ocu poželio dobro zdravlje i dug život. Ne znamo što se poslije dogodilo s Elemesom i njegovim ocem, ali znamo da se običaj obilježavanja Dana očeva održao do danas.

Prvi je Dan očeva održan još daleke 1908. u SAD-u nakon velike rudarske katastrofe u kojoj je poginulo više od 250 očeva. Jedna kći koja je ostala bez oca u toj katastrofi zamolila je lokalnog pastora da održi misu za sve njih. Ubrzo se proslava proširila i po drugim gradovima Sjedinjenih Američkih Država, a nije dugo trebalo da se proširi na cijeli svijet, ali ne slavi svaka zemlja na isti dan.
(Wikipedija)
*****
Dan očeva u hrvatskoj obilježava se 19. ožujka. Ovaj datum u našoj je zemlji odabran zbog blagdana sv. Josipa, Isusova oca.
U 52 zemlje svijeta Dan očeva najčešće se slavi treće nedjelje u lipnju.Ostale zemlje imaju različite datume.

Nije važan datum kojim obilježavamo Dan očeva. . Nije važno koliko o ljubavi pričaju. Važno je da su tu, da djeca očinsku ljubav imaju.

Svaki dan u životu djeteta je ...Tatin dan. Kad bi djecu pitali, uvijek i samo, o tatama bi pričali. O Ocu i očevima samo bi, u službenim dokumenti pisali.

-Što poželjeti svim tatama?
Isto ono što i nekada davno Elemes....dobro zdravlje, dug život i naravno , puno ljubavi.

-Što pokloniti tati za njegov dan?
Pusu i zagrljaj.


Oznake: otac, tata, djeca, ljubav

18.03.2018. u 21:34 | 20 Komentara | Print | # | ^

Kemijske reakcije

Danas ću završiti priču o brakovima i razvodima. Koliko je ljudi toliko je različitih priča. Svaki od njih ima svoje uspone i padove. Svatko zna razloge za i protiv. Stvar je svatkog ponaosob ,što i kako će odlučiti , kako će živjeti. Razvodi o kojima sam pisala jesu oni na koje se ljudi sporazumno odlučuju i dalje normalno i civilizirano funkcioniraju.
Kažu da je ljubav kemija:))
*****
Negdje na početku mog bloganja objavila sam i ovaj post.
*****
O ljubavi i braku možemo pisati i drugačije. Kroz kemijske reakcije.
Idemo je promatrati kao tri vrste otopina koje svi znamo.

Nezasićena otopina- Reakcija spajanja ili sinteze.

Mladić+djevojka+ruka u ruci+pusa + cvijet ---------ljubav
Ljubav+ ljubav + prsten----------brak
Kad u reakciju ulaze ova dva reaktanta, kao produkt rodi se dijete.


Kako nastaje zasićena otopina?

Dijete +volimo se + kućimo se + ne možemo jedan bez drugoga +obaveze + nema previše društva + novac(sve više treba, sve manje ga ima)--------polako ....dosta im je svega. Nastala je zasićena otopina.
Siti su kolotečine, vječite brige i borbe...

Zasićena otopina+izostanak nježnosti+koja kapljica više+ poneka ružna i gruba riječ+ nenajavljeni izlasci i kasni dolasci+predbacivanja +međusona optuživanja --------dolazi do taloženja svega i svačega.
Nastaje prezasićena otopina i početak taloženja.

Prezasićena otopina+treća osoba (žena ili muškarac)-------podgrijana , daje reakciju razgradnje.
Gledano to kao otopine može, a ne mora biti ovako.
Ako u otopinu dodamo katalizator, reakcija se usporava, mirnija je, traje duže....naj češće jedan cijeli život.

Pogledajmo to kroz organsku kemiju i ugljikove veze....

Jedna jednostruka ugljikova veza+ još jedna jednostruka ugljikova veza-----daju čvrstu dvostruku vezu.
Ako se čvrstoj dvostrukoj vezi pripoji treća jednostruka veza-------nastaje manje stabilna trostruka veza.
Obično iz trostruke veze koja lakše puca, nastaje--------jedna dvostruka i jedna jednostruka veza.
Naj češće iz trostruke veze nastaju tri jednostruke veze .
Ugljikovi atomi tako dugo putuju dok se sa drugim ugljikom u molekulu ne vežu.
Opet kažem može, a ne mora biti tako.
*****

Kemijske reakcije mogu biti tihe i burne. Jedne su endotermne, druge egzotermne. Jedne stvaraju toplinu, drugima je potrebna vanjska toplina.
Kemija je prekrasna . Sve je kratko i jasno. Svaki simbol ima svoje značenje. Kako u životu, tako u ljubavi i braku.









