Ljubav kroz riječi jedne žene

Naslov nije potreban


Neki dan, živa se na termometru popela iznad 30 stupnjeva.
Sunce pripeklo. Asfalt isijava. Dišem na škrge.
Između rotora i benzinske crpke, na zelenoj površini, trava se posušila.
Razmišljam kako bi je, ako već nema kiše, trebalo zaliti.
Prođem pokraj zelenog grma. I vratim se.
Nježni, snježno bijeli cvjetovi, u svoj svojoj ljepoti, odolijevaju svim vremenskim prilikama i neprilikama.
Ovaj cvijet je kao ljudska duša. Nježna i meka, ostaje uvijek ista, unatoč svemu onome što nam život donese.



Slikam ih i posramljeno krenem doma u rashlađeni stan i pod tuš.
Ma kako teško podnosili klimatske promjene, moramo konačno postati svjesni da smo uvelike doprinijeli ovome što danas imamo.

Oznake: ljudi, vrućine, cvijeće

27.07.2022. u 21:05 | 17 Komentara | Print | # | ^

Lutanja

Sunce se zapadu nagnulo. Vrućina popustila. Plaža opustjela. Valovi tragove stopala u pijesku brišu.



Sjedimo na obali mora. Svatko sa svojim mislima.
- Gdje si sada, zamišljeno pita?
- Lutam prerijom života. Uživam u raslinju koje smo posadili. Znaš, ono će biti tu i kad nas ne bude.
Škrto se osmjehne.
- Gdje ćeš poslije prerije?
- U oazu, tiho odgovaram.
- Oaza je u pustinji. Što tamo tražiš?
- Ništa ne tražim. Odmaram. Slušam šapat vjetra dok se pijeskom igra i dine stvara. Osjećam bilo života, svjesna da pješčani sat neumitno curi i naše tragove briše.
Iznerviran, baci kamen u more.
- Znaš da ovo ne volim. Prerijama i pustinjama mogla si doma lutati.
Naslonim glavu na njegovo rame.
- Znaš, na obali mora, pod kupolom neba, naš je iskonski dom. Mjesto postojanja i pripadanja. Mi smo kao nebo, koje u sumrak, u more uranja. Lezi na toplo kamenje, tiho kažem. Opusti se. Gledaj u nebeski beskraj.
Kad prestaneš osjećati kako te toplo kamenje žulja, zaboravit ćeš na sve ono što te brine; osjetit ćeš mir i spokoj.

Sumrak je ugasio sunčeve baklje u more utopljene. Valovi nježno u obalu udaraju i u more se vraćaju. Šapat obale i mora umiruje. Ležimo u tišini.
- Ima trenutaka, kao što je ovaj, pogleda uprtog u nebeski beskraj sjetno kaže, čini mi se da te uopće ne poznajem. Nikad te nisam pitao, što je to što na nebu vidiš? Ležimo jedan pokraj drugoga, a meni se čini da si miljama udaljena od mene.
- Kad se rodimo, kažu da se i na nebu jedna zvijezda rodi. U ovakvim trenutcima tražim svoju zvijezdu. Pitam se, je li i tvoja zvijezda blizu moje? Pitam se, da li s godinama naše zvijezde gube sjaj, onako kako mi s godinama gubimo snagu? Vjerujem da se s završetkom našeg puta, ovdje i sada, i naše zvijezde gase. Sa svjetlosti se rodimo. U svjetlost odlazimo. Život je ciklički krug. Okreće se svaki put u drugom obliku, samo što toga nismo svjesni.
- Ako tako gledamo na život, onda ima smisla ono što vjernike vjera uči; „ Kako bijaše na nebu, tako i na zemlji. To me plaši. Za danas je dosta tvog lutanja, kaže dižući se.

Pruža mi ruku. Duboko uzdahnem nevoljko se dižući. Prebacuje ruku preko mog ramena i privlači me k sebi.
Znam da ne voli kad sam u svom svijetu.
Noć je prozračnom mjesečinom protkana. Hodamo u tišini. Svatko sa svojim mislima. Mi smo dvije zvijezde na nebu, mi smo dva života, dvije duše, na istom putu. Ovdje i sada.

Oznake: more, noć, mjesečina, razmišljanja

25.07.2022. u 13:25 | 12 Komentara | Print | # | ^

Crtica......

Dravska šetnica mami hladovinom, harmonijom zvukova.



Kroz zelene krošnje sunce se probija. Vjetar se nestašno igra sjenama.


Ljepota postojanja u miru i zajedništvu. Barem se tako promatraču čini.
Na kraju šume, jedno drvo, sapleteno i isprepleteno u bršljan, djeluje zastrašujuće. Strši na rubu šume, kao pojedinac(različitih stavova i mišljenja) u masi.


****
Osjećamo li se svi ponekad kao ovo drvo? Vidimo li jedni druge onakvima kakvi u stvari jesmo?

Ljudi smo. Živimo u zajednici; u društvu koje ima(ili bi trebalo imati) određene norme ponašanja. Svako odstupanje od uobičajenog zovemo različitim izrazima, probamo (ovisno od pojedinca) prihvatiti i razumjeti, ili osuditi.
Biti iskren, imati svoj stav i svoje mišljenje, barem tako kažu, lijepa je ljudska osobina. Kao i većina hvale vrijednih osobina, biti iskren, reći svoje mišljenje, često znači nerazumijevanje i neprihvaćanje. Čemu će nam onda tako lijepa osobina, ako ćemo istinu u šareni celofan zamatati?

Na takav način često griješim. Riječi su kao rijeka. Voda koja rijekom proteče, ne vraća se uzvodno. Bez obzira što je iskreno, izrečeno ne možemo povući. Istina je da ne želim rečeno povući, ali, gledajući kako je rečeno prihvaćeno, nađem se u dilemi; „Tko griješi. Onaj koji me na greške upozorava, ili ja?“
Ono što je meni ispravno i u redu, drugome nije. Stvar je u karakteru, odgoju ili, u današnje vrijeme vrlo popularno, u vremenu ili pak, ustajanju na krivu nogu.
Sukob mišljenja i karaktera dovodi do nesuglasica, jer rečeno, bez obzira na isprike, ostaje isprepleteno u odnosima kao paukova mreža, nakuplja se i raste...

U takvim trenutcima osjećam se kao ono drvo. Sputano.
Tada se poželim odmaknuti od svega. Promatrati svoj život iz drugog kuta. Drugačije perspektive. Doživjeti sebe, onako kako me drugi vide, osjetiti rečeno ili učinjeno onako kako ga drugi osjete, vidjeti vlastite greške tuđim očima.

Kad bi se takvo što i moglo, mislim da se ništa bitno ne bi promijenilo.
Danas znam, vrijeme nas samo izvana mijenja. U duši ostajemo isti.

Oznake: sličnosti

19.07.2022. u 20:18 | 11 Komentara | Print | # | ^

U košmaru današnjice



U vrtlogu misli
Rađa se ljutnja
Po, tko zna koji put
Pojedinac bijesni
Dok svijet svijet šuti
Poludjeli umovi
Naličjem svijesti
Mijenjaju lice svijeta
Nebo uzorale dalekometne rakete
Spaljenu zemlju
Natapaju potoci krvi
Pogaženo cvijeće
Zalijevaju nevine suze
Nedosanjani snovi
U košmaru
Prerano odrastanje
U izbjegličkoj koloni
Radost je sužanj straha
Nada i ljubav
Provlače se kroz rovove
Mržnje i ludila
Od zaglušujuće detonacije
Majčin krik svijet ne čuje
A ....svi smo ispod kože crveni
Majčinim mlijekom podojeni
Svatko nekoga ima i nekog voli
Svatko se svome Bogu moli.

Prekoračimo mržnju i rovove
Mirom i skladom izgradimo domove
Budimo čovjek,
Budimo ljudi koji jedan drugom
Preko nišana ne sudi!

Na Istoku, rumenom od srama
Sunce se rađa
Iznad ljudske kaljuže
Krhke i nježne proljetnice
Glave dižu !

Objavljeno u Dimenzija pjesme

07.07.2022. u 22:28 | 11 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2022 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (3)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading