Ljubav kroz riječi jedne žene
Važno je, čovječan čovjek biti
ONA
Rođena u malom mjestu, u siromašnoj, patrijarhalnoj obitelji. Odgajana u katoličkoj vjeri.
Unatoč siromaštvu, želeći svojoj kćeri bolji život, roditelji prodaju oranicu i šalju je u grad na
školovanje. Znajući koliku je vrijednost oranica imala, uči, s pohvalama završava školovanje.
Bilo bi lijepo da je mogla fakultet upisati, ali, znala je da je vrijeme roditeljima pomoći troje
braće školovati i na put izvesti. Zapošljava se kao tajnica u jednoj tvornici. Ljubazna,
susretljiva, pametna, lijepa, bila je ukras na ulazu u službene odaje, govorili su ljudi. Kako
duhovnu, tako ni vanjsku ljepotu nije naglašavala. Plavu, kovrčavu kosu vezala je u rep, ili je
jednostavno pustila da niz leđa pada. Svijetla put, plave oči, guste trepavice, pune crvene usne
nisu trebale šminku. Priroda joj je podarila ljepotu, roditelji naučili da je skromnost vrlina, a
ljepota dar.
ON
Rođen na drugom kontinentu, drugačijem podneblju. Sin bogatog vlasnika tvornice. Odgajan
u muslimanskoj vjeri. Najstariji sin, u njegovoj domovini, nasljeđuje oca.“ Na drugom
kontinentu, među ljudima drugačijih navika i kulture, steći ćeš sve što ti treba za uspješno
poslovanje i povećanje obima posla,“ govorio mu je otac. Unatoč bogatstvu, imao je radne
navike. Kao i njegova tri prijatelja, između predavanja i učenja, radio je preko Student
servisa. Tek kad probamo vlastitim rukama zaraditi, znat ćemo vrijednost rada i novca, naučili
su ga. Na večer, trčao je riječnim nasipom i vježbao. Bio je dobar student. Jedini problem bio
je jezik koji je teško usvajao. Prijatelji s fakulteta smijali su se njegovom izgovoru pojedinih
riječi, govoreći mu da na početku svi imaju isti problem. Kako u svojoj domovini, tako i
ovdje, volio je biti u ženskom društvu. Nije se previše trebao truditi ženska srca osvojiti.
Atletski građen, visok i naočit imao je karizmu koja je privlačila ženske poglede.
ONA I ON
Taj dan bila je ljetna oluja. Nebo se otvorilo. Žednu zemlju kiša je natapala. Stajao je u
haustoru uživajući u prizoru koji je u njegovoj zemlji bio rijedak. Kroz slapove kiše nošene
vjetrom, u haustor, utrčala je žena. Mokra ljetna haljina priljubila joj se uz tijelo. Pristojno je
maknuo pogled smiješeći se. Sramežljivo je spustila pogled.
-Uzmi moj kišobran, rekao joj je.
Podigla je pogled, nasmiješila se govoreći da kišobran ne može uzeti.
-Sutra mi ga u isto vrijeme ovdje donesi, rekao je.
Sutra mu je vratila kišobran. U obližnji kafić, otišli su na kavu. Tako je počela njihova priča.
Ljudi su govorili da je previše toga što ih dijeli. Pljuštale su osude, savjeti i upozorenja sa svih
strana. Od njezinih i njegovih prijatelja, od roditelja. Nisu se obazirali. Ona je njega učila
njezinim navikama i običajima, on svojima. Imali su ono što sve jezike svijeta govori, imali
su ono što ne poznaje vjere ni uvjerenja. Imali su ljubav!
Jednog dana, dala je otkaz i otišla.
OSAM GODINA KASNIJE
U prepunoj čekaonici Dječjeg dispanzera, jedna djeca su plakala, druga su veselo trčala
hodnikom. Dvjema djevojčicama pridružila se i moja kćerkica. Taj dan se, bez temperature,
bolje osjećala. Da je smirim, dostigla sam vesele djevojčice na kraju hodnika. Moja kćer je
protestirala, druge dvije ljepotice sa zanimanjem su me gledale. Jedna je imala plave, druga
crne oči. Obadvije su imale kovrčavu kosu i malo tamniju put. Pitala sam ih jesu li se vratile s
mora?
