Ljubav kroz riječi jedne žene
Ljutnja i šutnja je, izgubljeno vrijeme
Život nas uči ,i nauči ,živjeti zajedno. Zajedništvo su lijepi i manje lijepi trenutci. Zajedništvo je i usklađivanje stavova i mišljenja, koje, unatoč dobrom poznavanju, često kulminira i ode u krivom smjeru. Ako sam nekad vjerovala da, s godinama, postajemo popustljiviji i tolerantniji, prevarila sam se. Karakterne osobine se ne mijenjaju. Druga stvar je, da svatko od nas misli da je u pravu, a druga strana u krivu.
Istina je uvijek u sredini.
Unatoč tome što to znamo, ne popuštamo. Usklađivanje stavova i mišljenja, u našem slučaju, uvijek završi tako da se on ljuti i šuti, a ja se pitam; Zašto se ljutiti i šuti, ako smo raspravljali o nebitnim stvarima?
Ljutnja i šutnja je izgubljeno vrijeme.
Dok ima slike, a nema tona, uzmem kavu, cigarete i knjigu i sjednem na balkon.
U Babinom kutu, nebo se narogušilo. Bijeli pahuljasti oblaci postali su tamni. Zaklonili su sunce. Munje sijevaju. Grmi. Vjetar nemilosrdno povija brezu. Možda će oluja, samo nebom protutnjati, a možda će kiša, žednu zemlju natopiti?
Moja slika bez tona, sa svojom šalicom kave ,dolazi na balkon.
-Zašto sjediš vani, a bojiš se grmljavine, pita sjedajući?
Raznježim se. I u ljutnji, vodi brigu da nisam sama sa svojim strahovima.
-Čekam da oluja prođe, kažem stavljajući ruku na njegovo koljeno.
-Što čitaš, pita pokajničkim glasom?
-Mudrost vukova, kažem. Kad pročitam, možeš i ti pročitati. Iz nje možeš puno naučiti.
Vjetar je prestao puhati. Grmljavina tutnji u daljini. Kiša natapa žednu zemlju.
Sjedimo opušteno.
-Mi smo kao ljetne oluje, kaže smiješeći se.
-U pravu si. I priroda je ćudljiva, a čovjek je dio prirode, samo što to, na žalost, još nismo naučili.
*****
„Kamen je temeljac, nerazumijevanje, kamen spoticanja,“ jedan je od mojih aforizama.
Sve što gradimo, materijalno, ima kamen temeljac. Uporište i ishodište onoga što gradimo. Temelj poštovanja u ljudskim odnosima je razumijevanje. Nerazumijevanje je kamen spoticanja.
Ma koliko jedni druge poznavali i voljeli, nekoje postupke ne razumijemo i ne prihvaćamo. Ljutimo se i skloni smo osuđivanju.
Tek kad se naučimo slušati i čuti ono što nam se govori, prihvatimo ono što smo nismo razumjeli.
Oznake: ljutnja, šutnja, ljudi, vrijeme
05.09.2022. u 22:17 | 18 Komentara | Print | # | ^Kad se bojim, onda se borim
Kad je teško, kad treba reagirati, nađem snagu, dignem se, idem, snalazim se. Trudim se biti hrabra, bodriti, snagu dati.
Ne plačem kad se bojim. Onda se borim.
Što kad ova situacija prekida borbu? Nadam se da će oni koji ne razumiju, koji se neodgovorno ponašaju, shvatiti. Da možemo krenuti dalje. Ne samo mi. Puno je onih koji su na čekanju nalaza, dijagnoza, liječenja. Puno je onih koji se nadaju.
Svi se bojimo , svi se borimo protiv korone. Na kraju kolone su oni koji čekaju, koji se bore sami. Diljem svijeta još uvijek su i oni, koji umiru gladni.
Ma kako teško ,ovo je borba iz koje bi svi trebali naučiti kako smo svi ljudi, kako svatko ima samo jedan, svima nama jednako vrijedan. Život.
Nikad to ne smijemo zaboraviti.
****
Da jedna nevolja ne dolazi sama, u nedjelju smo naučili. Uz nesretnu koronu, potres.U šoku , gledala sam što snaga prirode može učiniti. Danas na procvjetalo proljeće snijeg. Kažu, meteorološki gledano, ništa neobično, Istina. Ali uz sve ovo , ljudima je dosta. Kad sve ovo prođe, nadam se da će ljudski rod pouke izvući. Znam da svi neće, ali većina hoće.
Plačem često ovih dana.
Plakala sam gledajući kako su se svi ujedinili. Plakala sam gledajući kako smo veliki kad treba. Plačem dok vidim koliko u nevolji humanosti ima. Veličina čovjeka je u teškim trenutcima. Ovih dana, puno velikih ljudi ima.
Plačem često ovih dana.
Plačem jer su se ribe u venecijanski kanal vratile. Plakala sam nad čistim nebom iznad Vuhana. Plačem nad životima koji su stali, da bi se to moglo dogoditi.
Plačem nad spoznajom što smo svojim postojanjem prirodi i sebi samima učinili. Priroda bez čovjeka brzo će se oporaviti. Čovjek bez prirode će izumrijeti.
****
Drava mirno teče. Na obali naplavine. Rijeka sve ono što je suvišno , što joj ne pripada, negdje usput, na obali ostavlja. I teče dalje.
I čovjek će , kad sve ovo prođe, naučiti da smo svi ljudi. Različiti?! Samo naizgled. Priroda nas uči pripadnosti -Ljudi , ljudima. kamenčića ,kamenčićima.
Oznake: ljudi, vrijeme, ljudskost, strah
25.03.2020. u 00:27 | 11 Komentara | Print | # | ^U očekivanju Godota
Tmurno i sivo vrijeme. Gubi se koraci na putu.
Kroz tračak svjetlosti provlače se sjene.
Stvarnost uronjena u maglu.Huk sove u sablasnoj tišini.
Sjedam na panj porezanog stabla. Razmišljam o ljudima i vremenu. O strahovima i nadanjima.
Podsjeća li i vas ovo vrijeme na dramu „ U očekivanju Godota“, Samuela Becketta?
I mi, kao i Bekettovi junaci tražimo način da nem vrijeme što prije prođe. Dok čekamo , razmišljamo o ljudskom postojanju i samom sebi , o ljudima oko sebe. (nekoji da, nekoji možda i ne).
Hoće li se Godot pojaviti? Hoće li nam vratiti svjetlost i radost u život? Tko je naš Godot? Jesu li to oni koji se nadljudskim naporima trude zaustaviti nešto što se teško zaustavit može?
Što nam je činiti?
Moramo ih slušati. Moramo se ponašati onako kako nam kažu.
Ugledajmo se na prirodu. Svaki dan suočena s ljudskom sebičnošću, pokazuje nam svu ljepotu postojanja, mir i dostojansvo.
Oznake: ljudi, vrijeme, iščekivanja
17.03.2020. u 00:39 | 6 Komentara | Print | # | ^Vrijeme je za promjene
Dok je bilo zimsko računanje vremena, za sve što nisam stigla napraviti, za prebrzo prošao dan, tjedan i mjesec, krivila sam onaj jedan nesretni sat.
Došlo je proljeće, pomaknuli smo kazaljke na satu, a ništa se promijenilo nije. Dani jednako, ako ne i brže, prolaze. Proljeće je krivo za sve.Ili možda nije?
Možda sam negdje između zimskog i ljetnog računanja vremena pokupila onu virozu....imam vremena, nigdje mi se ne žuri, što nisam uradila danas, uradit ću sutra....
Nešto pod hitno trebam mijenjati. Sigurna sam da to nisu kazaljke na satu:))))
Oznake: vrijeme
09.04.2019. u 22:58 | 7 Komentara | Print | # | ^