Ljubav kroz riječi jedne žene
Lutanja
Sunce se zapadu nagnulo. Vrućina popustila. Plaža opustjela. Valovi tragove stopala u pijesku brišu.
Sjedimo na obali mora. Svatko sa svojim mislima.
- Gdje si sada, zamišljeno pita?
- Lutam prerijom života. Uživam u raslinju koje smo posadili. Znaš, ono će biti tu i kad nas ne bude.
Škrto se osmjehne.
- Gdje ćeš poslije prerije?
- U oazu, tiho odgovaram.
- Oaza je u pustinji. Što tamo tražiš?
- Ništa ne tražim. Odmaram. Slušam šapat vjetra dok se pijeskom igra i dine stvara. Osjećam bilo života, svjesna da pješčani sat neumitno curi i naše tragove briše.
Iznerviran, baci kamen u more.
- Znaš da ovo ne volim. Prerijama i pustinjama mogla si doma lutati.
Naslonim glavu na njegovo rame.
- Znaš, na obali mora, pod kupolom neba, naš je iskonski dom. Mjesto postojanja i pripadanja. Mi smo kao nebo, koje u sumrak, u more uranja. Lezi na toplo kamenje, tiho kažem. Opusti se. Gledaj u nebeski beskraj.
Kad prestaneš osjećati kako te toplo kamenje žulja, zaboravit ćeš na sve ono što te brine; osjetit ćeš mir i spokoj.
Sumrak je ugasio sunčeve baklje u more utopljene. Valovi nježno u obalu udaraju i u more se vraćaju. Šapat obale i mora umiruje. Ležimo u tišini.
- Ima trenutaka, kao što je ovaj, pogleda uprtog u nebeski beskraj sjetno kaže, čini mi se da te uopće ne poznajem. Nikad te nisam pitao, što je to što na nebu vidiš? Ležimo jedan pokraj drugoga, a meni se čini da si miljama udaljena od mene.
- Kad se rodimo, kažu da se i na nebu jedna zvijezda rodi. U ovakvim trenutcima tražim svoju zvijezdu. Pitam se, je li i tvoja zvijezda blizu moje? Pitam se, da li s godinama naše zvijezde gube sjaj, onako kako mi s godinama gubimo snagu? Vjerujem da se s završetkom našeg puta, ovdje i sada, i naše zvijezde gase. Sa svjetlosti se rodimo. U svjetlost odlazimo. Život je ciklički krug. Okreće se svaki put u drugom obliku, samo što toga nismo svjesni.
- Ako tako gledamo na život, onda ima smisla ono što vjernike vjera uči; „ Kako bijaše na nebu, tako i na zemlji. To me plaši. Za danas je dosta tvog lutanja, kaže dižući se.
Pruža mi ruku. Duboko uzdahnem nevoljko se dižući. Prebacuje ruku preko mog ramena i privlači me k sebi.
Znam da ne voli kad sam u svom svijetu.
Noć je prozračnom mjesečinom protkana. Hodamo u tišini. Svatko sa svojim mislima. Mi smo dvije zvijezde na nebu, mi smo dva života, dvije duše, na istom putu. Ovdje i sada.
Oznake: more, noć, mjesečina, razmišljanja
25.07.2022. u 13:25 | 12 Komentara | Print | # | ^Razbacane misli
Noć se u dan provukla. Tamna i tajanstvena.
Sjetna.
Tisuće žarulja, pale i gase se
Sumorno.
Vani je nestvaran mir. U carstvu mira vrtlog nemira.
Život se zavukao u četiri zida.
I ljudi sa njime.
****
Kad vrijeme stane, nemoj odgovore tražiti.
Nećeš ih naći.
Istina koja lice dana nije vidjela
zauvijek je nestala. Kao tajna,
kao kajanje i krivnja. Istina s odmakom vremena
ništa ne mijenja.
****
U ogledalu ;
slike sjećanja,
sjene prolaznosti.
U vrtlogu vremena;
ljubav izgubljena.
