Ljubav kroz riječi jedne žene
Uronjeni u stvarnost
Čudna izmaglica. Nadprosječno toplo. Sparno. Unatoč blagdanskom raspoloženju...sumorno.
Dok je ovako, pitamo se!? Postajemo svjesni stvarnosti. Veličini i snazi prirode i nemoći čovjeka u ovakvim prilikama.
Hoćemo li, i kad ovo prođe, biti svjesni da nešto ( u odnosu prema prirodi i osobnoj komociji) treba mijenjati? Sumnjam!
Varaždin danas ,uronjen u oblake saharskog pijeska.
Pogled prema dravskoj šumi..
A gdje je Ivanščiva?
Važno je, čovječan čovjek biti
ONA
Rođena u malom mjestu, u siromašnoj, patrijarhalnoj obitelji. Odgajana u katoličkoj vjeri.
Unatoč siromaštvu, želeći svojoj kćeri bolji život, roditelji prodaju oranicu i šalju je u grad na
školovanje. Znajući koliku je vrijednost oranica imala, uči, s pohvalama završava školovanje.
Bilo bi lijepo da je mogla fakultet upisati, ali, znala je da je vrijeme roditeljima pomoći troje
braće školovati i na put izvesti. Zapošljava se kao tajnica u jednoj tvornici. Ljubazna,
susretljiva, pametna, lijepa, bila je ukras na ulazu u službene odaje, govorili su ljudi. Kako
duhovnu, tako ni vanjsku ljepotu nije naglašavala. Plavu, kovrčavu kosu vezala je u rep, ili je
jednostavno pustila da niz leđa pada. Svijetla put, plave oči, guste trepavice, pune crvene usne
nisu trebale šminku. Priroda joj je podarila ljepotu, roditelji naučili da je skromnost vrlina, a
ljepota dar.
ON
Rođen na drugom kontinentu, drugačijem podneblju. Sin bogatog vlasnika tvornice. Odgajan
u muslimanskoj vjeri. Najstariji sin, u njegovoj domovini, nasljeđuje oca.“ Na drugom
kontinentu, među ljudima drugačijih navika i kulture, steći ćeš sve što ti treba za uspješno
poslovanje i povećanje obima posla,“ govorio mu je otac. Unatoč bogatstvu, imao je radne
navike. Kao i njegova tri prijatelja, između predavanja i učenja, radio je preko Student
servisa. Tek kad probamo vlastitim rukama zaraditi, znat ćemo vrijednost rada i novca, naučili
su ga. Na večer, trčao je riječnim nasipom i vježbao. Bio je dobar student. Jedini problem bio
je jezik koji je teško usvajao. Prijatelji s fakulteta smijali su se njegovom izgovoru pojedinih
riječi, govoreći mu da na početku svi imaju isti problem. Kako u svojoj domovini, tako i
ovdje, volio je biti u ženskom društvu. Nije se previše trebao truditi ženska srca osvojiti.
Atletski građen, visok i naočit imao je karizmu koja je privlačila ženske poglede.
ONA I ON
Taj dan bila je ljetna oluja. Nebo se otvorilo. Žednu zemlju kiša je natapala. Stajao je u
haustoru uživajući u prizoru koji je u njegovoj zemlji bio rijedak. Kroz slapove kiše nošene
vjetrom, u haustor, utrčala je žena. Mokra ljetna haljina priljubila joj se uz tijelo. Pristojno je
maknuo pogled smiješeći se. Sramežljivo je spustila pogled.
-Uzmi moj kišobran, rekao joj je.
Podigla je pogled, nasmiješila se govoreći da kišobran ne može uzeti.
-Sutra mi ga u isto vrijeme ovdje donesi, rekao je.
Sutra mu je vratila kišobran. U obližnji kafić, otišli su na kavu. Tako je počela njihova priča.
Ljudi su govorili da je previše toga što ih dijeli. Pljuštale su osude, savjeti i upozorenja sa svih
strana. Od njezinih i njegovih prijatelja, od roditelja. Nisu se obazirali. Ona je njega učila
njezinim navikama i običajima, on svojima. Imali su ono što sve jezike svijeta govori, imali
su ono što ne poznaje vjere ni uvjerenja. Imali su ljubav!
Jednog dana, dala je otkaz i otišla.
OSAM GODINA KASNIJE
U prepunoj čekaonici Dječjeg dispanzera, jedna djeca su plakala, druga su veselo trčala
hodnikom. Dvjema djevojčicama pridružila se i moja kćerkica. Taj dan se, bez temperature,
bolje osjećala. Da je smirim, dostigla sam vesele djevojčice na kraju hodnika. Moja kćer je
protestirala, druge dvije ljepotice sa zanimanjem su me gledale. Jedna je imala plave, druga
crne oči. Obadvije su imale kovrčavu kosu i malo tamniju put. Pitala sam ih jesu li se vratile s
mora?
-Nisu još bile na moru, ali hoće ,kad ozdrave, rekla je žena koja nam se pridružila.
Uspravila sam se. ONA je stajala pokraj mene. Kasnije, uz kavu, ispričala mi je što je bilo
kada je iz firme otišla. Kako je rekla, kada su prvi put došli u posjet roditeljima, bilo je svega i
svačega. Roditelji su ga, na početku nevoljko prihvatili, a selo je imalo tema za tračeve na
pretek. ON je, kako je rekla svojim ponašanjem i postojanjem postigao da ga sredina prihvati i
poštuje. Danas, svi mještani zovu ga zetom. U svakom domu, rado je viđen gost. Nije važna
boja kože, nije važna vjera, važno je čovječan čovjek biti. Nije važan vanjski izgled. Važna je
unutarnja ljepota, poštovanje i ljubav.
Na pitanje, kako ju je prihvatila njegova obitelj, s osmijehom je rekla, bolje nego njega
njezini. I tamo, kao i ovdje, rekla je, postoje ljudi koji prihvaćaju i ne osuđuju, i oni drugi.
Tamo, u malim sredinama, je rekla, zbog njene svijetle puti i plave kose, vilom je zovu.
Drugi opet govore da su oni kao dan i noć. Dan i noć jedna u drugu uranjaju i sa suncem
putuju, baš kao ONI i njihova ljubav.
****
Bilo je to u vrijeme kada smo govorili“ Volim slušati Jimmy Hendrixa, Ray Charlesa, Tinu
Turner, Michaela Jacksona, Whitney Houston“….ali, biti u vezi i voljeti tamnoputog
muškarca, bilo je nepojmljivo i neprihvatljivo.
Zašto je tome tako? Da li je u pitanju odgoj i obrazovanje, ili jedno i drugo, teško je reći.
Jesmo li licemjeri, ili možda zaostali u učenju i prihvaćanju činjenice da smo svi, bez obzira
na boju kože, vjeru i uvjerenja ,samo ljudi. Svi smo mali i prolazni, samo su ljubav i priroda-
vječne.
Na kraju, nisu važna mjesta. Ni imena. Ni ljudi i njihova mišljenja. Važno je da se priča
dogodila. Još važnije je da je, u ovoj priči, ljubav sve podjele i predrasude pobijedila. U
svakom kutku svijeta, u svakom srcu…..ljubav je, jednostavno, Ljubav!
(Objavljeno u IV međunarodnom zborniku kulturne raznolikosti)
Oznake: ljudi, različitosti, ljubav
05.10.2022. u 22:51 | 17 Komentara | Print | # | ^Ljutnja i šutnja je, izgubljeno vrijeme
Život nas uči ,i nauči ,živjeti zajedno. Zajedništvo su lijepi i manje lijepi trenutci. Zajedništvo je i usklađivanje stavova i mišljenja, koje, unatoč dobrom poznavanju, često kulminira i ode u krivom smjeru. Ako sam nekad vjerovala da, s godinama, postajemo popustljiviji i tolerantniji, prevarila sam se. Karakterne osobine se ne mijenjaju. Druga stvar je, da svatko od nas misli da je u pravu, a druga strana u krivu.
Istina je uvijek u sredini.
Unatoč tome što to znamo, ne popuštamo. Usklađivanje stavova i mišljenja, u našem slučaju, uvijek završi tako da se on ljuti i šuti, a ja se pitam; Zašto se ljutiti i šuti, ako smo raspravljali o nebitnim stvarima?
Ljutnja i šutnja je izgubljeno vrijeme.
Dok ima slike, a nema tona, uzmem kavu, cigarete i knjigu i sjednem na balkon.
U Babinom kutu, nebo se narogušilo. Bijeli pahuljasti oblaci postali su tamni. Zaklonili su sunce. Munje sijevaju. Grmi. Vjetar nemilosrdno povija brezu. Možda će oluja, samo nebom protutnjati, a možda će kiša, žednu zemlju natopiti?
Moja slika bez tona, sa svojom šalicom kave ,dolazi na balkon.
-Zašto sjediš vani, a bojiš se grmljavine, pita sjedajući?
Raznježim se. I u ljutnji, vodi brigu da nisam sama sa svojim strahovima.
-Čekam da oluja prođe, kažem stavljajući ruku na njegovo koljeno.
-Što čitaš, pita pokajničkim glasom?
-Mudrost vukova, kažem. Kad pročitam, možeš i ti pročitati. Iz nje možeš puno naučiti.
Vjetar je prestao puhati. Grmljavina tutnji u daljini. Kiša natapa žednu zemlju.
Sjedimo opušteno.
-Mi smo kao ljetne oluje, kaže smiješeći se.
-U pravu si. I priroda je ćudljiva, a čovjek je dio prirode, samo što to, na žalost, još nismo naučili.
*****
„Kamen je temeljac, nerazumijevanje, kamen spoticanja,“ jedan je od mojih aforizama.
Sve što gradimo, materijalno, ima kamen temeljac. Uporište i ishodište onoga što gradimo. Temelj poštovanja u ljudskim odnosima je razumijevanje. Nerazumijevanje je kamen spoticanja.
Ma koliko jedni druge poznavali i voljeli, nekoje postupke ne razumijemo i ne prihvaćamo. Ljutimo se i skloni smo osuđivanju.
Tek kad se naučimo slušati i čuti ono što nam se govori, prihvatimo ono što smo nismo razumjeli.
Oznake: ljutnja, šutnja, ljudi, vrijeme
05.09.2022. u 22:17 | 18 Komentara | Print | # | ^Gupčeva lipa
Svaki čovjek, i svako stablo, svoju priču ima. Koliko priča, u godove zapisane Gupčeva lipa ima….?
U Stubici Gornjoj,pokraj crkve svetoga Juraja
visoka, stasita, ponosita
Gupčeva je lipa ,četiri stoljeća stara;
živući svjedok Seljačke bune ,
krvave bitke protiv Tahija
ugnjetavanja i tiranije .
Pod mirisnom lipom
mladi su se voljeli
vjernici molili, umorni odmarali.
Pod krošnjom njenom
Gubec i ustanici, spremali su bitku
za slobodu i pravicu.
Pamti lipa vlastelu i kmetove , vojske i ratove.
pamti ljubavi, pjesnike i sanjare, zapisane u godove
ljude i događaje.
Visoka, stasita, ponosita
Gupčeva je lipa stara, svjedok prolaznosti
čovjeka i vremena.
Noću,
dok lipanjska kiša tiho romori
lipa lišću priču priča, o Matiji Gupcu;
o snovima za jednakost, pravicu i slobodu.
