Ljubav kroz riječi jedne žene

Ljudskost i ljubaznost

Jesmo li se otuđili? Jesmo li se s maskama na licu, u klupko vlastitih problema začahurili?
Jesmo li zaboravili brige, radosti i tuge jedni sa drugima dijeliti?
Zašto nas iznenade lijepe ljudske osobine... osmijeh, lijepa riječ, ljubaznost?

Čovjek je emotivno biće. Kako su dan i noć , tako su i ljudske emocije oprečne. Pozitivne i negativne. Promatrajući ovaj crno bijeli svijet razapet između pozitivnog i negativnog, između htjeti i moći, bojim se da se ljudskom rodu dogodila.... ravnodušnost. Gledaju i ne vide, slušaju a ne čuju, svejedno im je....

A , možda i nije?
****
Tražimo zgradu na KBC-u Rebro u kojoj trebamo obaviti pretragu. Krenuli smo ranije, ali uvijek, baš kad ne treba, u Zagrebu upadnemo u gužvu. Nakon godinu dana čekanja ,ne možemo si dozvoliti zakašnjenje. Ono što ne znam, pitam. U krugu bolnice, naravno , osobu u bijelom. Ubrzam korak i dostignem osobu u bijelom.

-Gospodine, imate li minutu vremena?
Hodamo paralelno par koraka. Tada dotični gospodin zastane i pogleda me.
-Vi to mene s gospodine oslovljavate?, pita me i prestaje s odmotavanjem sendviča.

Uz isprike što mu smetam i ometam pauzu u hodu, kažem mu da smo i nekada, u društvu drugova i drugarica, liječnike i pope gospodom zvali i tako ih oslovljavali. Na moju tvrdnju od srca se nasmije i kaže kako on nije gospodin.
-Pitam ga zna li možda u kojoj zgradi rade pretragu na koju smo došli?
Odgovara mi da zna i da će nam pokazati. Dok hodamo pokazuje na zgradu u kojoj radi i priča o zahvatu koji su prije toga radili , dodajući kako imaju još puno posla.

Razgovarajući došli smo do zgrade u kojoj rade našu pretragu. Mladi liječnik nije se zaustavio na ulazu. Ušao je s nama, dopratio nas do vrata, pozvonio, poželio nam sreću i krenuo prema izlazu.
-Još samo jedan trenutak vas trebam . Nisam vam se stigla zahvaliti kako treba, rekla sam.
- Nije to ništa, rekao je. Bilo mi je usput.
-Svejedno, rekla sam. Hvala vam od srca. Želim vam da čitav život budete , kao danas, veseli i nasmijani. I da ostanete ovdje.
-Potruditi ću se, rekao je sa širokim osmjehom na licu,poravnao slušalice i konačno, počeo odmotavati sendvič.
****
Danas dok sam čitala post od lion queen o povećanju plaća za onih 6 posto, sjetila sam se mladog , ljubaznog liječnika. Sjetila sam se jednog izuzetnog liječnika iz jedne od poliklinika kod nas. Otišao je vani na tri godine, pa produžio na još tri. Svima nam je jasno da će tamo i ostati.
Nije teško shvatiti zašto su u drugim zemljama cijenjeni, zašto su pošteno plaćenji. Zdravlje i znanje nema cijenu. Dodamo li tome ljudskost i ljubaznost, svako pitanje je suvišno.

Sjetila sam se i proročanstva indijanskog plemena Cree , koje ljudima kaže:

„Tek kad posiječete posljednje stablo,
tek kad zatrujete posljednju rijeku,
tek kad upecate posljednju ribu,
tek tad ćete shvatiti da se novac ne može jesti“

Čovjek unatoč svemu što se događa ,još uvijek ,proročanstvo nije shvatio.

Indijansko proročanstvo danas, u našim(ne)prilikama u zdravstvu moglo bi glasiti ovako:

Tek kad svi liječnici i sestre odu,
tek kad bolnice zatvore vrata,
tek kad shvate da zdravlje nema cijenu,
tek tada, shvatit će da svi za novac rade,
i da se bez novca danas-ne može jesti.
****
Nadam se da će oni od kojih najviše očekujemo i oni koje najviše trebamo (školstvo i zdravsto), konačno, biti pošteno plaćeni za svoj rad. I ne samo oni. Oni su trenutno vuća tema. Podrazumijeva se da svatko koji radi treba biti pošteno plaćen.






Oznake: ljudskost, ljubaznost, liječnici, zdravstvo

24.09.2019. u 00:51 | 16 Komentara | Print | # | ^

Putnik

Danas smo navikli slušati priče o ljudskoj zloći, pohlepi, prevari. Često kažemo kako postajemo ljudi bez ljudskosti!? Da li je baš tako?
*****
-Ako ovako nastavi padati, stat ćemo na prvoj stanici. Brisači ne stignu staklo čistiti, zabrinuto je rekao Kic.
- Maše li nam netko, ili se to meni čini?, upita Vragec.
Kic je usporio i na kraju zaustavio autobus. Kroz otvorena vrata vjetar je kišu unutra nosio. Vratima se mokar do kože, putnik približio.
-Mogu li s vama ?
-Ulazi čovječe! Koja vas je sila na ovoj kiši ostavila? Ako u torbi imate nešto suho, u prolazu se presvucite i sjednite. Doći ću do vas, ništa ne brinite ; rekao je Vragec odmahujući glavom.
-Sve mi je mokro. Ne mogu se presvući. Ne brinite, stajat ću na stepenicama kod zadnjih vrata. Ovako mokar na sjedalo ne mogu sjesti.
Dvadeset godina biti vozač i kondukter naizmjenično, nauči čovjeka prepoznati ljude. Po ponašanju i nelagodi, Vragec je znao da je pred njim pošten čovjek kojega je nevolja stisnula . Vratio se do šofera i sa sjedala svoju vestu uzeo.

-Evo, moju vestu obucite . Hlače na žalost nemam. Sjednite na zadnje sjedalo. Sve je u redu, obratio se znatiželjnim putnicima. Čovjek je samo pokisao.
Nikad se neće naviknuti na pretjeranu ljudsku znatiželju. Da je u pitanju bio pijan, glasan ili nasilan putnik, Vragec je znao da nitko u njega ne bi zurio. Svatko bi ispred sebe u nešto gledao. Kad vide da opasnosti nema, onda ih svaka riječ silno interesira. Kada se putnik presvukao i na zadnje sjedalo do prozora stisnuo, Vragec je do njega došao.

-Dokle putujete?
-To ćete vi meni reći; poluglasno, putnik je rekao. Imam petnaest kuna. Za toliko mi kartu naplatite i onda mi samo recite gdje moram izaći.
Ovako nešto Vragec još nije doživio. Sjeo je do putnika i tiho ga upitao:
-Recite kuda ste se uputili? Gdje i kada trebate stići?
-Sutra ujutro u šest sati , u Splitu , na radnom mjestu moram biti.Malo ću hodati, malo stopirati. Možda me netko i pokupi. Znate, kad me vide pokraj ceste s ovom mojom vrećicom, ljudi nerado staju. Da sam na njihovom mjestu i ja bih razmislio. Vidite i sami da ovakav baš ne ulijevam povjerenje, rekao je i prvi put Vrageca hrabro u oči pogledao. Prije godinu dana izgubio sam sve što sam imao. Nije moja priča jedina. Ima nas takvih na stotine. Banke , krediti, sudužnici, dužnici, danas dobar posao, sutra na cesti. Zato mi je važno do Splita stići.Neću vas gnjaviti, samo vam želim pojasniti da nisam danguba i probisvijet. Nisam ja ovako naviknuo; rekao je putnik i pogled kroz prozor skrenuo.
-Dobro. Dajte mi tih petnaest kuna. Vidjet ću s kolegom što možemo učiniti.

Vratio se Vragec do Kica i sve mu ispričao. Njih dvojica često voze skupa, dobro se poznaju i razumiju.
-Ja ću dati dvadeset kuna, ti isto toliko i njegovih petnaest , karta je do Zagreba. Naravno, ako se ti slažeš; rekao je Kic.
Nema tih novaca kojima možeš kupiti ili naplatiti iskrenu ljudsku zahvalnost. Dvadeset kuna su dvije kave nekome, a petnaest kuna drugome sav novac koji ima.
Kiša je i dalje padala. Sada su vozili autocestom pa je lakše bilo. Kic je cijelo vrijeme u retrovizoru putnika pogledavao. Stisnut u kutu, putnik na zadnjem sjedalu, čvrsto je spavao.

Kao i uvijek, u Zagrebu na dolaznim peronima je gužva. Vragec je prtljagu putnicima izdavao. Kic je čekao da putnici do Zagreba izađu. Među zadnjima putnik sa zadnjeg sjedala se zaustavio .
-Htio bih se vama i vašem kolegi zahvaliti. Puno ste mi pomogli. Hvala vam od srca.
-Ne trebate se zahvaljivati, rekao je Kic. Sada lijepo izađite i sačekajte nas da autobus na odlazni peron za Umag odvezemo. Vratit ćemo se do vas. Imamo vremena za topli čaj ili kavu. Mi častimo.
Nakon dvadeset minuta Kic i Vragec s putnikom su u kafiću sjedili. Vragec je putniku kartu pružio.
-Ovo je karta do Splita. U vrećici imate sendvič i sok, a ovih dvadeset kuna nek imate za pecivo. Za jedan sat imate autobus.
-Ali ja nemam novac. To sam vam već rekao.
-Ništa se ne brinite. Mi vas častimo. Posao vas neće čekati, rekao je Kic i po mršavim ramenima ga potapšao.
-Dajte mi svoje adrese da vam novac mogu poslati.
-Ne trebate nam novce vraćati. Malo je , ali je od srca. Za novi početak. Ako se nekad ponovno sretnemo, kavu ćete platiti.
Putnik je u nevjerici gledao. Brada mu je podrhtavala. Teško je suze suzdržavao. Znao je on da ni oni previše nemaju. Ono što su mu dali njihove su dnevnice.Taman kad se htio još jednom zahvaliti Kic i Vragec su ga preduhitrili.
- Mi moramo dalje ići. Sretno vam bilo na poslu i u životu.

Kiša je prestala padati. Razvedrilo se . Kotači su se okretali. Jedni putnici su stizali, drugo odlazili. Putnik je na peronu stajao. U pruženoj ruci bilo je puno više od onoga što je dobio. Vjera u čovjeka,u ljudskost i dobrotu, nada u bolje sutra . Čvrso je vrećicu stisnuo.
*****
Mala djela ljude čine velikima.

Oznake: ljudi, ljudskost

04.10.2018. u 00:02 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (10)
Listopad 2019 (8)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (8)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading