Ljubav kroz riječi jedne žene

Lutanja

Sunce se zapadu nagnulo. Vrućina popustila. Plaža opustjela. Valovi tragove stopala u pijesku brišu.

Sjedimo na obali mora. Svatko sa svojim mislima.
- Gdje si sada, zamišljeno pita?
- Lutam prerijom života. Uživam u raslinju koje smo posadili. Znaš, ono će biti tu i kad nas ne bude.
Škrto se osmjehne.
- Gdje ćeš poslije prerije?
- U oazu, tiho odgovaram.
- Oaza je u pustinji. Što tamo tražiš?
- Ništa ne tražim. Odmaram. Slušam šapat vjetra dok se pijeskom igra i dine stvara. Osjećam bilo života, svjesna da pješčani sat neumitno curi i naše tragove briše.
Iznerviran, baci kamen u more.
- Znaš da ovo ne volim. Prerijama i pustinjama mogla si doma lutati.
Naslonim glavu na njegovo rame.
- Znaš, na obali mora, pod kupolom neba, naš je iskonski dom. Mjesto postojanja i pripadanja. Mi smo kao nebo, koje u sumrak, u more uranja. Lezi na toplo kamenje, tiho kažem. Opusti se. Gledaj u nebeski beskraj.
Kad prestaneš osjećati kako te toplo kamenje žulja, zaboravit ćeš na sve ono što te brine; osjetit ćeš mir i spokoj.

Sumrak je ugasio sunčeve baklje u more utopljene. Valovi nježno u obalu udaraju i u more se vraćaju. Šapat obale i mora umiruje. Ležimo u tišini.
- Ima trenutaka, kao što je ovaj, pogleda uprtog u nebeski beskraj sjetno kaže, čini mi se da te uopće ne poznajem. Nikad te nisam pitao, što je to što na nebu vidiš? Ležimo jedan pokraj drugoga, a meni se čini da si miljama udaljena od mene.
- Kad se rodimo, kažu da se i na nebu jedna zvijezda rodi. U ovakvim trenutcima tražim svoju zvijezdu. Pitam se, je li i tvoja zvijezda blizu moje? Pitam se, da li s godinama naše zvijezde gube sjaj, onako kako mi s godinama gubimo snagu? Vjerujem da se s završetkom našeg puta, ovdje i sada, i naše zvijezde gase. Sa svjetlosti se rodimo. U svjetlost odlazimo. Život je ciklički krug. Okreće se svaki put u drugom obliku, samo što toga nismo svjesni.
- Ako tako gledamo na život, onda ima smisla ono što vjernike vjera uči; „ Kako bijaše na nebu, tako i na zemlji. To me plaši. Za danas je dosta tvog lutanja, kaže dižući se.

Pruža mi ruku. Duboko uzdahnem nevoljko se dižući. Prebacuje ruku preko mog ramena i privlači me k sebi.
Znam da ne voli kad sam u svom svijetu.
Noć je prozračnom mjesečinom protkana. Hodamo u tišini. Svatko sa svojim mislima. Mi smo dvije zvijezde na nebu, mi smo dva života, dvije duše, na istom putu. Ovdje i sada.

Oznake: more, noć, mjesečina, razmišljanja

25.07.2022. u 13:25 | 12 Komentara | Print | # | ^

Mjesečev dan

Jeste li znali da je danas Mjesečev dan?
Moram priznati da sam i ja danas saznala. Na kraju malog kviza pisalo je da je danas Mjesečev dan. Da je podatak točan našla sam na stranicama gdje piše da se svaki dan nešto slavi, između ostalog i Mjesečev dan. Dobro, da se mene pita obilježavali bi Mjesečevu noć. Na kraju, nije ni važno. Važno je da je i vječitom maštaru, sanjaru, lutalici i skitnici...Mjesecu, posvećen jedan dan( ili noć).Svejedno.

Danas je na mom komadiću neba oblačno. Zato ću vam ispričati jednu priču.

Bilo je to prvu godinu kada su djeca bila dovoljno odrasla da s nama ne žele na more. Nakon dugog telefonskog razgovora i (sada znam )pretjeranih uputa i upozorenja, uputili smo se u šetnju. Spustili smo se do obale. Izula sam sandale, sjela na topli kamen i noge spustila u more.

Stajao je u čudu me gledajući. Rekla sam mu neka se izuje i sjedne pokraj mene. Negodujući, učinio je isto što i ja.
-I što sad?, pitao je.
- Pogledaj, Mjesec i zvijezde utopile su se u moru. Valovi ti se na nogama zaustavljaju i pjene.

Nezadovoljno se namiještajući na kamenu rekao je;
-Od svih žena na svijetu koje vole romantiku uz svijeće i vino, ja oženim onu koja voli sjediti na kamenu i noge u moru namakati, Mjesecu i zvijezdama se diviti.
- Slušaj šum mora, lepet krila galeba u visini. Uživaj u muzici koja dopire s broda na pučini. Udahni miris mora i toplog kamena. Zatvori oči, kažem mu. Opusti se i uživaj.

Nakon petnaestak minuta provedenih u tišini,( ako zanemarim njegovo vrpoljenje i patničko uzdisanje), dignuo se prigovarajući.

-Znaš što? Od danas, ja ću sjediti na klupi uz obalu, a ti sjedi i broji zvijezde u moru koliko ti srce želi.

-U redu, rekla sam nevoljko se dižući. Ne moramo voljeti iste stvari. Ne moramo doživjeti ljepotu na isti način. Važno je da se razumijemo.
****
Danas( u tišini ili negodujući)zajedno sjedimo na obali rijeke, ili mora . Na klupi, ili na kamenu,s nogama u vodi. Sa četrdeset godina je prigovarao, sa šezdeset je naučio da se zajedničke ljubavi dijele i zajedno snovi sanjaju.

Oznake: mjesec, more, Mašta....

20.07.2021. u 22:07 | 10 Komentara | Print | # | ^

Stablo ljubavi

Širom je otvorila balkonska vrata. Maknula papire sa stola i kavu stavila. Zadovoljna je bila onim što je do sada napravila. Iz literature upoznala se s kiparstvom Romanike u Dalmaciji .U Zadru, dobro je proučila plutej crkve Sv. Nediljice. U Splitu, Buvina vrata i naslone korskih klupa splitske katedrale . Za kraj, ostavila je portal trogirske katedrale sv. Lovre. U mjesec dana diplomski će dovršiti i dobro se odmoriti.Zatvorila je oči i opustila se. Uživala je u lipanjskom suncu, šumu valova i mirisu mora. Danas neće ništa raditi. Uživat će u ljepotama Trogira.

Sa sladoledom u ruci uputila se prema katedrali. Pogleda uprtog u portal nije gledala kuda ide. Sljedeći trenutak s nekim se sudarila.
„U što vi gledate šinjorina?“, zagrmio je muškarac. „ Uništili ste mi košulju.“
„I sladoled!“, rekla je zbunjeno gledajući kako mrlja od sladoleda postaje veća. Iz torbe je izvadila maramice i počela brisati košulju.
„Pustite sad košulju! Šteta je već učinjena. Drugi put pazite kud hodate.“
„Žao mi je,“ promucala je Stela i hrabro podigla pogled. Susrela se s ljutitim pogledom visokog tamnoputog muškarca. Odmahujući glavom okrenuo se i otišao. Zbunjena neočekivanim događajem uputila se u vilu. Za danas joj je dosta šetnje.

Drugo jutro uzela je knjige, fotoaparat i teku,te se uputila prema katedrali. Planirala je tri do četiri dana provesti na proučavanju portala. Ručala je na terasi obližnjeg restorana. Zamolila je konobara za račun. Uz račun konobar je donio i sladoled.
„Oprostite, sladoled nisam naručila.“
„Gazda časti,“ rekao je konobar pokazavši prema muškarcu naslonjenom na šank.
Kada se okrenuo , prepoznala je muškarca od jučer. Uputio se prema njezinom stolu.
„Košulju smo spasili jučer, vaš sladoled nismo,“ rekao je nasmijavši se. „Red je da se upoznamo kako treba. Ja sam Marko.“
„Stela, drago mi je,“rekla pružajući ruku.
Čvrsto je stisnuo njezinu ruku netremice je promatrajući. Brzo je ruku maknula i pogled spustila.
„Jučer niste gledali kuda idete, danas od jutra u vrata gledate. Što je tako zanimljivo u vratima katedrale,?“pitao je sjedajući preko puta, ničim ne pokazujući da je njezinu nervozu primijetio.
„Za diplomski rad proučavam romaničku skulpturu u Dalmaciji. Ne gledam u vrata, kako vi kažete,rekla je nasmijavši se, proučavam portal na katedrali. Izuzetan rad majstora Radovana i njegovih učenika.“
„Zanimljivo je kako malo znamo o znamenitostima u svom gradu. Koliko dugo ostajete? Mogli bi me malo podučiti.“
Bio je ozbiljan. Zbunjena ,rekla je prvo što joj je na pamet palo:
„Mi s kontinenta ovo zovemo galebarenje.“
Vidjela je kako mu osmijeh nestaje s lica. Dignuo se, rukama na stol naslonio i ljutito rekao:
„Mi s mora ovo zovemo ljubaznost“.
Okrenuo se i otišao. U nevjerici gledala je za njime.“Ovaj gospodin ima kratki fitilj,“ razmišljala je. Na odlasku, došla je do šanka i zahvalila mu na sladoledu. Samo je rukom odmahnuo. Nije znala što bi mislila. Nemoguć čovjek.

Mislila je da se uvrijedio,ali se prevarila. Drugi dan sa širokim osmijehom na licu i dvije kave u ruci pojavio se pred katedralom.
„Vrijeme je za kratki predah i još jednu ispriku.“
Znala je da je svjestan svog šarma i da mu isprike nisu potrebne.
„Ne morate mi se kavom ispričavati. Ako tako nastavite sljedeću ispriku ručkom ćete platiti“,šalila se spremajući stvari u torbu.
„Nemojte me mučiti. Idemo u hladovinu klupe uz more.“
Pričala mu je o kamenim reljefima koji su svedeni u lukove i stupove. Pokazujući slike objasnila mu je prikaze s obje strane portala. Zaneseno je pričala o pobočnim stupićima na kojima je prikazan ljudski rad u različitim mjesecima. Sjedio je opušteno naslonjen na klupu i slušao.
„Jesam li vas zagnjavila? Kad počnem pričati, ne znam stati ,“rekla je upitno ga pogledavši.
Maknuo joj je nestašnu kovrču s lica.
„Zanimljivo ste sve ispričali. Moram priznati da sam puno naučio. Sad tek vidim kako sam malo znao o djelu majstora Radovana. Koliko još toga ima?“
Zatečena njegovom gestom brzo je pričala:
„Sutra ću još proučiti središnji prizor portala na kojem leži umorna rodilja, i donji prizor, na kojem dadilja obuzdava dijete koje se odupire kupanju.“
„Hoćete li mi o tome sutra podrobnije u šetnji pričati?“,pitao je uzimajući njezine stvari u ruke.
Dok se poslije šetnje na terasi odmarala,pitala se kuda je nestao čovjek kojeg je prva dva dana sretala. Zanimljiv sugovornik, pažljiv slušač i morala je priznati, vješt ispitivač.O sebi, gotovo sve mu je ispričala. On o sebi ništa nije pričao, ona ništa nije pitala.

Poslije popodnevnog kupanja pažljivo se spremala. Danas će joj on , kako je rekao, biti turistički vodič. Posjetili su Gradska vrata, Knežev dvor. Pričao je o tvrđavi Kamerlengo dok su uživali u pogledu s kule sv. Marka. Lipanjska noć se u svoj svojoj ljepoti morem prostrla.
„Znaš li o čemu razmišljam?“ pitala je, postavši svjesna da mu se s ti obratila.
Odmahnuo je glavom ničim ne pokazujući da je prisniji način oslovljavanja primijetio.
„Promatram i proučavam ljepotu u arhitekturi i kiparstvu. Razmišljam o ljubavi prema umjetnosti koju su nečije ruke u kamen uklesale, na platnu naslikale, i vjerujem, ne znajući ,svoj trag u vremenu postojanja ostavile. Dok se divim kulama, dvorcima i vilama, razmišljam o ljubavima koje su bile, koje su ovim ulicama prolazile, o ljubavima čiji je trag u vremenu izbrisan i zaboravljen. Pitam se, koliko je ljubavi na obalama mora zapisano? Koliko su tragova u pijesku vremena, izbrisale oseke i plime?“
Okrenuo se i dugo je promatrao. Na mjesečini nestvarno je izgledao.
„Dođi, pokazat ću ti nešto posebno. Nećeš više biti tužna i sjetna,“ rekao je primivši je za ruku.
Taj spontani trenutak prisnosti probudio je navalu emocija. Hodali su šuteći. Zaustavili su se kod velikog stabla čije su se debele grane neobično razgranale.

(Stablo ljubavi u Trogiru)

„Ovo je stablo ljubavi. Oni koji se pod krošnjom stabla poljube , njihova ljubav ,živjet će vječno,“ rekao je privukavši je k sebi.
Vrijeme je stalo. More je obalu ljubilo. Mjesečina koprenom stablo prekrila, zvijezdama okitila. Zvukovi su utihnuli, srce pomahnitalo.
„Tako si mlada,“rekao je odmaknuvši je od sebe. „ Ja imam trideset i četiri godine.“
„Kako to da te još ni jedna nije zarobila?“
Ništa nije odgovorio. Nije je u oči gledao. Bio je zamišljen i dalek.
„Znaš li priču o beduinu i robinji,“ tiho je upitao?
„Ne znam,“ rekla je naslanjajući glavu na njegovo rame.
****
Nekada davno, mladi beduin lutao je isušenim koritom rijeke.Wadisom. U nepreglednom beskraju prosutog pijeska naišao je na klonulo tijelo žene. Suhe ispucane usne navlažio je vodom. Mokrim dlanovima lice joj umio. Sjeo je na vreli pijesak, nježno podigao njezinu glavu i na svoje krilo stavio. Kada je glavu pomaknula ispod vela ,zlatna se kosa prosula. Uplašeno su ga gledala dva oka boje pustinjskog bunara. Nježno joj veo složio, polako se dignuo, za ruku je primio , kroz more pješčanih dina vodio.
Znao je da je ona odbjegla robinja koja je njegovo srce zarobila. Pitao se da li je fatamorgana žena, ili oaza koja se na užarenom pijesku ljeskala. Zatvarao je oči . Kada ih je otvarao oaze nije bilo. Bila je žena, bila je robinja, bio je beduin čije je srce zarobila.Volio ju je, iako je znao da ne smije. Primio ju je za ruke i rekao:
„Nemoj gledati u moje oči. Možda ti se neće svidjeti ono što ćeš u njima vidjeti.Ti nikada nemoj prestati tražiti.Ja se nikada neću prestati nadati.Mi možemo sanjati, mi možemo maštati..........mi nikad zajedno, nećemo biti.“

****
Sjedili su u tišini. Osjećala je da priča skriveno značenje ima.
„Tužna priča. Zašto si mi je ispričao,?“zamišljeno je pitala.
„Mogu ti ispričati priču o ljubavi koju je znatiželja ubila. Što kažeš?“
Opet je bio vedar i nasmijan. Ljubav puno ne traži , previše ne pita.
*****
Pet godina kasnije sjedila je na njihovoj klupi uz obalu. Na trenutak, činilo joj se da vidi njihove tragove u pijesku vremena otisnute.
„Da li je se ponekad sjeti?“
Sjetno se osmjehnula.
Stablo ljubavi zna.Srce pamti. Srce ne zaboravlja.

Oznake: ljeto, more, ljubav

04.08.2020. u 17:39 | 15 Komentara | Print | # | ^

Raste, buja, cvjeta i miriše...

Na suncu, buri i oluji......raste, buja, cvjeta i miriše...

Oznake: more, priroda

08.07.2019. u 18:16 | 11 Komentara | Print | # | ^

Za sreću puno ne treba

Za sreću puno ne treba.....

Prekrasan pogled

Malo mora

Komadić neba

Oznake: ljeto, more

07.07.2019. u 18:14 | 11 Komentara | Print | # | ^

*****

Kud god da idemo sa sobom uvijek nosimo-svoj mir ili nemir, svoju radost ili tugu.
Gdje god dođemo uvijek nađemo ono što tražimo.

Jutro na moru....

Još sneno, ničim neometeno, more se između obala sneno protegnulo.