(objavljeno u zbirci “Miriše lipa“)
Stara ljepotica, 2019. godine bila je nominirana za Europsko stablo godine, na kojem je osvojila 11 mjesto.
17.08.2022. u 21:21 | 17 Komentara | Print | # | ^
Naslov nije potreban
Neki dan, živa se na termometru popela iznad 30 stupnjeva.
Sunce pripeklo. Asfalt isijava. Dišem na škrge.
Između rotora i benzinske crpke, na zelenoj površini, trava se posušila.
Razmišljam kako bi je, ako već nema kiše, trebalo zaliti.
Prođem pokraj zelenog grma. I vratim se.
Nježni, snježno bijeli cvjetovi, u svoj svojoj ljepoti, odolijevaju svim vremenskim prilikama i neprilikama.
Ovaj cvijet je kao ljudska duša. Nježna i meka, ostaje uvijek ista, unatoč svemu onome što nam život donese.
Slikam ih i posramljeno krenem doma u rashlađeni stan i pod tuš.
Ma kako teško podnosili klimatske promjene, moramo konačno postati svjesni da smo uvelike doprinijeli ovome što danas imamo.
Oznake: ljudi, vrućine, cvijeće
27.07.2022. u 21:05 | 17 Komentara | Print | # | ^Čuvar šume
Mještani su ga zvali pustinjak i čudak. Živio je u drvenoj kolibi podno šume. Razne priče o njemu su pričali. Rijetki su znali kako izgleda i zašto tako živi. Djeci su savjetovali da ga izbjegavaju, što im je ulijevalo strah u kosti. Unatoč tome, bila sam znatiželjna. Na putu do škole, puteljkom kroz njegovu šumu, zastajkivala sam, u nadi da ću ga sresti.
Sreli smo se kad je on odlučio, kako je rekao, upoznati znatiželjnu djevojčicu.
Satima smo sjedili na proplancima. Naučio me da je drvo stup života. Krošnja drveta, govorio je, povezuje nas s kozmosom, stablo je život na zemlji, ovdje i sada, a korijeni nas povezuju s podzemnim svijetom. Svijetom mrtvih.
-Kad to naučiš, rekao je, tada ćeš vidjeti i ono iznad krošnje, razumjet ćeš ulogu korijena, beskonačnost svemira i ulogu, samo naizgled, malog čovjeka.
Sjedili smo u hladovini tri velika hrasta.
-Svaki čovjek, jedno je malo drvo ,rekao je. Kako ljudi, tako ni drveća nisu ista. Vidiš, hrast je simbol dugovječnosti, otpornosti, čvrstine i moći, kako u duhovnom, tako i u materijalnom smislu. Simbol je plodnosti, a kažu da je povezan s božanstvima gromova.
Sa strahopoštovanjem ,gledala sam tri velika hrasta.
Rukom je pokazao na veliku lipu uz njegovu kolibu.
-Nekad su ljudi, zamišljeno je nastavio, uz kuće sadili stabla lipe. Ona je sveto slavensko drvo. Zaštitnica braka i ljubavi.
Dok je pričao o kozmičkom drvu, drvu spoznaje i drvu života, naučila sam da svako drvo, kao i svaki čovjek ima svoju priču. Dobro sam zapamtila kako je, pokazujući na bor rekao, da čovjek sanja o besmrtnosti, ne znajući da su besmrtna samo dobra djela i riječi.
Bilo je dana kad smo sjedili u tišini, slušali šapat lišća, gledali kako se naličje lišća okreće prema nebu iščekujući kišu.
Četrdeset godina kasnije....
Prolaznost ljudi kroz vrijeme ostavlja neizbrisive tragove.
Sjedim na panju porezanog hrasta. Ljudi su iskrčili šumu. Kroz goleti vidi se crkva na vrh brda i ulaz u pećinu koja je drvećem bila zaklonjena.
Nema ni mog prijatelja. Odavno je zamijenio svjetove. Nije bio pustinjak, ni čudak. Danas znam, bio je čuvar šume, koji je živio u simbiozi s prirodom. Uzimao je iz šume onoliko koliko mu je trebalo. Rezao bolesna i sadio mlada stabla.
Veliku lipu, pokraj sada urušene kolibe, porezali su.
Da je više ljudi poput njega bilo, danas ne bi bili u gabuli s globalnim zatopljenjem, ozonskim rupama i klimatskim promjenama.
Kroz polja, lijeno se provlači rijeka. Na vjetru, povijaju se vrbe.
-Znaš, govorio mi je pokazujući vrbe, ti si sad djevojčica. Kad odrasteš, budi kao vrba. Prepusti se osjećajima, osjeti bol. Vrba je savitljiva i prilagodljiva; simbol je preživljavanja i savladavanja prepreka. Budeš li kao vrba, imat ćeš vjeru i snagu boriti se sa svim onim što ti je u poslanju zapisano.
U daljini, zvuk motorne pile. Čovjek i dalje reže granu na kojoj sjedi!
Tužna, krenula sam natrag. Na kraju brda, koje je nekad bilo šuma, nekim čudom, čovjek nije porezao veliki bagrem.
Slučajnost, ili je, nadam se, čovjek konačno naučio, da bagrem predstavlja obnovu, čvrstoću i čistoću u cijelom svijetu!?
Bijeli golub
Danas sam se sjetila profesorice Povijesti, njezinog začuđenog izraza na licu kad sam, umjesto odgovora na pitanje o ratovima, rekla, da bih radije pričala o uzaludnosti ratovanja. O uzaludnosti učenja onoga, iz čega čovjek nikad nije,i nikad neće, izvući pouku. Čemu učiti nešto, što treba zaboraviti?
Kako sa sedamnaest, tako se i danas pitam;
Što je to u (ne)čovjeku što ga potiče na nehumanost i neljudskost? Pitam se, otkud pojedincu pravo uništiti nečije snove, porušiti domove, ugasiti živote ,za ostvarenje svojih, bolesnih ciljeva? Zar iz Povijesti nisu naučili da nikad sila, ni sva oružja svijeta, narod nisu pobijedila; da je cijena svakog rata, ljudski životi, uvijek previsoka.
Tužna je naša stvarnost.Tuga se zgusnula i srce stisnula.
Vrijeme neke slike ,nikad ne briše.
Jučer sam s mojim prvim blizancima išla na kavu. Pričali smo o njihovim planovima za budućnost. Dok su pričali, tjeskoba me stisnula. Mrvicama klipića hranila sam bijelog goluba koji je, bez straha, hodao oko stola i kljucao. Primijetili su da sam odsutna. Pitali su me jesam li zabrinuta zbog rata? Umjesto odgovora, pitala sam ,znaju li da su oko nas znakovi, koje treba prepoznati?
-Bijeli golubovi simbol su mira i ljubavi, rekla sam, iskreno se nadajući, da će razum pobijediti bezumlje, da se bijeli golub nije slučajno šetao između stolova.
Oznake: ljudi, ratovi, slike sjećanja
26.02.2022. u 22:45 | 21 Komentara | Print | # | ^Zlatno klasje
Prekrasna su srpanjska polja zlatnim klasjem prekrivena.Dok je vezao konja u hladovini,Ivan se sjetio riječi svog oca:
„Žito sijemo u jesen.S nadom. Gledamo kako klija. U proljeće gledamo kako raste, bubri i zrije , moleći Boga da bude kiše, ni premalo ni previše, da ne bude jakih vjetrova i oluja.Žito sijemo s nadom, žanjemo s ponosom i zahvalnošću. Imati žita, znači imati kruha i ne biti gladan.Kako sijemo tako i žanjemo, kako sadimo tako i beremo. Kako na polju, tako i u životu. Zapamti, govorio je, u žetvu se ide čista tijela i čista duha. Kruh je svetinja. Žetva svetkovina.“
Zamišljen,prelazio je rukom preko zlatnog klasja. Na užeglom suncu šuštalo je. Prignuo se, ubrao dva tri klasa, žuljevitim dlanovima protrljao ih, otpuhnuo pljevu i pomirisao. Osmjeh mu je lice ozario. Zrela je. Miriše. Vrijeme je za žetvu.Pogledao je u nebo. Beskrajno plavetnilo. Nigdje oblačka nema.
Ivan je ubrzao korak. U hladovini hrasta uzjahao Dorata. Sutra je veliki dan! Prvi, kojeg bez oca treba odraditi. Otac ga je svemu naučio.Puno posla ga čeka. Kose treba klepati,na kosu polagače pričvrstiti, već pripremljenu užad i srpove na kola staviti.
Navečer, s komšijama otišao je u šljivik. Nebom je gospodario mjesec. Velik i žut. Ograde oko mjeseca nije bilo.“Po svim znakovima zalaska sunca i čistog mjeseca, govorili su stariji,narednih dana neće biti kiše.“ Zadovoljan, Ivan se doma vratio, okupao u velikom drvenom koritu i otišao leći. S prvim kukurikanjem pijetlova, dignuo se.Na ormaru visila je čista odjeća. Obukao je robaču i gaće i obuo čizme. Nogavice gaća u čizme stavio. Oko robače tri puta tkanicu opasao. Umio se na bunaru. Otišao u staju i konje nahranio. Majka je bila budna. U veliku korpu za ručak spremala je slaninu, kobasice, mladog luka i sira, pečenu kokoš i turšije. Jučer je ispekla čvarkuše i savijaču od oraha. U krušnoj peći pekao se kruh. Uzeo je pljosku,otišao u podrum. Vrijeme je skinuti voštani pečat s bureta i rakiju natočiti. Odstajala u hrastovom buretu godinu dana, kao dukat žuta, mirisala je. Upregnuo je konje, prikopčao drvena kola, sjeo na mjesto kočijaša držeći dizgine. Uznemireni veselim žamorom pristiglih radnika, konji su hrzali. Blagim glasom Ivan ih je umirio.
Vesela družina na polje je krenula. Na istoku, iz purpura sunce se rađalo. Probuđeni fazan iz grmlja se dignuo. Rijekom se magla provlačila. Zlatno klasje, rosno i sneno ,na jutarnjem vjetru njihalo se. Na međi pokraj tri hrasta, Ivan je zaustavio konje. S kola su prvi skočili kosci. Uz pošalice i smijeh pomagali su mladim djevojkama i snašama da siđu s kola. Ivan je otkopčao konje i rudo na zemlju spustio. Mladoj garavuši Ani rekao je da će ona, kad za to dođe vrijeme, ručak poslužiti. To je, naravno, za sve prisutne bila tema za zafrkanciju. Crvena kao bulka ,Ana je u zemlju gledala. „Bože kako je lijepa“, pomislio je Ivan. Brzo se pribrao, konje na livadu pustio.
Svaki kosac za tkanicu zakvačio je kosijer,u kosijer nasuo vodu i belegiju spustio. Ove godine Ivanov otkos je prvi. Prekrižio se, pogledao u nebo, u ruke uzeo kosu i zamahnuo. Jedan za drugim, u pravilnim razmacima, ujednačenim koracima, ritmičkim zamasima, kosci su kosili. Oštre kao britve kose su klasje rezale. Porezano klasje na polagače se naslanjalo i na zemlju ujednačeno padalo. Sa srpom u ruci, jedne žene klasje su prikupljale , druge su užetom u snoplje vezale i uspravljale. Dječaci, vodonoše, vodu su nosili i usput, u torbu od konoplje istaknu, potrgano klasje sakupljali.Svakim otkosom zlatno polje postajalo je manje.Na strništu, kao zlatni buketi ,uspravno, stajali su snopovi. Rosno klasje na suncu se sušilo. Žamor se poljem širio. Kad se oštrica na kosi istupila, kosci su stali, držak kose na zemlju stavili, izvadili belegiju i ujednačenim pokretima prstiju i belegije kosu oštrili.
Ana je u Ivanovom otkosu snoplje vezala. Dok je snoplje uspravljala, prema Ivanu bi pogledala. Kad je kosu naoštrio, malo vode je popio i crnu kosu s čela maknuo. Pogledao je Anu, namignuo i mangupski se nasmiješio. Pogled je maknula,brzo se prignula i snoplje vezala. Srce je lupalo kao da je poludjelo. Kad je sunce u zenitu bilo, Ivan je do Ane došao i rekao da je vrijeme za ručak. Pomogao joj je korpe s kola skinuti i veliki bijeli stolnjak u hladovini prostrti. Na šale i dobacivanja Ana je crvenila, Ivan se smješkao. Ispod bijele košulje bujna prsa su se nadimala. Preko suknje keceljom, uski struk je opasala.“Kad bi znala koje misli me opsjedaju, pobjegla bi. Ima vremena, razmišljao je. Danas kose njegovo, sutra Markovo i tako svaki dan , dok sve žito ne pokose.“ Poslije ručka ,sunce je pripeklo, vrućina isijavala. Nisu osjećali vrućinu ni umor dok su, otkos po otkos, zlatno klasje kosili i u snoplje vezali. Zadnji otkos,zadnji snop s pjesmom su dočekali. Žito je svetinja. Žetva svetkovina. Snoplje su na kola stavili,kući na kolima vozili i u posebne stogove slagali.
Ljubav je kao rađanje dana. Purpurom se zarumeni, srcem zagrije.Ljubav je moćnica srca. Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Po danu, zajedno na polju, Ivan i Ana pogledima su se dogovarali, na večer, po mjesečini, u skrivenim kutovima razgovarali. Velike ljubavi istim jezikom govore.
Sedam dana kasnije, na Ivanovom dvorištu opet su se okupili. Žito je trebalo vršiti. S poštovanjem ,gledali su vlasnika vršilice koji je s pomoćnicima velike gumene remene s pogonskim strojem spajao. Malo dalje postavili su rešeto. Svatko od mještana bio je vješt u jednom od poslova. Uz zaglušujuću buku i dim upalili su vršilicu. Ivan je bio na mjestu ulagača. Ana je užad na snoplju rezala. Vruća tijela su se dodirivala.
U oblaku pljeve zrela zrna u drvena korita su padala. Muškarci su korita na ramena dizali, žito u bubanj rešeta sipali. Veliki kotač na rešetu,dvoje je okretalo. Vrtnjom u bubnju zrno se od pljeve odvajalo u velike platnene vreće. Pune vreće na kantaru su vagali, svaku kilu masnom olovkom na papir zapisivali. Kilažu su glasno izvikivali. Vreće su na očišćeni tavan kuće nosili i sipali. Djeca su pljevu spremala, žene slamu vilama muškarcima dodavale. Oni su slamu oko stožine stavljali, nogama gazili , u stožac slagali. Kasno u noći, pod svjetlima fenjera vršidbu su završili.Na znojem natopljenu odjeću pljeva se zalijepila, u kose uplela. Na bunaru su se umili, Za velikim stolom završetak radova slavili. Plesalo i pjevalo se. Ima žita, biti će i kruha.
Majka je na toplu krušnu peć par pregršti pšenice stavila. Da se prosuši. Ivan je ujutro pšenicu na žrvnju samljeo, majka pogaču zamijesila i ispekla. Miris friško pečenog kruha širio se dvorištem, zadovoljan i sretan osmjeh licem. Za doručkom , majka mu je ,onako usput rekla značajno se osmjehujući , kako je Ana lijepa i poštena cura i dodala: „Ana nema dukate oko vrata, to znaš, ali ima ruke vrednije od zlata. Nije zlato sve što sja, nikad to nemoj zaboraviti.“ Ivan se nasmijao.“Vidim da sve znaš. Na proljeće,poslije korizme, svadba će biti.“
*****
Godine su prolazile. Svake godine u srpnju Ivan i Ana na polje su dolazili, godišnjicu zajedništva obilježavali. Svako oranje i sjetva,svaka radost i tuga, svaka nada ,u brazdama života na licu je zapisana. Ovo je druga godina da polje nije preorano. Nije posijano. Oslonjen na štap, teškom mukom Ivan se prignuo, šaku zemlje zagrabio. Stisnuo je zemlju i šaku otvorio. Rahla i plodna na dlanu se rasipala. Pogled mu je bio mutan i dalek. Zemlja treba slugu, a ne gospodara. Generacije su polja obrađivale, obitelji prehranjivale.Svako vrijeme svoje nosi. Čovjek se svemu prilagođava i svemu prkosi. Konje su zamijenili traktori. Kosce su zamijenili kombajni. Puno se radilo , od svog rada živjelo. Onda je došlo ovo novo vrijeme. Govore: „Kupujmo domaće“. Puste riječi. Uvoz cvjeta, domaće propada. Mladost se po cijelom svijetu raselila. I njegova dva unuka. Sve je manje ljudi, sve je manje radosti.
Duboko je uzdahnuo, mokrim pogledom upitno Anu pogledao. Primila ga je za ruku. „Znam da si nestrpljiv. Unuci nam se za Veliku Gospu vraćaju. I ostaju. Na jesen će polje preorati i žito posijati. Opet će naša polja zlatnim klasjem oživjeti.“ Uzdahnuo je s olakšanjem i pogledom prelazio ravnicu. Znala je što ga muči. „ Ne brini se, rekla je kroz smijeh. Još ćemo mi zajedno na ova polja dolaziti. Između osamdesetih i devedesetih godina, kažu ljudi, dolazi nova mladost:“
Zagrlio ju je i pustio suze neka teku. Unuci će se vratiti. Nastavit će tamo gdje je on stao. Njegov sin je za ova polja i ravnicu ,u Domovinskom ratu ,život dao. Njegovi sinovi to cijene i znaju. Zato se i vraćaju. Trebalo je drugačije biti. Njegov sin trebao je svoju djecu dočekati, ali, čovjek snuje, a Bog određuje. Obrisao je suze, u nebo pogledao.
„ Sine, nije bilo uzalud“, ponosno je rekao.
(Priča objavljena na stranicama udruge Tikvica) 03.09.2020. u 17:30 | 14 Komentara | Print | # | ^
keep distance
Čovjek je društveno, emotivno , prilagodljivo, pokorno i poslušno biće. Naravno ,ne svi. Uvijek postoji suprotnost gore navedenom. Zadnjih mjeseci, privikavamo se na drugačiji život.Prilagodba je dio opstanka htjeli mi to ili ne. Kako se prilagođavamo boljemu, tako se navikavamo na drugačije, lošije. Netko na lakši, netko na teži način.
****
Jedna sam od onih koja se teško prilagođava novonastaloj situaciji. Sretnem neki dan prijateljicu koju nisam vidjela od lani. Ne razmišljajući, zagrlim je. Brzo se ona odmakne opominjući me da još nije vrijeme za zagrljaje. Uz isprike odmaknem se na propisani razmak. Predbacujem si spontanost i nesmotrenost. Jesam li ja neodgovorna ,ili ona previše oprezna?
Da su ljudi postali previše oprezni (rekla bih sebični), naučila sam u jednom danu. Na velikom križanju, stvorila se gužva za skretanje u desno. Nervozni vozači trube. Kćerka izađe iz auta da vidi što se događa. Jednoj gospođi auto je ostao u defektu. Od svih nervoznih vozača i znatiželjnih prolaznika, kćerki se pridružio jedan gospodin , pa su zajedno odgurali auto na pločnik.
Ako je ovaj događaj pokazao uznapredovalu sebičnost, naredni je pokazao svu ljudsku bešćutnost. Starijem gospodinu, poslije izlaska iz dućana, pozlilo je. Teško je vjerovati onome što vidite. Prolaze ljudi pokraj njega, bolje reći, obilaze ga. Prizor koji je teško bez suza u očima gledati.
Jesmo li u strahu za vlastiti život postali bešćutni?
Treba li i u ovakvim situacijama držati distancu!?
Jesu li se empatija i ljudskost izgubile u obaveznom razmaku?
Jesu li oni, koji u takvim i sličnim situacijama pružaju ruku, neodgovorni?
*****
Prilagođavajući se klimatskim promjenama, postali smo meteoropati, nervozni, razdražljivi,ćudljivi , baš kao i vrijeme. Ako sam lani mislila kako je to loše, ove godine život me,( i ne samo mene), naučio kako postoje i gore stvari za čovjeka i čovječanstvo.
Ako smo se do ove godine ponašali( ili trebali ponašati) po moralnim i etičkim načelima, od ove godine, ponašamo se prema uputama, preporukama, naputcima. Naravno da se prema tome trebamo ponašati, ali, gdje je nestala spontanost, srdačnost, gdje su nestale one male stvari koje su nam mamile osmijeh na lice i sreću? Gdje je ,osobna sloboda , sloboda mišljenja i odlučivanja?
Proći će vrijeme korone. S tugom, sjetit ćemo se svih onih koji su otišli s njome.
Hoćemo li se nakon toga vratiti dobrom, starom načinu života gdje je zagrljaj poželjan, gdje razmak nije potreban?
Hoćemo li bez straha za vlastito zdravlje, potrebitom pružiti pomoć?
Hoćemo li ponovno biti ljudi s ljudskošću, čovjek s čovječnošću?
Oznake: ljudi, prilagodba
02.07.2020. u 19:53 | 18 Komentara | Print | # | ^Život se vraća u normalu
Petak predvečer na dravskim poljima. Kiša se sprema. Nigdje čovjeka nema.
Zeleno klasje vjetar njiše
Miriše procvala bazga
U polju procvalo dvorišno cvijeće. Opojno miriše.Mir, tišina, vjetar i prve kapi kiše.
Gdje su ljudi?
*****
Subota ujutro u gradu...
Život se vraća u normalu. Želite li kokice? Možda balone?
Stigao je prvi ulični svirač.
Ljepotu svakog mjesta čine ljudi. Korzo je velika terasa. Grad je živnul.
Sretna, vraćam se doma.
Pitam se, jesmo li iz ove situacije s koronom izvukli pouke? Jemo li naučili, kako nas male stvari čine sretnima?
Na Kapucinskom trgu je velika violina, mladog umjetnika N.Vudraga. Dao joj je ime Glazba.
Namjerno, ili slučajno bez svirača?
Svaki prolaznik čut će ono što želi. Sa, ili bez svirača. Glazba se srcem sklada.
Zašto su svi kafići zatvoreni!?
Vjetar se smirio. Kiša prestala. Na zalazećem suncu prelijevaju su se sve zelene nijanse. Uživamo u ljepoti predvečerja , u miru, u mirisima proljeća. Mali vrtirep trči za drugim mirisima. Poslije parka prolazimo praznim ulicama grada.
