Ljubav kroz riječi jedne žene
Lutanja
Sunce se zapadu nagnulo. Vrućina popustila. Plaža opustjela. Valovi tragove stopala u pijesku brišu.
Sjedimo na obali mora. Svatko sa svojim mislima.
- Gdje si sada, zamišljeno pita?
- Lutam prerijom života. Uživam u raslinju koje smo posadili. Znaš, ono će biti tu i kad nas ne bude.
Škrto se osmjehne.
- Gdje ćeš poslije prerije?
- U oazu, tiho odgovaram.
- Oaza je u pustinji. Što tamo tražiš?
- Ništa ne tražim. Odmaram. Slušam šapat vjetra dok se pijeskom igra i dine stvara. Osjećam bilo života, svjesna da pješčani sat neumitno curi i naše tragove briše.
Iznerviran, baci kamen u more.
- Znaš da ovo ne volim. Prerijama i pustinjama mogla si doma lutati.
Naslonim glavu na njegovo rame.
- Znaš, na obali mora, pod kupolom neba, naš je iskonski dom. Mjesto postojanja i pripadanja. Mi smo kao nebo, koje u sumrak, u more uranja. Lezi na toplo kamenje, tiho kažem. Opusti se. Gledaj u nebeski beskraj.
Kad prestaneš osjećati kako te toplo kamenje žulja, zaboravit ćeš na sve ono što te brine; osjetit ćeš mir i spokoj.
Sumrak je ugasio sunčeve baklje u more utopljene. Valovi nježno u obalu udaraju i u more se vraćaju. Šapat obale i mora umiruje. Ležimo u tišini.
- Ima trenutaka, kao što je ovaj, pogleda uprtog u nebeski beskraj sjetno kaže, čini mi se da te uopće ne poznajem. Nikad te nisam pitao, što je to što na nebu vidiš? Ležimo jedan pokraj drugoga, a meni se čini da si miljama udaljena od mene.
- Kad se rodimo, kažu da se i na nebu jedna zvijezda rodi. U ovakvim trenutcima tražim svoju zvijezdu. Pitam se, je li i tvoja zvijezda blizu moje? Pitam se, da li s godinama naše zvijezde gube sjaj, onako kako mi s godinama gubimo snagu? Vjerujem da se s završetkom našeg puta, ovdje i sada, i naše zvijezde gase. Sa svjetlosti se rodimo. U svjetlost odlazimo. Život je ciklički krug. Okreće se svaki put u drugom obliku, samo što toga nismo svjesni.
- Ako tako gledamo na život, onda ima smisla ono što vjernike vjera uči; „ Kako bijaše na nebu, tako i na zemlji. To me plaši. Za danas je dosta tvog lutanja, kaže dižući se.
Pruža mi ruku. Duboko uzdahnem nevoljko se dižući. Prebacuje ruku preko mog ramena i privlači me k sebi.
Znam da ne voli kad sam u svom svijetu.
Noć je prozračnom mjesečinom protkana. Hodamo u tišini. Svatko sa svojim mislima. Mi smo dvije zvijezde na nebu, mi smo dva života, dvije duše, na istom putu. Ovdje i sada.
Oznake: more, noć, mjesečina, razmišljanja
25.07.2022. u 13:25 | 12 Komentara | Print | # | ^Malo kretanja, previše razmišljanja, premalo pisanja
Ovih dana, vremena za pisanje imam na pretek. Unatoč tome, nikad manje nisam pisala. Pišemo onako kako se osjećamo. O tome kako se osjećam , kad svakog muče isti nemiri, slutnje, strahovi...iste brige, nemam potrebu pisati. Kad imam priliku, umjesto riječima, ovjekovječim ljepotu trenutka slikama.
Kad već ne pišem, zovem sve one koje dugo nisam čula. Na kraju, uvijek je nezaobilazna tema, na žalost, naša svakodnevica. Virus danas i posljedice sutra.
Iz skučenosti četiri zida odlazim u šetnju poljima. Prolazim zaraslim šumskim puteljcima.
U miru i tišini, razmišljam o čovjeku koji se brzo prilagođava novonastaloj situaciji. Koliko je virtualni svijet dobrodošao u ovo vrijeme, sa dozom opreza i straha, razmišljam o čovjeku sutra. Hoćemo li se , kako i na koji način, vratiti životu prije karantene? Hoće li se, i ovako otuđen čovjek od čovjeka, još više otuđiti? Što će se dogoditi s radnim mjestima, pravima na slobodu kretanja i mišljenja?
Dok se čujem s mojim srednjoškolcima, čini mi, se da njima najteže pada ograničenje kretanja.. Nedostaju im prijatelji, nedostaje im škola, nedostaju im druženja i izlasci. Kažu moji srednjoškolaci kako će se , kad sve ovo sve prođe, s pjesmom u šest dizati i u školu ići. Sada , kad im je njihovo virtualno odrastanje jedini prozor u svijet, nedostaje im sve ono što smo (mi odrasli, promatrajući uh) mislili da im nije zanimljivo. Vrlo brzo, na teži način, život ih je naučio pravim vrijednostima.Svako ograničavanje( i ovo danas neophodno potrebno za preživljavanje) je sputavanje. Svi ga na sličan način doživljavamo i proživljavamo.
Ovih dana često se sjetim događaja i priče iz odrastanja. Brat i ja ,ulovili smo ptičicu, donijeli je doma, u nadi da ćemo je staviti u krletku i pripitomiti. Majka nam nije rekla ni može, ni ne može. Dok smo ushićeni sjedili s uplašenom ptičicom u rukama, majka je sjela preko puta nas i priču nam ispričala:
„Uhvatio čovjek pticu. Doma je donio.U krletku stavio. Da mu krasi dom, da pjeva.
Ptica mu govori:
Moja krila za let su stvorena
moj život prostranstva su nepregledna
moje gnijezdo je u krošnjama.
Ja pjevam tamo gdje sletim.
Slobodna.
Nema pjesme bez slobode.“
Nakon priče majka se nasmiješila, značajno nas pogledala i otišla vani. Prvotni osjećaj sreće i ushita, zamijenio je osjećaj krivnje. Dok smo ptičicu puštali,, osjetili smo olakšanje.
****
S olakšanjem ću, kad sve ovo prođe, manje slikati, više pisati.
Oznake: razmišljanja
16.04.2020. u 12:57 | 18 Komentara | Print | # | ^Bez recikliranja
Razmišljaj pozitivno. Budi nasmijana. Jesam , pozitivna sam i nasmijana. Trudim se biti. Trudim se sve ono što svaki dan život donese, reciklirati. Kao Pepeljuga, dobre stvari u lončić, s osmijehom podijeliti.Loše stvari u želučić.
Gutam ono loše. Loše sjeda na želudac, ali bože moj, tako se to radi.
U noći, dok budna pratim sjene, u prsima postaje tijesno. Riječi stisnute u grlu, šute. Bude se strahovi. Kažu da je dobar strah, kome ga je Bog dao. Ima istine u tome. Strah nas potiče na hrabrost, na borbu i ustrajnost. Sutra ću napraviti ono što sam danas trebala, a nisam imala hrabrosti. Sve je bolje od nemoći.
Dok noć prema jutru gazi , razmišljam o svemu. I o onome , budi nasmijana, razmišljaj pozitivno. Pitam se , ne zavaravamo li sami sebe ponavljajući i drugima i sebi, nešto što ne drži vodu? Ma kako razmišljali , bit će tako kako biti mora. Na neke stvari ne možemo utjecati ma kako razmišljali, život me naučio.
Pokažimo , kažimo, sebi i drugima kako se osjećamo. Dozvolimo jedni drugima biti ljuti i tužni. Podijelimo brige i strahove, želje i nade. Onako kako nam život donese. Bez dodavanja i oduzimanja. Bez recikliranja.
Tek kad sve isprocesuiramo, kad je sve u balansu, bez usiljenih osmjeha i ispraznih obećanja, zajedno, možemo se nadati boljemu.
Oznake: osmijeh, razmišljanja
01.02.2020. u 20:07 | 13 Komentara | Print | # | ^