-Nisu još bile na moru, ali hoće ,kad ozdrave, rekla je žena koja nam se pridružila.
Uspravila sam se. ONA je stajala pokraj mene. Kasnije, uz kavu, ispričala mi je što je bilo
kada je iz firme otišla. Kako je rekla, kada su prvi put došli u posjet roditeljima, bilo je svega i
svačega. Roditelji su ga, na početku nevoljko prihvatili, a selo je imalo tema za tračeve na
pretek. ON je, kako je rekla svojim ponašanjem i postojanjem postigao da ga sredina prihvati i
poštuje. Danas, svi mještani zovu ga zetom. U svakom domu, rado je viđen gost. Nije važna
boja kože, nije važna vjera, važno je čovječan čovjek biti. Nije važan vanjski izgled. Važna je
unutarnja ljepota, poštovanje i ljubav.
Na pitanje, kako ju je prihvatila njegova obitelj, s osmijehom je rekla, bolje nego njega
njezini. I tamo, kao i ovdje, rekla je, postoje ljudi koji prihvaćaju i ne osuđuju, i oni drugi.
Tamo, u malim sredinama, je rekla, zbog njene svijetle puti i plave kose, vilom je zovu.
Drugi opet govore da su oni kao dan i noć. Dan i noć jedna u drugu uranjaju i sa suncem
putuju, baš kao ONI i njihova ljubav.
****
Bilo je to u vrijeme kada smo govorili“ Volim slušati Jimmy Hendrixa, Ray Charlesa, Tinu
Turner, Michaela Jacksona, Whitney Houston“….ali, biti u vezi i voljeti tamnoputog
muškarca, bilo je nepojmljivo i neprihvatljivo.
Zašto je tome tako? Da li je u pitanju odgoj i obrazovanje, ili jedno i drugo, teško je reći.
Jesmo li licemjeri, ili možda zaostali u učenju i prihvaćanju činjenice da smo svi, bez obzira
na boju kože, vjeru i uvjerenja ,samo ljudi. Svi smo mali i prolazni, samo su ljubav i priroda-
vječne.
Na kraju, nisu važna mjesta. Ni imena. Ni ljudi i njihova mišljenja. Važno je da se priča
dogodila. Još važnije je da je, u ovoj priči, ljubav sve podjele i predrasude pobijedila. U
svakom kutku svijeta, u svakom srcu…..ljubav je, jednostavno, Ljubav!
(Objavljeno u IV međunarodnom zborniku kulturne raznolikosti)
Oznake: ljudi, različitosti, ljubav
05.10.2022. u 22:51 | 17 Komentara | Print | # | ^Medo u kolicima
I danas smo često svjedoci neprihvaćanja i nerazumijevanja drugog i drugačijeg. Različitog, samo naizgled. Taj izgled, na žalost, razlog je prvo neprihvaćanja , onda i nerazumijevanja.
*****
Priča“ Medo u kolicima“nastala je suradnjom Centra Tomislav Špoljar, OŠ Sračinec, vrtića Bambi i srednje Graditeljske prirodoslovne i rudarske škole iz Varaždina. Svi zajedno, priču su uprizorili za male bolesnike na pedijatriji Opće bolnice Varaždin.
O čemu je riječ u priči?
Mali medo, drugačiji od drugih, nije se mogao igrati sa ostalima. Nije imao kolica.
Cijela družina prihvatila se posla i vrijedno radila .
Kad se mnoge ruke slože, sve se može.....Medi su napravili kolica.
Zadovoljni i sretni, zajedno su se igrali.
*****
Sama ideja priče , okupiti djecu od vrtića do srednje škole, vrijedna je svake pohvale. Naziv projekta u kojem je priča nastala je“ Vrijednost su različitosti.“ I priča, i projek imaju svoju pouku i poruku.
Ako od malih nogu djecu učimo da s ljubavlju i razumijevanjem prihvaćaju različitosti, onda će svako dijete kao srednjoškolac iz priče reći: „Uvijek sam mislio da svi trebaju biti jednaki i da nikog ne treba diskriminirati:“
Oznake: različitosti
14.12.2019. u 20:28 | 14 Komentara | Print | # | ^