Ljubav kroz riječi jedne žene
Sjeme nade
Jučer smo se probudili na -5 Celzijevih. Ništa neobično za početak proljeća, u normalnim životnim uvjetima. Šetnja poljima i šumskim puteljcima, po hladnom vjetru, daleko je od opuštanja i proljetnje ugode.
I pupoljci čekaju sunce i toplinu
Začuđen hladnoćom, nestabilan na vjetru, bumbar me ispod latice znatiželjno promatra.
Onako kako se osjećamo tako i dan oslikamo. Valovi pandemije, kao tsunamiji ,dolaze jedan za drugim. Jedan veći i gori od drugoga.Lani proklijalo sjeme straha ukorijenilo se u svakodnevnom životu.
U nedostatku svega onoga što ljudskom postojanju daje ljepotu i radost,
u brazdu života sjeme nade sijem.
Otmim od zaborava;spremam u sjećanja
sve radosti i sve nježnosti, sve poljupce i zagrljaje;
sve ono što dodirom oživi
i traje.
Kad se bojim, onda se borim
Kad je teško, kad treba reagirati, nađem snagu, dignem se, idem, snalazim se. Trudim se biti hrabra, bodriti, snagu dati.
Ne plačem kad se bojim. Onda se borim.
Što kad ova situacija prekida borbu? Nadam se da će oni koji ne razumiju, koji se neodgovorno ponašaju, shvatiti. Da možemo krenuti dalje. Ne samo mi. Puno je onih koji su na čekanju nalaza, dijagnoza, liječenja. Puno je onih koji se nadaju.
Svi se bojimo , svi se borimo protiv korone. Na kraju kolone su oni koji čekaju, koji se bore sami. Diljem svijeta još uvijek su i oni, koji umiru gladni.
Ma kako teško ,ovo je borba iz koje bi svi trebali naučiti kako smo svi ljudi, kako svatko ima samo jedan, svima nama jednako vrijedan. Život.
Nikad to ne smijemo zaboraviti.
****
Da jedna nevolja ne dolazi sama, u nedjelju smo naučili. Uz nesretnu koronu, potres.U šoku , gledala sam što snaga prirode može učiniti. Danas na procvjetalo proljeće snijeg. Kažu, meteorološki gledano, ništa neobično, Istina. Ali uz sve ovo , ljudima je dosta. Kad sve ovo prođe, nadam se da će ljudski rod pouke izvući. Znam da svi neće, ali većina hoće.
Plačem često ovih dana.
Plakala sam gledajući kako su se svi ujedinili. Plakala sam gledajući kako smo veliki kad treba. Plačem dok vidim koliko u nevolji humanosti ima. Veličina čovjeka je u teškim trenutcima. Ovih dana, puno velikih ljudi ima.
Plačem često ovih dana.
Plačem jer su se ribe u venecijanski kanal vratile. Plakala sam nad čistim nebom iznad Vuhana. Plačem nad životima koji su stali, da bi se to moglo dogoditi.
Plačem nad spoznajom što smo svojim postojanjem prirodi i sebi samima učinili. Priroda bez čovjeka brzo će se oporaviti. Čovjek bez prirode će izumrijeti.
****
Drava mirno teče. Na obali naplavine. Rijeka sve ono što je suvišno , što joj ne pripada, negdje usput, na obali ostavlja. I teče dalje.
I čovjek će , kad sve ovo prođe, naučiti da smo svi ljudi. Različiti?! Samo naizgled. Priroda nas uči pripadnosti -Ljudi , ljudima. kamenčića ,kamenčićima.
Oznake: ljudi, vrijeme, ljudskost, strah
25.03.2020. u 00:27 | 11 Komentara | Print | # | ^