Šetnja je trajala duže od uobičajene pa se na povratku odlučujemo za kraći put. Na ulici susrećemo starijeg gospodina. Dok prolazimo, pita nas da li znamo gdje je hotel? Stanemo, objasnimo mu ako pedesetak metara niže skrene lijevo ,da je na odredištu. Primjećujemo da nas zbunjeno gleda, čvrsto drži plastičnu vrećicu u ruci, ničim ne pokazujući da smo mu nedoumucu pojasnile.Kažemo mu da može s nama. Tako će mu biti lakše. Hoda par koraka iza nas. Na kraju ulice zastanemo, pokažemo mu hotel i puteljak kroz parkić kojim će doći na sam ulaz hotela. Zbunjeno gleda nekud iznad nas i pita da li je u blizini jedna ulica. Postaje nam jasno da nešto nije u redu. Kćerka ga pita da li u navedenu ulicu nekome ide u posjet? Odgovara da u toj ulici živi, dodajući kako se,“ samo malo izgubio.“
Vidimo da je nemiran i dezorijentiran. Umirujemo ga govoreći da se ne brine, da ćemo ga doma otpratiti , samo neka nam kaže na kojem broju živi. Vidimo da je to malo veći problem. Postaje još više zbunjen. Pričam mu kako to nije ništa strašno, kako se svakome od nas dogodi da zaboravimo. Vidimo da se silno trudi sjetiti se. Pitamo ga da li živi sam? Zastaje, i kaže da je njegova gospođa bolesna. Ako je tako kako kaže na dobrom smo putu. Nije sam. Na pitanje da li zna broj na koji gospođu možemo nazvati, pruža nam mali preklopni mobitel. Na vanjskoj strani mobitela zapisan broj . Zaključujemo kako mu to , vjerojatno ,nije prvi put, da ima nekoga tko za njega brine. Zovemo broj, ali korisnik je isključio mobitel, kažu. Ništa. Idemo dalje. Dok prolazimo pokraj crkve kaže nam kako zna da je ovuda prošao jer se kod križa prekrižio. Pohvalimo ga. Ponosno nam pokazuje kako na idućim semaforima trebamo skrenuti lijevo. Postaje veseliji. Priča nam kako je uzeo cigarete i križaljku i krenuo u grad na kavu. Nije mu jasno zašto ni jedan kafić ne radi!?
Ne spominjemo nesretni virus, pričamo mu da je dosta kasno, da je subota te je to vjerojatno razlog. U njegovom svijetu nema korone! Hodamo u šutnji. Prepoznaje dućan. Vrlo brzo, naučile smo da jedno prepoznavanje , na kratko, otvara vrata sjećanja. Zna gdje treba u njegovu ulicu skrenuti. Sa svakom slikom sjećanja muči ga zašto ni jedan kafić ne radi. U prsima mi je tijesno. Postajem ljuta na koronu, na cijeli svijet, na kafiće koji nisu otvoreni. Znam da je njegova bolest uznapredovala, ali sam isto tako svjesna da je neispijena kava na terasi i neispunjena križaljka, nešto čega se još uvijek sjeća, nešto što je spona sa stvarnim životom ,ili onim što je od njega ostalo.
Skrećemo u njegovu ulicu. Pažljivo ga promatramo očekujući neki znak prepoznavanja. Ništa. Stoji zbunjeno dok mi gledamo brojeve na zgradama. Kćer ga pita ima li možda kod sebe osobnu iskaznicu. Iz džepa vadi košuljicu u kojoj je na jednoj strani zdravstvena, na drugoj osobna iskaznica. Odahnemo s olakšanjem. U pravoj ulici smo. Sad znamo kućni broj , znamo koje ime na ulazu trebamo tražiti.
Kćer odlazi naprijed tražeći zgradu i ulaz. Mi dva polako hodamo. Prolazimo parkiralištem. Kaže mi kako je i on imao auto, bijeli, ali , ukrali su mu ga i vjerojatno pofarbali. Tješim ga da će policija auto naći. Tjeskoba me guši. Njegovo ponašanje vraća me u ne tako davno vrijeme, na jedno postojanje vrlo slično njegovome. Boli me spoznaja koji je put koji još prijeći mora.
Vidim da kćer na jednom ulazu pritišće zvonce i čeka. Vidim da na interfon razgovara. Maše nam. Odahnem.Gledam kako ga kćer brižno pita ima li klučeve, gledam kako mu nježno proba objasniti da bi možda ključ trebalo drugačije okrenuti, ničim ne pokazujući da bi ona vrlo brzo vrata mogla otključati. Nekad ,vrlo male, naizgled beznačajne stvari, čovjeku vraćaju komadić slobode i ljudskog dostojanstva. Preplavi me osjećaj nježnosti i ponosa na moje dijete. Na njezino ponašanje i razumijevanje.
Simpatična gospođa otvara ulazna vrata. „ Jesi li se ti meni opet izgubio?, brižnim glasom pita. Ništa joj ne odgovara. Gledam kako s obadvije ruke prima kćerkinu ruku. Neizmjerna zahvalnost bez riječi.Ljubazno odbijamo gospođin poziv na kavu .
Vraćamo se doma.Mali vrtirep i dalje veselo trčkara i šnofka. Ulične svjetiljke se pale. Noć se spušta . Ulice su prazne. Svi kafići zatvoreni. I ljudi u svoja četiri zida.
Dok virus vlada, druge bolesti, ponekad, prošeću ulicama grada. One bolesti koje imaju razmjere epidemije, koje se ne prenose bliskim kontaktom, koje nas tiho i neprimjetno stavljaju u izolaciju, koje brišu slike sjećanja.
Jesmo li u silnoj potrebi da zaštitimo čovječanstvo, zaboravili na ljude?
Oznake: ljudi, bolesti, svjesnost
03.05.2020. u 13:10 | 17 Komentara | Print | # | ^Ljudi i oni drugi
Dok se još može, svaku priliku koristimo za šetnju dravskim poljima. Za dva sata prijeđemo između osam i devet kilometara, birajući različite staze i šumske puteljke.
U zadnje vrijeme, dogodi se da sretnemo usamljene šetače. Dok prolazimo jedni pored drugih uljudno se pozdravimo. Prije ove nesretne situacije , neznanci se nisu pozdravljali.
Je li nas ovo vrijeme naučilo kako nije lijepo dok je čovjek od čovjeka odvojen? Dok su puste ulice, prazne terase, dok se ništa ,osim nemira i iščekivanja vijesti ne događa, dok ste odvojeni od rodbine i prijatelja, lijepo je sresti čovjeka. Neki, istina nepotrebno, sa sigurne udaljenosti pitaju ima li ljudi na putu kojim smo prošli, dodajući kako je njihov četveronožni ljubimac svadljiv. Netko će reći, malo je....ali mene veseli.
To su pozitivne stvari koje sam ovih dana doživjela od ljudi.
Drugo što me veseli je u jutarnjim šetnjama, na livadama ili u blizini šume ,vidjeti srne. Još uvijek plašljive i oprezne, uživaju u slobodi bez previše ljudi.
Puno je onih koji ni danas, ni sutra, ništa neće naučiti. Uvijek su bili i uvijek će biti, ljudi, i onih drugih, ma kako ih zvali.
Šećete li se prilaznim putevima poljima, svakodnevno vidite nove hrpe smeća. Prije ovoga, pretpostavljam noću, ekološki onesviješteni, smeće su umjesto u kante ili na reciklažna dvorišta, odlagali u prirodi. Nema te komunalne službe koja će toliko počistiti , koliko gore spomenuti mogu odložiti. Ako je jedno ilegalno odlagalište počišćeno i stupićima zabranjen prilaz, oni smeće odlažu pokraj stupića.
Prekjučer, na povratku iz šetnje vidimo zaustavljen auto pokraj livade u neposrednoj blizini naselja. Lik iz gepeka vadi smeće i baca na livadu. Vidjevši da mu se približavamo brzo sjeda u auto i stisne po gasu. Trubimo mu kao ludi. Predaleko je bio dok je stajao, prebrzo je vozio da bi stigla vidjeti registarsku oznaku. Počastimo ga s bezbroj epiteta pazeći da ne spominjemo životinje. Grijeh je takve ljude sa životinjama usporediti.
Jučer, na drugoj strani uzoranog polja, na kojoj je vlasnik iskrčio šikaru, uz pozamašan broj raznoraznog smeća, lik mirno vadi smeće , otvara vreće i slaže svoj deponij , slažući prazne vrećice. Za drugu turu, pretpostavljam.
Pod dojmom jučerašnjeg događaja, ljuta kao ris, provučem se na oranicu i glasno pitam lika što to radi? Kako ga nije sram?
Kćerka me stišava napominjući da ništa promijeniti ne mogu, osim naljutiti dotičnu budalu, dodajući kako smo same i da ne znamo s kim posla imamo. Nerado je poslušam, dodajući kako bi se s takvima, s guštom, i fizički obračunala.
*****
Iako ljute i razočarane, nastavljamo šetnju. Na otprilike pola puta dođemo do rukavca na Dravi i drveta pod kojim volim sjesti i odmoriti se.
Čovjeku tako malo treba. Zdravlja, slobode,mira i komadić neba.
Oznake: ljudi, životine, priroda
01.04.2020. u 20:44 | 16 Komentara | Print | # | ^Kad se bojim, onda se borim
Kad je teško, kad treba reagirati, nađem snagu, dignem se, idem, snalazim se. Trudim se biti hrabra, bodriti, snagu dati.
Ne plačem kad se bojim. Onda se borim.
Što kad ova situacija prekida borbu? Nadam se da će oni koji ne razumiju, koji se neodgovorno ponašaju, shvatiti. Da možemo krenuti dalje. Ne samo mi. Puno je onih koji su na čekanju nalaza, dijagnoza, liječenja. Puno je onih koji se nadaju.
Svi se bojimo , svi se borimo protiv korone. Na kraju kolone su oni koji čekaju, koji se bore sami. Diljem svijeta još uvijek su i oni, koji umiru gladni.
Ma kako teško ,ovo je borba iz koje bi svi trebali naučiti kako smo svi ljudi, kako svatko ima samo jedan, svima nama jednako vrijedan. Život.
Nikad to ne smijemo zaboraviti.
****
Da jedna nevolja ne dolazi sama, u nedjelju smo naučili. Uz nesretnu koronu, potres.U šoku , gledala sam što snaga prirode može učiniti. Danas na procvjetalo proljeće snijeg. Kažu, meteorološki gledano, ništa neobično, Istina. Ali uz sve ovo , ljudima je dosta. Kad sve ovo prođe, nadam se da će ljudski rod pouke izvući. Znam da svi neće, ali većina hoće.
Plačem često ovih dana.
Plakala sam gledajući kako su se svi ujedinili. Plakala sam gledajući kako smo veliki kad treba. Plačem dok vidim koliko u nevolji humanosti ima. Veličina čovjeka je u teškim trenutcima. Ovih dana, puno velikih ljudi ima.
Plačem često ovih dana.
Plačem jer su se ribe u venecijanski kanal vratile. Plakala sam nad čistim nebom iznad Vuhana. Plačem nad životima koji su stali, da bi se to moglo dogoditi.
Plačem nad spoznajom što smo svojim postojanjem prirodi i sebi samima učinili. Priroda bez čovjeka brzo će se oporaviti. Čovjek bez prirode će izumrijeti.
****
Drava mirno teče. Na obali naplavine. Rijeka sve ono što je suvišno , što joj ne pripada, negdje usput, na obali ostavlja. I teče dalje.
I čovjek će , kad sve ovo prođe, naučiti da smo svi ljudi. Različiti?! Samo naizgled. Priroda nas uči pripadnosti -Ljudi , ljudima. kamenčića ,kamenčićima.
Oznake: ljudi, vrijeme, ljudskost, strah
25.03.2020. u 00:27 | 11 Komentara | Print | # | ^U očekivanju Godota
Tmurno i sivo vrijeme. Gubi se koraci na putu.
Kroz tračak svjetlosti provlače se sjene.
Stvarnost uronjena u maglu.Huk sove u sablasnoj tišini.
Sjedam na panj porezanog stabla. Razmišljam o ljudima i vremenu. O strahovima i nadanjima.
Podsjeća li i vas ovo vrijeme na dramu „ U očekivanju Godota“, Samuela Becketta?
I mi, kao i Bekettovi junaci tražimo način da nem vrijeme što prije prođe. Dok čekamo , razmišljamo o ljudskom postojanju i samom sebi , o ljudima oko sebe. (nekoji da, nekoji možda i ne).
Hoće li se Godot pojaviti? Hoće li nam vratiti svjetlost i radost u život? Tko je naš Godot? Jesu li to oni koji se nadljudskim naporima trude zaustaviti nešto što se teško zaustavit može?
Što nam je činiti?
Moramo ih slušati. Moramo se ponašati onako kako nam kažu.
Ugledajmo se na prirodu. Svaki dan suočena s ljudskom sebičnošću, pokazuje nam svu ljepotu postojanja, mir i dostojansvo.
Oznake: ljudi, vrijeme, iščekivanja
17.03.2020. u 00:39 | 6 Komentara | Print | # | ^Važno je stići
Prohladno je. Godi svježina. Sumrak se spustio nad gradom. Žurim se. Još je puno toga što trebam napraviti.
Ispod neonki trepere plava svjetla. Uvlači se nelagoda i tjeskoba.
Dolazim bliže mjestu događaja. Užurbani službenici. Ježim se.
Dva života, u žurbi, našla su se na istom mjestu. U jednoj točki.
Krivac i žrtva trakama ograđeni. Jesu li napravili sve što su trebali ?
Jesu li rekli sve što su htjeli?
Zovem svoje. Provjeravam jesu li na sigurnom.
Promatrači sa strane, svjesni da je između žurbe i života, trenutak.
Teška koraka, skrećem u drugu ulicu. Duži je put. Nije važno. Važno je stići.
Drugi dan odahnem. „Samo“ su ozlijeđeni.
Obećana zemlja
Svjedoci smo ekonomskih migracija. Svi žele na Zapad. I oni s istoka, i oni s juga. Svi težimo boljemu. To je ljudski i u redu.
Članak u Regionalnom Tjedniku nameće pitanje , jesmo li svjesni onoga što imamo? Da li je baš sve bolje (osim plaće), tamo kamo idemo?
Pitam se, da li su naši ljudi u nekoj drugoj, „obećanoj“ zemlji našli ono što i trojica mladića iz Nepala.... u Hratskoj?
****
(slika iz Reginalnog)
Izuzetno lijepa i topla priča Višnje Gotal u Regionalnom Tjedniku, o trojici( od sedamnaest)radnika iz Nepala , u kojoj između ostalog piše..
Trojica mladića ,nakon rada na građevini u Kataru i Dubaiju,gdje su kako kažu radili 13 do 14 sati dnevno, s jednim slobodnim danom u mjesecu (preračunato) zarađivli su 1500 do 2000 tisuće kuna. Za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva čuli su za Luku Modrića i Hrvatsku. Vidjeli su ponudu poslova u Hrvatskoj. Iz podnožja Himalaja došli su, kako kažu, u obećanu zemlju. U Hrvatsku. Vrijedni i nasmijani osvojili su simpatije zaposlenika. I ne samo njih. Kako piše u članku, već su i na zagorskom roštilju bili.
U Varaždinu im je lijepo. Oduševljeni su ljubaznošću , čistoćom grada , redom i mirom. Za tri godine(koliko planiraju ostati), u Nepalu će ,kažu, od zarade kuću i auto kupiti i oženiti se(sva trojica su zaručeni). Zaposleni su u Marleksu Poslodavac im je bicikle obećao nabaviti. Oni se ne mogu načuditi , jer kod njih bicikle imaju imućniji.Ipak , od svega, najnevjerojatniji je bio posjet liječniku u bolnici, jednoga od njih. Kod njih, u ovakve bolnice mogu samo jako bogati, jer noćenje u bolnici stoji 2000 eura.
****
U vrijeme kad je teško do radnika doći, za promjenu, lijepo je bilo ovakvu priču pročitati.
Nadam se da će sve ono što planiraju, jednog dana ,novcem u Hrvatskoj zarađenim, u svojoj zemlji i ostvariti.
S duge strane, nadam se , da će svi oni koji su se diljem svijeta raselili, naći sve ono što su u obećanoj zemlji tražili, jer ono što je jednima loše, drugima je dobro. Ono što je jednima malo, drugima je puno, ovisno o tome gdje živimo, kakav standard imamo, na što smo navikli, što želimo.
Oznake: ljudi, rad, obećane zemlje
24.05.2019. u 12:09 | 17 Komentara | Print | # | ^Udruga Tikvica i "Trojica iz Gradišta"
Lani sam pisala o Gradištu i I. Međunarodnom zborniku „Trojica iz Gradišta“. , u spomen na trojicu gradištanaca Matu Mandića, Pavla Vranicu i Antuna Jovanovca.
Ove godine, u subotu 04.05.održano je predstavljanje II. Zbornika „Trojica iz Gradišta.
Udruga Tikvica radi na promicanju kulture, kulturne baštine, tradicije ,tradicijskih zanata i običaja. O tome najbolje govori program koji su pripremili u sklopu predstavljanja zbornika. Raznolikost i ljepota Slavonije u riječi i pjesmi.
Mnogo je načina na koji možemo sačuvati svoju kulturnu baštinu. Na koricama knjige jedna priča je ispričana.
(što slike predstavljaju objasnili su na stranicama Udruge)
"Na prednjoj strani nalazi se Vinko Babić kako sjedi za sinijom, a ispred njega su našarane tikvice dok u košari imamo one koje su očišćene za rad. Šaranje tikvica u Gradištu je inače zaštićeno dobro od strane UNESCO-a , te gotov proizvod predstavlja autohtoni gradištanski proizvod-suvenir. Iznad Vinkove glave vidite pticu na grani koja je spremna poletjeti što govori o slobodi šaranja tikvica, odnosno da su motivi na njima raznoliki. Na zadnjoj strani opet ptica...iza tikvice simbolično smo postavili paučinu ispred koje se nalazi velika tikvica...Kombinacija paučine i ovako divno ukrašene tikvice predstavlja simboliku koja nam govori da se nešto vadi-čuva od zaborava. Inače, tikvica koju smo postavili u vidu fotografije kao zadnju koricu nalazi se NA DVORU JAPANSKOG CARA AKIHITA, a izradio ju je VINKO BABIĆ iz Gradišta"
Na plaketama, pohvalnicama i zahvalnicama također.
Ove godine u sklopu programa imali smo priliku voziti se u kočiji, idiličnim slavonskim selom.
Više od vožnje razveselio me podatak koji sam saznala u razgovoru sa mladim, simpatičnim kočijašem, koji kaže, kako u Gradištu ima 46 konja. Često slušamo kako je Slavonija iseljena i raseljena. Dođete li u Gradište nećete steći takav dojam. Iskreno se nadam da sam u pravu.
O srdačnosti i gostoljubivosti mogla bih cijeli post napisati.
******
Uz sve navedeno, ljudi Gradišta i Udruge su humanitarci. Tako je ove godine manifestacija imala kulturni i humani karakter.
Evo o čemu se radi.(dijelim objavu s njihovih stranica)
Martina Stojanovic is with Tomislav Stojanović.
March 22 •
Dragi prijatelji, poznanici, rodbino, svi ljudi dobrog srca!
Ovo je Šimun, naše treće djete, naše ČUDO...
Šimun je rođen sa brojnim malformacijama koje ga spriječavaju unatoč velikoj borbi i želji da stane na svoje nogice. Priliku za liječenjem smo dobili u jednoj američkoj bolnici na Floridi , Miami(West Palm Beach) gdje bi dr.Paley uz asistenciju drugih liječnika operirao Šimuna. Do njegove 2.godine najkasnije moramo krenuti sa operacijom. Ovim putem vas sve molimo za pomoć, kroz borbu koja traje već godinu i 5 mjeseci financijski smo iscrpljeni. HZZO je donio pozitivno rješenje glede operacije,ali Šimunov oporavak bi trajao oko pola godine, a mi bismo to vrijeme trebali pokriti sve troskove života u Americi, sto je nama trenutno nedostižno uz sve odlaske na preglede iz Županje u Zagreb, uz medicinske potrepštine koje sami financiramo, uz dvoje druge djece...Pomozite nam da odemo sa Šimunom po njegove “nove nogice”, pomozite nam da naše djete konačno prohoda...
Molim Vas da ukoliko možete izdvojiti koju kunu uplatite na račun otvoren u Erste Banci:
HR3624020063103590525
otvoren na ime majke MARTINA STOJANOVIĆ, Županja
Opis plaćanja:Darovanje za zdravstvene potrebe-Šimun Stojanović
Za donacije iz inozemstva BIC/SWIFT je ESBCHR22
Unaprijed vam svima hvala što ste dio naše borbe d i molimo vas ako i ne možete financijski pomoci da podijelite naš post, a Šimuna spomenete u svojim molitvama...
Mislim i molim za Šimuna.Dijelim objavu. Svaka kuna, za šest mjeseci boravka roditelja na Floridi , dobrodošla je.Pomozimo im.
Oznake: Književnost, ljudi, humanost
06.05.2019. u 14:30 | 18 Komentara | Print | # | ^Ekološka o(ne)sviještenost
U subotu kasno popodne nakon svih priprema, idealno mjesto za predahnuti, udahnuti svježi zrak, opustiti se , u miru uživati, je dravska šetnica.
Drava se na proljetnom suncu rasteže, proteže, šumi, na svom putu prema ušću. Sjene su u vodu uronile. U zeleno vodu obojile.
Susrećemo rijetke prolaznike koji se iz šetnje vraćaju. Odlučujemo se za dužu šetnju stazama i puteljcima kroz šumu. Što dalje od glavne šetnice odmičemo, sve češće uz staze i puteljke,nailazimo na tragove ekološke o(ne)sviještenosti. Komunalne službe teško da mogu počistiti, koliko ljudi smeća mogu dovesti. Pitamo se da li ljudi za reciklažno dvorište nisu čuli, možda račune nisu platili, ili im je , ovako bez naknade jednostavnije smeće u šumi ostaviti? S obzirom na ono što se uz puteljke nalazi, čini mi se da siromašni nisu(materijalno).
Siromaštvo duha i izostanak empatije prema onome što nas okružuje (lokalno i globalno) dovelo je do klimatskih promjena i svega onoga što uz njih ide.
Izašli smo iz šume. Idemo polako uz odvodni kanal hidrocentrale. Razgovaramo o nesretnim balama na samom ulazu u grad. Nadamo se da će ove jeseni( kako je naš gradonačelnik i obećao), bale početi makivati. Činjenica je da svi smeće proizvodimo, istina je da smeće (s razlogom) nitko u svojoj blizini ne želi. Pitamo se zašto se nitko ne sjeti(po uzoru na neke zemlje) povući novce iz EU fondova i smeće korisno iskoristiti.U nadi da će se u dogledno vrijeme netko i toga sjetiti, prestajemo razgovarati i šećemo u tišini.
Na svakih dvadeset, trideset metara uz obalu, ribiči su napravili klupice za ribičiju.
Vrijeme je za mali predah.
Sjedimo na obali. Nigdje čovjeka nema. Nevjerojatan mir.
Proljeće se u svojoj ljepoti paletom šarenih boja razmeće.
Sve je samo naizgled mirno. Život raste i buja. Sve se kreće.
Na cvijeću pčele i bumbari zuje. Šuštanje krila razigranih leptira.
U krošnjama ptice cvrkuću.U travi, na suncu, zrikavci zriču.
Vjetar se kroz krošnje provlači. Lišće šapuće.
Bijeli cvjetovi topole i maslačka , nježni kao mašta, lijepi kao najljepše želje,rasplesani na vjetru.
U beskraju mira, vrtlog je nemira. Simfonija zvukova. Ljepota života u nastajanju. Čarolija života i zajedništva u postojanju.
****
Danas je Dan planeta Zemlje. Zemlja nam daje , ali za nemar i neposluh, s kamatama vraća.Pazimo i čuvajmo je.
Na kraju dana
Na kraju radnog dana umorno se u fotelju spustila.
Jesu li se ljudi promijenili ili je vrijeme za odmor? Vjerojatno jedno i drugo. Jedni druge iscrpljuju (svjesno ili nesvjesno, svejedno) onim čime ne bi trebali. Jedni pričaju o veličini i ispravnosti svojih stavova i mišljenja, drugi opet o snazi svoje vjere i uvjerenja, treći su uporni u osporavanju ovih što uvjeravaju. Najbolji su oni koji se u čudu pitaju zašto njihovu dobrotu drugi ne prepoznaju? Zašto to ljudi rade? Koga uvjeravaju? Svako naglašavanje je uvjeravanje samoga sebe u ono što, ili kakvim želimo da nas drugi vide.Jesu li ljudi postali nesigurni?
Tako lako i tako jednostavno je (ili bi trebalo biti) biti ono što jesmo.
Umorna i iscrpljena uzima torbe i ide doma.
Zaustavlja se pred zgradom. Podiže pogled. Na prozoru s radošću i nestrljenjem iščekuju je dva oka. Žuri stepenicama. Otvara vrata. Vrti se. Skače. Liže je. Proba joj reći
-Dugo te nije bilo. Nedostajala si mi.
Njezina mala dlakava ljubav... odanost, prijateljstvo ...i pripadnost. I trči u sobu muškarcu s gitarom u ruci.
- Gledaj, došla je.
Da odijelo čini čovjeka, malom vrtirepu kupila bi tri. Onako mali, veći je od nekih ljudi.
U plavom pogledu zaiskri radost. Na licu osmjeh. To je njezina ljubav. Velika.
Sjede opušteno u polumraku. Misli joj odlutaju. Želja u suzi utoljena niz lice joj klizi. I kapne na dlan. Njegovi prsti na dlanu. I želja na dlanu podijeljena.
Zatvara oči i opušta se. Misli putuju daleko. Nepreglednim zelenim prerijama, bosonoga, trči nepoznatim stazama. Slijedi vuka. Slijedi trag istine. Šluša glas svog srca. Ona je dijete Sunca i Neba. Slobodna. Hrabra. Odvažna. Putuje još dalje. Trči još brže. Brže od sjena koje je prate. Hvata i lomi strijele joj upućene.
Jača je od slabosti. Veća od straha.
Oznake: ljudi, ljubav, prijateljstvo, pripadnost
14.03.2019. u 22:32 | 10 Komentara | Print | # | ^Nemam omraženih,volim sve
Nesanicu svatko od nas riješava na svoj način. Danas sam iz knjižnice posudila knjigu znakovitog naslova“Ima vrijeme za sve“. Tako je nekako i ovo, moje vrijeme za blog. Prolistam stranice, pročitam priče, poeziju,putopise ....Volim šarolikost i raznolikog napisanog. Nešto napišem, nešto od toga podijelim, ovdje s vama. Svatko ovdje ostavi djelić sebe, svojih misli, osjećaja, razmišljanja. Svatko od nas ima svoje strahove,nedoumice i dileme. Nešto od toga dijelimo, sa nečim se sami nosimo .
*****
-Nemam omraženih, volim ih sve.
Jedan je od ponuđenih odgovora u anketi bloga.
****
Kako u životu, tako i ovdje, na blogu, naučila sam.......
Život su četiri godišnja doba. Izmjenjuju se. Tiho i neprimjetno . Jedno u drugo uranjaju, zajedno sa Suncem putuju.Postoji dan i noć,svjetlost i tama. Postoji jin i jan. Dobro i loše. Postoji razumljivo i prihvatljivo, nerazumljivo i neprihvatljivo. Postoje sile svjetla i sile tame.
Negdje u tom Svemiru, na svom putovanju, malen i neprimjetan je čovjek, ljudi,sudionici Svemira, života u njemu.Svemir je Krug, Zemlja Kružnica, a Život, krug u kružnici. Ljudi, sudionici u krugu, jedna su mala točkica. Život je ciklički krug. Okreće se opet i ponovno, svaki puta u novom obliku. Gdje završava , a gdje započinje krug? Gdje završava, a gdje počinje svemir? Počinje li život rođenjem, završava li smrću?
Svjesnost postojanja postavlja pitanja. Zabrinutost prolaznosti traži odgovore.
*****
Ne znam što je mržnja. Znam što je ljubav. Ovdje ima ljudi koje razumijem, koje volim čitati i one koje čitam iako ih ne razumijem. Kako ja njih ,tako i oni mene. Ako se ne razumijemo, ne znači da se ne volimo. Ljudi smo.
Nema ljubavi bez međusobnog poštovanja i uvažavanja. I naravno ,poznavanja. Poštivaj me, ne vrijeđaj me, za ljubav ćemo se dogovoriti.
Kako je lako i jednostavno ljude voljeti , usprkos i unatoč svemu. Sa svim manama i vrlinama. Nije teško biti ono što jesmo. Čovjek s čovječnošću, ljudi s ljudskošću.Lijepa riječ, osmijeh i zagrljaj ništa ne koštaju, a liječe.
Prošlost....kao uteg vuče nas na dno.
Ne skidamo okove. Stavljamo nove. Od procjepa stvaramo ponore. Rušimo mostove. Lakše je rušiti nego graditi mostove. I prijateljstva.
Prošlost je povijest. Iz dobroga napravimo bolje. Iz lošega naučimo.... Da. Bilo je. Ne. Ne ponovilo se.
Sutra ćemo zakoračiti u budućnost. Onakvu kakvom je učinimo. Bez ponora i razdora. S mostovima razumijevanja. I prijateljstva. Samo ako to želimo.
*****
Zašto uvijek kad pričamo o ljudima i osjećajima, sve stavljamo između ljubavi i mržnje, kad toliko toga stane između jednoga i drugoga?
Pismo tati
Okretao je pismo u ruci gledajući na stražnjoj strani adresu bez imena pošiljaoca. Tko li ga se samo sjetio nakon toliko godina? Previše je uspomena iz tog grada. S podvojenim osjećajima pismo je otvorio.....Dugo je sliku gledao. Srce mu je luđački lupalo, u ušima bubnjalo. Slova su mu pred očima titrala.... Je li moguće?
*****
Pismo ću početi riječima koje sam ti uvijek željela reći....
Dragi tata!
Ja sam tvoja kćerka Irma. Priznata , a nepoznata. Moja mama je Anka. Znam da je nisi zaboravio. Ona je bila i ostala žena koja se pamti. Često me vodila na vaše mjesto. O vašoj ljubavi pričala. Poznajem te kroz njezine riječi. Upoznala sam te sa slike u mom albumu. Jedinu sliku koju je imala , mama je u album stavila , ispod slike napisala Tata.
Ti si jedna u mom albumu Slika. Dugo godina sliku sam gledala. Preko slike prstima prelazila. Od suza i pusa slika je izblijedila. Ne poznajemo se, a ipak, stranci nismo. Tvoja krv u mojim je venama, tvoj gen, u mojim je genima.
Ne brini. Ne osuđujem te. Ne okrivljujem te. Puno toga mi je nedostajalo u djetinjstvu. Ne, materijalnog. Njega sam uvijek imala.Istina, ne previše, ali nisam ni oskudijevala. Za svaki Božić pod borom me čekao “ tvoj“ veliki šareni paket. Za svaki rođendan čestitka i poklon.Nisam trebala poklone. Često sam maštala kako me nosiš na ramenima. Pitala sam se , kako je sjediti u tatinom krilu? Kako izgleda zajednički ručak za stolom, za kojim sjede i mama i tata?Djeci koja su za tebe pitala prave bajke sam pričala .
Mama se silno trudila . Sve do trinaestog rođendana. Tog dana sve mi je ispričala. Objasnila mi je sve o polici „tvojih“ darova koje sam ljubomorno čuvala. O tebi, rekla mi je onoliko koliko si joj rekao. Onoliko koliko je znala. Bila sam povrijeđena, tužna i ljuta......na mamu , na tebe, na sebe.....na cijeli svijet. Na onaj dio života koji je bio laž.
Zašto si otišao, zašto si je trudnu ostavio, tek nedavno je saznala.,kao i ja.Slučajno.Marka sam srela u diskoteci. Plesali smo, jedno drugom se svidjeli. Za drugi dan prvi spoj smo dogovorili. Pričali smo o svemu i svačemu. Bilo je nevjerojatno koliko toga zajedničkoga imamo. Koliko istih stvari volimo. Smijali smo se kada smo vidjeli da i on i ja, na istom mjestu, znamenku na licu imamo.
- Uspomena na oca, rekao je.
-Ti barem uspomene na oca imaš, rekla sam mu. Ja imam samo jednu, u albumu sliku.
-Ovo je slika mog oca prije nego što je otišao. Čuvam je u novčaniku.
Neću ti pisati kako sam se osjećala kada sam tvoju sliku ugledala. Istu onu, ispod koje u mom albumu piše tata. Neću ti pričati kako smo se osjećali kada smo na prvom spoju upoznali....on sestru , a ja brata.
Ne moram ti reći koliko se Marko iznenadio. Nikad mu za mene jednu riječ nisi rekao.Nije da nisi imao prilike. Svako ljeto dva tjedna provodi s tobom i tvojom obitelji!? Od njega sam saznala gdje živiš. Znam da tamo imam još jednu sestru i brata. Ahmeta i Hanu.Znam da ni oni za mene ne znaju.
Sad znam zašto si otišao. Moram ti reći da si dobro postupio što si uniformu skinuo , što pušku nisi nosio, što po svom narodu nisi pucao. Malo smo se na tvoj račun i šalili.Gdje god si bio širio si ljubav.
Često se pitam, mada znam da odgovor nikad neću saznati, da li si se ikada pitao kako izgledam, jesam li sretna? Jesi li bar jednom u životu poželio vidjeti me? Jesi li se ikada pokajao zbog svega što si učinio?
Čitamo knjige,gledamo serije diveći se mašti pisca, načinu na koji je priču sa sretnim završetkom napisao. I ti i ja znamo da su priče koje život piše nešto drugačije. O nama, odnosno o tebi zavisi kako će naša priča završiti.
Zato ti šaljem svoju sliku. Znam da je nećeš čuvati u novčaniku. Znam da je ni u album nećeš staviti. Šaljem ti da je imaš, ako jednoga dana u naš grad svratiš... da me prepoznaš.
Ako ikada budeš dolazio povedi Ahmeta i Hanu. Da se vidimo. Da se upoznamo. Da jednu zajedničku fotografiju napravimo. Za nas. Za albume naše djece jednog dana. Za uspomene i sjećanja .
Prije dva tjedna sam te nazvala. Kada sam tvoj glas čula kao da sam zanijemila. Pitao si koga trebate, što želite..pitao si tko je? Ja nisam imala snage reći...
Tvoja kćerka Irma.
****
Pismo je na stol stavio, ponovno sliku uzeo i dugo gledao.Lijepa , hrabra i odvažna. Na majku.
Oživjela su sjećanja....
Tog dana čekao je Anku na njihovom mjestu. Jesen je kistom lišće pobojala. Rijeka se lijeno obalom provlačila. Jata ptica na jug se spremala. Govor mržnje i oružja su zveckala. Vrijeme je bilo Anki reći da će otići, a to da je oženjen i da sina ima ,nikad nije rekao, pa neće ni sada. Volio ju je onako mladu i nasmijanu, znao je da bi ga ostavila kada bi znala. Došla je nekako drugačija, tiha i blijeda. Stisnula se k njemu i zaplakala.
Očekivao je tisuću razloga za Ankine suze, ali onaj kojega je čuo nije. Koliko je bešćutan bio tek danas je shvatio. Sve i da nisu bila loša vremena oženiti je nije mogao. Rekao je neka se djeteta riješi dok prekasno nije, ako pak to ne želi , jedino što će dijete od njega dobiti je ime oca. Od šoka ni govoriti mogla nije..... Otišao je, ni pozdravio je nije. Nikada je nije zvao, nikada je ništa nije pitao. Čuo je da je kćerku rodila. Nikada se nije javila, nikada ništa nije tražila.
Ne postoji opravdanje za njegovo ponašanje ni onda, ni sada. Sam sebe opravdavao je starom poslovicom kako je mladost ludost. Danas je naučio da je mladost ljubav, da je za ljubav potrebna hrabrost i odgovornost. Od laži se ne bježi, istina te kad tad sustigne.
Iz pisma je zaključio da joj majka sve rekla nije. Da je znala, siguran je bio, da mu pismo nikad ne bi napisala.
Duboko je uzdahnuo, u kaput sliku i pismo stavio i doma krenuo.
Vrijeme je za istinu.
Oznake: ljudi, Osjećaji, pisma
15.11.2018. u 21:35 | 9 Komentara | Print | # | ^Koraci
Prvi korak. Nesiguran. Postižemo ravnotežu. I sigurnost. Koračamo.....
Korak po korak. Hrabro. Naprijed. U sutra. Sutra je budućnost. Onakva kakvom je stvorimo. Možda bi mogli drugačije?Nismo sami. Zajedništvo je budućnost. Ljudi smo.
Dogodi se...Korak u raskorak-mišljenja, stavova,prihvaćanja,odobravanja,osporavanja. Moćni i nemoćni. Obespravljeni i povlašteni. Borba za istinu.
Korak naprijed,natrag dva.Status quo.Odobravanje i osporavanje učinjenog. Jednima dobrog, drugima lošeg. Koplja se lome na onome što ne možemo mijenjati. Lakše je raspravljati, nego djelovati.
Sutra je. Nismo sami. Koračamo dalje. Jučer smo se zaboravili okrenuti. Zaboravili smo pogedati tragove koje smo ostavili iza sebe. Sutra ćemo.
Ljudi smo. Dogodi se.
Oznake: ljudi, koraci, tragovi
11.10.2018. u 23:34 | 6 Komentara | Print | # | ^Putnik
Danas smo navikli slušati priče o ljudskoj zloći, pohlepi, prevari. Često kažemo kako postajemo ljudi bez ljudskosti!? Da li je baš tako?
*****
-Ako ovako nastavi padati, stat ćemo na prvoj stanici. Brisači ne stignu staklo čistiti, zabrinuto je rekao Kic.
- Maše li nam netko, ili se to meni čini?, upita Vragec.
Kic je usporio i na kraju zaustavio autobus. Kroz otvorena vrata vjetar je kišu unutra nosio. Vratima se mokar do kože, putnik približio.
-Mogu li s vama ?
-Ulazi čovječe! Koja vas je sila na ovoj kiši ostavila? Ako u torbi imate nešto suho, u prolazu se presvucite i sjednite. Doći ću do vas, ništa ne brinite ; rekao je Vragec odmahujući glavom.
-Sve mi je mokro. Ne mogu se presvući. Ne brinite, stajat ću na stepenicama kod zadnjih vrata. Ovako mokar na sjedalo ne mogu sjesti.
Dvadeset godina biti vozač i kondukter naizmjenično, nauči čovjeka prepoznati ljude. Po ponašanju i nelagodi, Vragec je znao da je pred njim pošten čovjek kojega je nevolja stisnula . Vratio se do šofera i sa sjedala svoju vestu uzeo.
-Evo, moju vestu obucite . Hlače na žalost nemam. Sjednite na zadnje sjedalo. Sve je u redu, obratio se znatiželjnim putnicima. Čovjek je samo pokisao.
Nikad se neće naviknuti na pretjeranu ljudsku znatiželju. Da je u pitanju bio pijan, glasan ili nasilan putnik, Vragec je znao da nitko u njega ne bi zurio. Svatko bi ispred sebe u nešto gledao. Kad vide da opasnosti nema, onda ih svaka riječ silno interesira. Kada se putnik presvukao i na zadnje sjedalo do prozora stisnuo, Vragec je do njega došao.
-Dokle putujete?
-To ćete vi meni reći; poluglasno, putnik je rekao. Imam petnaest kuna. Za toliko mi kartu naplatite i onda mi samo recite gdje moram izaći.
Ovako nešto Vragec još nije doživio. Sjeo je do putnika i tiho ga upitao:
-Recite kuda ste se uputili? Gdje i kada trebate stići?
-Sutra ujutro u šest sati , u Splitu , na radnom mjestu moram biti.Malo ću hodati, malo stopirati. Možda me netko i pokupi. Znate, kad me vide pokraj ceste s ovom mojom vrećicom, ljudi nerado staju. Da sam na njihovom mjestu i ja bih razmislio. Vidite i sami da ovakav baš ne ulijevam povjerenje, rekao je i prvi put Vrageca hrabro u oči pogledao. Prije godinu dana izgubio sam sve što sam imao. Nije moja priča jedina. Ima nas takvih na stotine. Banke , krediti, sudužnici, dužnici, danas dobar posao, sutra na cesti. Zato mi je važno do Splita stići.Neću vas gnjaviti, samo vam želim pojasniti da nisam danguba i probisvijet. Nisam ja ovako naviknuo; rekao je putnik i pogled kroz prozor skrenuo.
-Dobro. Dajte mi tih petnaest kuna. Vidjet ću s kolegom što možemo učiniti.
Vratio se Vragec do Kica i sve mu ispričao. Njih dvojica često voze skupa, dobro se poznaju i razumiju.
-Ja ću dati dvadeset kuna, ti isto toliko i njegovih petnaest , karta je do Zagreba. Naravno, ako se ti slažeš; rekao je Kic.
Nema tih novaca kojima možeš kupiti ili naplatiti iskrenu ljudsku zahvalnost. Dvadeset kuna su dvije kave nekome, a petnaest kuna drugome sav novac koji ima.
Kiša je i dalje padala. Sada su vozili autocestom pa je lakše bilo. Kic je cijelo vrijeme u retrovizoru putnika pogledavao. Stisnut u kutu, putnik na zadnjem sjedalu, čvrsto je spavao.
Kao i uvijek, u Zagrebu na dolaznim peronima je gužva. Vragec je prtljagu putnicima izdavao. Kic je čekao da putnici do Zagreba izađu. Među zadnjima putnik sa zadnjeg sjedala se zaustavio .
-Htio bih se vama i vašem kolegi zahvaliti. Puno ste mi pomogli. Hvala vam od srca.
-Ne trebate se zahvaljivati, rekao je Kic. Sada lijepo izađite i sačekajte nas da autobus na odlazni peron za Umag odvezemo. Vratit ćemo se do vas. Imamo vremena za topli čaj ili kavu. Mi častimo.
Nakon dvadeset minuta Kic i Vragec s putnikom su u kafiću sjedili. Vragec je putniku kartu pružio.
-Ovo je karta do Splita. U vrećici imate sendvič i sok, a ovih dvadeset kuna nek imate za pecivo. Za jedan sat imate autobus.
-Ali ja nemam novac. To sam vam već rekao.
-Ništa se ne brinite. Mi vas častimo. Posao vas neće čekati, rekao je Kic i po mršavim ramenima ga potapšao.
-Dajte mi svoje adrese da vam novac mogu poslati.
-Ne trebate nam novce vraćati. Malo je , ali je od srca. Za novi početak. Ako se nekad ponovno sretnemo, kavu ćete platiti.
Putnik je u nevjerici gledao. Brada mu je podrhtavala. Teško je suze suzdržavao. Znao je on da ni oni previše nemaju. Ono što su mu dali njihove su dnevnice.Taman kad se htio još jednom zahvaliti Kic i Vragec su ga preduhitrili.
- Mi moramo dalje ići. Sretno vam bilo na poslu i u životu.
Kiša je prestala padati. Razvedrilo se . Kotači su se okretali. Jedni putnici su stizali, drugo odlazili. Putnik je na peronu stajao. U pruženoj ruci bilo je puno više od onoga što je dobio. Vjera u čovjeka,u ljudskost i dobrotu, nada u bolje sutra . Čvrso je vrećicu stisnuo.
*****
Mala djela ljude čine velikima.
Priča starog prozora
Nekada su za nas prozore govorili da smo pogled u svijet. Sada nas je zamijenio internet. Unatoč tome svi znamo da kuća nije kuća bez čvrstih temelja i krova, bez zidova, vrata i prozora. Temelji, krov i zidovi su sigurnost, prozori , toplina i svjetlost. Prozori su kući isto ono što su čovjeku, oči i uši.
Ne znam da li ste nekada u mom gradu bili, ali sam siguran da ste za Varaždin čuli.
Ako i dođete u moj grad nećete me vidjeti. Ja sam prozor s dvorišne strane. Moja ljepotica (sada stara dama) izgrađena je u vremenu, u kojemu je živjelo plemstvo i pučanstvo, niži i viši stalež, crvena i plava krv.Vrijeme je prolazilo,društvena uređenja se mijenjala, s njima i stanari koji su u mojoj kući stanovali. Mene su novom farbom farbali, nove zavjese stavljali.... . Jedni ljudi svjetove su zamijenili, drugi kontinente. Ja sam i dalje tu. Istina , star i pohaban, već dugo nisam otvaran.Ostaje mi da čekam i da se nadam .
Ispričat ću vam jednu priču iz davnina, iz vremena dama i krinolina, lanenih robača i sluškinja....
****
U mom dvorištu zajedno , igrali su se Ivan i Ana. Kako su zajedno odrastali, jedno drugom su se povjeravali. Sve tajne dijelili. Jednog dana u cvijetnjak su posadili , Ana crvenu ružu, Ivan plavi jorgovan. Kako su odrastali sve manje su se igrali, sve češće , sramežljivo su se gledali, ispod mojih krila pod okriljem noći sastajali.Ana je odrasla u prekrasnu crnokosu, crnooku djevojku. Ivan u visokog plavokosog i plavookog mladića. Ljubav je prvo tinjala, a onda se rasplamsala. Voljeli su se, iako su znali da ne smiju. Tako su pravila nalagala.
Samo čovjek takva pravila može izmisliti. Ne možeš zabraniti suncu da sja, kiši da pada, ljubavi da se nada. Ljubav ne poznaje pravila, ljubav ne poznaje prepreke, pravila ni ograničenja. Ljubav ljude i svijet, u bolje i ljepše mijenja. Njihovu ljubav su branili , ali je nisu mogli zabraniti. Tada su se odlučili ljubav rastaviti. Anu i njezinu majku spremačicu pod okriljem noći, u nepoznatom pravcu odvesti.
Tamo negdje na obali mora, Ana se od tuge razboljela. Tiho je otišla, i svoju ljubav sa sobom ponijela.
Ivan je Anu tražio, roditelje molio....Čvrsti i nepopustljivi su bili.
„ Loza kao naslijeđe ide s koljena na koljeno.Što je korijen dublji, to je loza duža“, često su mu govorili.
Ivan je živio i patio. Dužnosti prema roditeljima , lozi i plemstvu izvršavao. Samo je jednom istinski volio. Svoju Anu. Puno godina kasnije Ivan je za tužnu vijest čuo.....Tada se jednostavno životu prepustio,imanje zapustio , od juta do večeri pijan bio. Kao duh imanjem lutao. Ništa više važno bilo mu nije.......
Jedne ljetne večeri mjesečina ga je naslonjenog na cvijetnjak, srebrenom koprenom pokrila.
*****
Kako u dvorištu, tako i u cvijetnjaku....
Jorgovan se razgranao, narastao ,prekrasnim plavim cvijetovima procvjetao. I ruža je crvenim pupoljcima propupala, procvjetala, zamirisala.
Pomiješao je vjetar mirise.
Noću na mjesečini ruža je sanjala kako bi lijepo bilo, oko jorgovana svoje grane oviti. Ni jorgovan ravnodušan nije bio. Često je sanjao kako ruži svojim lišćem s nježnih latica, jutarnju rosu briše. Uzalud su oni sanjali , maštali i željeli. Istom rodu nisu pripadali. Od silne čežnje ruža je uvenula. Od tuge za ružom jorgovan je prestao rasti i cvasti.....
Svi oni koji priču znaju, u spomen na njihovu ljubav, u svom cvijetnjaku sade ružu i jorgovan. Blizu. Da se ruža oko jorgovana može saviti. Da jorgovan s nježnih latica ruže , jutarnju rosu može popiti.
Ako jednoga dana ljudi zaborave priču, cvijeće u cvijetnjaku neće.
****
-Med ljudima ni pravice, nekada davno, Matija Gubec je znao.
-„Ni med cvetjem ni pravice“, puno godina kasnije, Krleža je u stihu napisao.
-Svaka krv je crvena, ljudi su saznali tek kada su se, na ružin trn ogrebali.
Život nas uči sve dok nas ne nauči:
-Kako sijemo tako i žanjemo. Kako sadimo tako i beremo. Kako na polju i u vinogradu , tako i u životu.
-Ljudi su uvijek bili i uvijek će biti.... samo ljudi.
Ja sam jedan stari prozor. Nije na meni da sudim.
(Priča objavljena na stranicama Kul Pong kluba iz Bjelovara )
Oznake: prozori, ljudi, običaji, ljubav, cvijeće
21.08.2018. u 22:56 | 18 Komentara | Print | # | ^Gdje anđeli spavaju?
Vani je bila noć. Duga zimska noć mjesečinom protkana, zvijezdama okićena. Sjene su se usnulom bjelinom šuljale, tiho se prikradale , kroz prozor slušale.
Majka je priču pročitala, jastuk poravnala, u obraz nježnu pusu dala ...a onda ,kao i svakog dana zapjevala;
Anđele čuvaru mili
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
****
-Mama, pitala je Iva, gdje anđeli spavaju?
-Postoji jedan grad tornjeva, grad zvonika, grad starih ljepotica i malih veža. Grad koji anđeli, anđeoskim prahom posipaju .Noću , dok rijeka Drava kao srebrna duga nježno ga grli,a mjesec brižno nad gradom bdi, usnulim ulicama čuje se lepet krila anđela čuvara. U tom gradu anđeli, u Anđelinjaku spavaju.
-Zašto baš u tom gradu anđeli spavaju?
-Bilo je to davno. Grad je imao sve što jedan grad treba imati. Dvorac i bedeme, prekrasne raskošne palače, popločane ulice i trgove. Imao je crkve i tornjeve, kazalište,škole i obrte. U tom gradu vlast je stolovala.
Ljudi su dobro živjeli,na anđele čuvare zaboravili.
Jednog proljeća davne 1776 godine, bio je dan Sv .Marka, zaštitnika polja.Taj dan u polju se nije radilo. U ulici Dugi konac vapno se gasilo. Trebalo je vapno pogasiti, u gašeno vapno boju dodati, grad veselim bojama obojati.
Mladić iz obližnjeg sela sa velikom košarom u ruci ,žurno je u grad išao. Pratila ga je njegova mezimica , prasica Gica. Prošlo je podne. Mladića je zub zabolio te je on sa zabranjenom cigaretom u ustima, dalje radio. Gica je gazdu vjerno pratila. Kada su podnevna zvona utihnula, gladna Gica , kao i svaki dan u to vrijeme , gazdu je njuškom gurnula. Mladić je pao. Iz usta cigareta ispala. Na obližnju balu slame se otkotrljala. Dok je mladić sa odijela bijelo vapno stresao i Gicu nježno češkao, cigareta je balu slame zapalila. Vatra se rasplamsala, kuće zahvatila. Nošena proljetnim vjetrom brzo se širila. Tri dana gorile su kuće, crkve, palače.....Dvije trećine grada je izgorilo.
Ljudi su izbezumljeno hodali, zgarišta čistili ....
Davno zaboravljene anđele čuvare dozivali.
Mladića su propisno ,sa dvanaest udaraca bičem kaznili.On se sa Gicom u svoje selo vratio. Od tuge i srama kažu ljudi, nikada više, u grad nije dolazio.
Plakao je, anđele čuvare dozivao.
Dva mjeseca kasnije, 25. lipnja, sunčani dan nad gradom zamijenila je noć.Nad požarom opustošeni grad oluja se sručila. Dva dana oluja je gradom harala. Procvjetala stabla lipa čupala. Orkanskim vjetrom i kišom uništila je sve ono što požar nije.
Ljudi su bili uplašeni više nego prije. Vrijedno su radili, jedno po jedno obnavljali...
Anđele čuvare dozivali.
Jedne večeri poslije požara i oluje, na bedemima oko dvorca ljudi su se okupili. Bakljonoše upaljene baklje su nosili. Sa svijećama u rukama ljudi su ih pratili.Ulicama i trgovima prolazili. Molitvom i pjesmom anđele čuvare dozivali.
Anđeli su došli. Anđeli su ih pratili.
Došli su i zauvijek ostali...Na svakom ramenu, na svakoj kući, pod svakom strehom budno su bdjeli i bdiju , brižno su pazili i paze na sve ljude, na sve ulice i trgove....na cijeli grad. Od tada pa sve do danas,ljudi u tom gradu anđele čuvare nikada više, nisu zaboravili.
Svi oni koji su svog anđela zaboravili i u taj grad svratili.....sa anđelom čuvarom na ramenu, doma su su se vratili.
-Kako se zove taj grad?
- Varaždin. Varaždin je grad gdje anđeli u Galeriji srca slikaru poziraju. U Muzeju anđela odmaraju....u Anđelinjaku, anđeli spavaju.
-Vidiš Iva, rekla je mama, nikad nemoj zaboraviti na svog anđela čuvara. Uvijek ga moli da te štiti i pazi.
Anđeli su kao djeca.... nevinost i čistoća,iskrenost i dobrota, nježnost i ljubav. Budi takva i kad odrasteš. Dijete u srcu, s anđelom čuvarom na ramenu.
-Hoćemo li ići u Grad Anđela?
-Hoćemo. Na proljeće .Sada spavaj Anđele moj, rekla je majka.
-Ne mogu. Vani nešto šuška.
-To anđeli čuvari svojim krilima šuškaju.
****
Mjesec se iza krova sakrio. Sjene sa prozora maknule. Noć je nad gradom usnula san.
Tragovi
I ove godine naš Kerekesh Teatar pobrinuo se za puno smijeha. Ovaj puta odlučili smo se za predstavu “Pokopaj me nježno“. Kad je smijeh u pitanju, njima treba vjerovati.....Poslije predstave kratka šetnja je godila. Pod neonskim svjetlima , na minus sedam , lepršale su pahulje. Po friškom sloju snijega, tragove smo ostavljali.....
Doma me čekalo još desetak stranica knjige za pročitati. Knjigu sam uzela zbog naslova „Zemlja nakon nas“ Ispod naslova sitnijim slovima je pitanje:
-Kakve će tragove ljudi ostaviti u stijenama?
Autor knjige je Jan Zalasiewicz.
Na zanimljiv način knjiga priča o Zemlji, o proučavanju života na zemlji prije nas,te na svojstven način priča kako bi Zemlju jednoga dana, međuzvjezdani posjetioci trebali proučavati, gdje tražiti, na što pažnju usmjeriti... Naravno , gledano očima jednog stručnjaka danas.
„Sto milijuna godina nakon nas, postojat će Zemlja, ista ova koju sada nazivamo svojom.Na njoj će se nalaziti, vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno,oceani tekuće vode, atmosfera bogata kisikom te, obilat i kompleksan višestanični život“, kaže autor.
Naravno bez nas, ljudi. Mi smo dosta toga do sada već učinili.
I......
„Što god kao vrsta sada i u budućnosti učinili, već smo za sobom ostavili trag, koji je neizbrisiv“, zaključio je autor, kome bi trebali vjerovati. Jan je po struci geolog, paleontolog i stratigraf.
****
Možemo mi knjigu tumačiti svatko na svoj način. Da će biti nekako kako autor kaže, u prilog tome govore i sadašnje vremenske (ne)prilike. To je ono što nam je već sada vidljivo. Ostalo će vidjeti neki drugi „ljudi“, u neko buduće vrijeme.
Knjiga je izuzetno zanimljiva. Potaknula me na ona moja česta razmišljanja o biti i postojati. Ovdje i sada.
Tijelo je materija. Prolazna i promjenjiva. Duh, duša, duševno, je svjetlost i energija.
Hoćemo li materijalnome silno težiti, unatoč tome što znamo da ga sa sobom nećemo nositi?
****
Danas sam tragove u snijegu ostavila. Novi snijeg prekrit će ih noćas novim naslagama.
Da sam danas hodala, sutra nitko neće znati.
„Sve će to prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“, netko je u pjesmi pjevao.....
Istinu je rekao.
Oznake: zemlja, ljudi, tragovi
01.03.2018. u 23:30 | 13 Komentara | Print | # | ^