Oznake: kemija, ljubav

21.01.2018. u 21:36 | 14 Komentara | Print | # | ^

Statistički ili stvarni podatci?

Već par godina , barem tako statistički podatci kažu, sve je veći broj razvoda u odnosu na broj sklopljenih brakova. Ne vjerujem previše svemu što statistika govori. Krajem prošle i početkom ove godine , čujem da se razvodi nekoliko brakova sa različitim brojem godina zajedničkog života.

Razlozi nisu fizičko zlostavljanje. Neki tvrde da čak nema ni verbalnih sukoba. Financijski su dobro situirani.
U čemu je onda problem?

Većina tvrdi kako su se udaljili, kako su zaboravili razgovarati. Jednostavno, jedni drugima idu na živce.
Što je do toga dovelo?
*****
Nakon dvadeset i pet godina donijeti takvu odluku nije ni lako ni jednostavno. Na početku zajedništva zajedno su kuću napravili, svaki svoj obrt otvorio, kuća na moru, kuća u vinogradu. Djeca visokoobrazovana, sada već samostalna....Kada su te godine i takvi brakovi u pitanju uvijek se nameće ona poznata izreka-sindrom praznoga gnijezda. Možda i to ima svoj udio u cijeloj priči. Pravi razlog , barem onaj kojega vam kažu, je nezainteresiranost i jednog i drugog partnera za daljnji zajednički život. Postigli su sve što su htjeli i negdje usput se zaboravili i izgubili. Najveći problem je podjela svega onoga što su stekli. Tužno je to na kraju jedne priče dvoje ljudi .
Lijepo je , barem tako kažu, kako imaju lijep i prijateljski odnos. Ono što ih i dalje zajedno veže jesu djeca. I unuci. To je zajednička, nedjeljiva stečevina.

Daleko teže je ljudima iz druge priče. Materijalno imaju više nego ljudi iz prve priče. Problem je u tome jer su njihova djeca u pubertetu. U vremenu odrastanja i nekada i sada, kada su im i te kako potrebna oba roditelja. Ma kako se oni trudili ,djeca ne razumiju niti ono što se njima događa. Teško prihvaćaju promjene u svome životu, a teško ili nikako ne razumiju roditeljske probleme. U ovom slučaju materijalna stečevina trebala bi biti najmanji problem, kao i razlozi zbog kojih roditelji više ne žive zajedno.
Dok se roditelji bave svojim problemima , zaborave više pažnje obraćati na probleme koje njihova djeca imaju. Problemi u koje upadaju njihova djeca imaju nesagledive posljedice.

Nekoliko je primjera brakova koji su odustali, ili odustaju, sa manje od deset godina zajedništva. Kada se danas dvoje mladih ljudi odluči na brak, većina roditelja potrudi se da im omogući što više i što bolje za zajednički život. Preuređuju se kuće, uređuju stanovi, kupuju auti, sve u želji da se njihova djeca u životu ne moraju mučiti kao oni.
Kada se ožene već na samom početku imaju sve, ili gotovo sve. Malo je toga što sami moraju priskrbiti i osigurati za bolji i udobniji život. Sve lijepo traje par godina dok ne dođe dijete.
Dijete je ljubav, briga i obaveza. Tu polako počinju problemi. Sada zajedničke brige treba zajedno rješavati. Oni na to nisu naučeni. Lako je bilo njihove sitne brige i svađe sa grupama na različitim mrežama podijeliti. Tada se tek počinju istinski upoznavati. Upoznavanje ne znači trajanje. Jednostavno se odluče i rastaju. Na kraju priče(to je valjda nekakav novi trend), kako na početku , tako i na kraju braka zajedno tortu režu. Onu za vjenčanje i onu za razvod.
Ovdje ostaju mala djeca koja svojim nedužnim očima gledaju i ništa ne razumiju. Nedugo sam objavila priču-Da ljubav ne ode-. Stvarna priča i razmišljanja jedne djevojčice, ispričana onako kako sam je kao promatrač doživjela.
****
Možemo se mi pitati, mada nije naše da se pitamo, kako i zašto? To je stvar svakog para ponaosob. Oni najbolje znaju razloge čak i onda, kada gledano sa strane razlozi ne postoje.
Bilo bi lijepo da su i ovoga puta statistički podaci napuhani. Na žalost, bojim se da nisu.

Ovo je tema o kojoj baš ne volim ni pričati, a još manje pisati. Zašto onda pišem?
Zbog onoga što je jedan stručnjak izjavio..... problem tolikog broja razvedenih brakova je monogamija.....???

Ono što većina nas zna jest, da postoje ljubavi koje se dijele. Znamo i koje su to ljubavi.

Međutim, postoji i ona ljubav, davno sam je nazvala ljubav sa velikim slovom LJ. To je ljubav između dvoje ljudi, koja se samo međusobno dijeli. To je ljubav koja se daje, koja traje. Boje ljubavi se mijenjaju( i mi zajedno sa njome)....od izrazito jarkih, do nježnih tonova.
Kako sve u životu , tako i ljubav treba vječitu nadgradnju i međusobna ulaganja.




Oznake: brak, razvod, ljubav

17.01.2018. u 21:44 | 21 Komentara | Print | # | ^

Brak ili mrak?

Stotinu je razloga za otići. Samo je jedan razlog za ostati. Ljubav.

Brak ili mrak?

“ Brak je jedina zajednica u koju se ulazi bez pisanih pravila, temeljena na ljubavi, zavjetima i obećanjima. U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, dok nas smrt ne rastavi! Pečat sporazumu je poljubac, statusni simbol je prsten. Do zavjeta i prstena dvoje su zajedno i veže ih istinski i samo ljubav.
Ako znamo da imamo ono jedino što nam treba – ljubav, zašto su nam potrebni zavjeti i statusni simboli?
Ako mislimo da je to garancija duge i velike ljubavi, u zabludi smo.“

Brak je u početku zajednica dvoje, najčešće mladih, zaljubljenih ljudi, koji svoje snove, svoje nade i htijenja žele ostvariti zajedno. Na početku, ni jedno od njih ne razmišlja o obavezama, usklađivanju želja i potreba, o toleranciji, kompromisima, strpljivosti i na kraju o onome što u početku ne znamo. Volim te usprkos svim tvojim manama i nedostacima. To se jednostavno uči s godinama zajedničkog življenja. Zajednički život i životne situacije iz svakoga od nas izvlače ono najbolje, a bogme i ono najgore iz nas.
U novi brak dvoje ljudi donosi obrasce uspješnosti braka iz roditeljskog doma. Dva obrasca treba spojiti u jedan novi, pazeći da se loše stvari viđene u odrastanju, izbjegnu. To je onaj dio na koji jako pazimo i usput napravimo vlastite pogreške kojih smo svjesni kasnije.

Dolaskom djece brak dobija na težini, odgovornosti, požrtvovnosti. Dolaskom djece muž i žena dobijaju viši statusni položaj.
Brak je zajednica zasnovana na ljubavi. Znadem li da je ljubav i sreća, i bol, i patnja, a brak zajednica u koju ulazimo obećanjima i zavjetima, onda je, uvjetno rečeno, razumljivo funkcioniranje unatoč i usprkos svemu.

Druga stvar je što nitko nije tako loš da u sebi nema bar malo dobrog. Tako bi trebalo biti. Ono što nitko ne kaže, ono što ni u jednom zavjetu nije rečeno (bilo bi dobro da jest) je: „Voli me cijelog života, sa svim promjenama koje će se dogoditi. Voli me i onda kad više ne budem mlada , poletna i poželjna. Kako ti mene, tako i ja tebe! Nemoj mi reći ili učiniti ono što ne bi želio da ja kažem ili učinim tebi.“
Na žalost, ovaj dio naučimo na teži način.
(U potrazi za odgovorima)

Brak je točno onakav kakvim ga sami učinimo. Traje točno onoliko koliko sami želimo.
Da li danas ljudi ostaju prekratko ili predugo u braku da bi se upoznali , u idućem postu.

Oznake: brak, ljubav

15.01.2018. u 21:35 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading