Ljubav kroz riječi jedne žene
Uronjeni u stvarnost
Čudna izmaglica. Nadprosječno toplo. Sparno. Unatoč blagdanskom raspoloženju...sumorno.
Dok je ovako, pitamo se!? Postajemo svjesni stvarnosti. Veličini i snazi prirode i nemoći čovjeka u ovakvim prilikama.
Hoćemo li, i kad ovo prođe, biti svjesni da nešto ( u odnosu prema prirodi i osobnoj komociji) treba mijenjati? Sumnjam!
Varaždin danas ,uronjen u oblake saharskog pijeska.
Pogled prema dravskoj šumi..
A gdje je Ivanščiva?
Malo Drvo
Nedugo sam čitala “ Malo Drvo“ od F. Cartera. Nevjerojatna priča o ljepoti življenja u simbiozi prirode i čovjeka. Za puno reći ne treba previše riječi. Čitajući knjigu danas, čini se nevjerojatno da je nekad postojao čovjek koji je od prirode uzimao onoliko koliko je trebao. Tog istog čovjeka, Indijanca, starosjedioca, drugi je čovjek, došljak, u rezervate stavio. Put Cherokee plemena do rezervata poznat je pod imenom, Marš suza. Tužna priča i istina da ,čovjeku možeš uzeti sve materijalno, ali ponos i dostojanstvo, ne možeš.
Bilo je to 1800-tih godina. Povijesno gledajući, nije bilo tako davno. Što je sve čovjek postigao za napredak i boljitak veliko je i nemjerljivo, s jedne strane. S druge strane, nemjerljiva šteta počinjena je zaboravljajući na ono o čemu priča Malo Drvo. O poštivanju raznolikosti na zemlji, o uzimanju iz, i od prirode, onoliko koliko nam je potrebno.
Jesmo li gledajući drvo (čovjeka), zaboravili vidjeti šumu(sve ono čemu, ili komu, je stanište Zemlja)? Vjerojatno jesmo, jer sve ono što nije bilo na našem pragu, bilo je daleko i nevažno.
Dijelili smo se mi (ljudi) na različite načine, sve dok nas virus nije podsjetio da smo svi jednaki. Danas smo, svi zajedno, tu gdje jesmo. U lock daunu, u karanteni,uplašeni, osamljeni, otuđeni.....a opet, više nego ikad, jedan drugome potrebni. Jedan čovjek ne zna i ne može sve. Svi ljudi zajedno znaju i mogu puno više. Da je tome tako dokaz su i cjepiva, u rekordnom vremenu proizvedena. Tome je uvelike doprinijela razmjena iskustva, mišljenja i znanja, što je dobro i ispravno, jer;
„Kad naiđeš na nešto što je dobro, nađi nekoga s kim ćeš dobro podijeliti. Tako će se dobro na najudaljeniji kutak svijeta proširiti“, govorila je baka Malom Drvetu.
Znamo da je ovo početak duge i bespoštedne borbe, svjesni da se kolektivni imunitet neće dogoditi. Nekad smo u lošim vremenima znali reći kako je gore visoko i nedostižno, a dole tvrdo, dodajući da čvrsto trebamo stajati na Zemlji. Danas, kad se Zemlja trese, kad čvrsto ne možemo na zemlji stajati, ostaje nam da se molimo nebu beskrajnome, da se nadamo. S nadom se rodimo, s nadom odlazimo. Nada nikad ne umire.
Ljudi se vole. Mali ljudi rastu na najtoplijem i najsigurnijem mjestu na svijetu, pod majčinim srcem. Unatoč svim majčinskim strahovima, unatoč svim virusima i potresima......neizmjerna je radost iščekivanja.
Za njih koji se trebaju roditi, za one tek rođene, za one koji odrastaju, za odrasle......za sve ljude na svijetu, svi zajedno trebamo se nadati, trebamo željeti, trebamo vjerovati jedan drugome. Trebamo vjerovati u ljude s ljude s ljudskošću; u čovjeka s čovječnošću. Neizmjerna je energija zajedništva, nade i ljubavi. Samo tako, sa svim nedaćama koje nas snađu, zajedno, možemo se suočiti.
Ako želi, svaki čovjek može biti Malo Drvo.
Ponekad su me ljudi povrijedili....ali... Čovjek nikad nije.
Trakošćan
Lijep i sunčan dan zove u prirodu. Listopad je pomiješao boje.
Petak je.Nećemo daleko. U Trakošćanu već dugo nismo bili. Od zadnjeg posjeta puno toga je napravljeno. Dvorac i sve oko njega u punom sjaju.
Dvorac je podignut u 13st. Više puta je dograđivan i proširivan. Juraj Drašković je u razdoblju od 1850-1860 ,obnovio dvorac. Uz obnovu dvorca u duhu romantizma (izvedenu u neogotičkom stilu) istodobno , uređena je park- šuma s rijetkim drvećem i umjetnim jezerom.
Šetnica oko jezera duga je 5 km. Pojedini dijelovi obrasli su mahovinom.
Tako sam mala ispod krošnje ovog prekrasnog stabla. Pitam se, koliko je priča u godovima zapisano?
Pokraj puta - svjedok prolaznosti .
Dok odmaramo na jednoj od klupa na šetnici, razmišljam kako je neponovljiv doživaj uživati u miru i tišini ljepote koja nas okružuje.
U jezeru utopljene šume
I dvorac....ni na nebu, ni na zemlji
Samo se puteljak oslikao na nebu
Na kraju, kava na terasi na jezeru.
Danas pada kiša, a ja... razmišljam o malom bregecu...
I kućici iz snova....
Oznake: trakoščan, ljepota, priroda
11.10.2020. u 21:26 | 11 Komentara | Print | # | ^Što ćete prvo napraviti kad sve ovo prođe?
Ovih dana , na vrh glave mi je čišćenja, ribanja, dezinficiranja. Pun mi je nos mirisa dezinficijensa. Za popravljanje mirisa pečem nešto slano, ili nešto slatko. Da dom miriši onako kako treba. Na dom.
Vani, gledam nebo. Između tamnih oblaka pojavi se sunce i komadić vedrog neba.
Kao naznaka ljepšeg vremena. Kao nada.
Tamne oblake vjetar odnese. Ostaju bijeli,pahuljasti, razigrani oblačići. Kao radost. Kao život.
Priroda nas uči svemu što zna. Proći će ovo sivo, tmurno i sumorno vrijeme za čovjeka i čovječanstvo.
Razmišljam....što ću prvo napraviti kad sve ovo prođe?
Sva sredstva za dezinfekciju, spremit ću u posebnu kutiju i čišćenje dovesti u normalu. Onda ću zagrliti i dooobro ispusati drage ljude. Ne može čovjek sretan biti bez zagrljaja i dodira.
A vi? Što ćete vi prvo napraviti kad sve ovo prođe?
Oznake: dezinfekcija, priroda, želje
03.04.2020. u 16:35 | 30 Komentara | Print | # | ^Ljudi i oni drugi
Dok se još može, svaku priliku koristimo za šetnju dravskim poljima. Za dva sata prijeđemo između osam i devet kilometara, birajući različite staze i šumske puteljke.
U zadnje vrijeme, dogodi se da sretnemo usamljene šetače. Dok prolazimo jedni pored drugih uljudno se pozdravimo. Prije ove nesretne situacije , neznanci se nisu pozdravljali.
Je li nas ovo vrijeme naučilo kako nije lijepo dok je čovjek od čovjeka odvojen? Dok su puste ulice, prazne terase, dok se ništa ,osim nemira i iščekivanja vijesti ne događa, dok ste odvojeni od rodbine i prijatelja, lijepo je sresti čovjeka. Neki, istina nepotrebno, sa sigurne udaljenosti pitaju ima li ljudi na putu kojim smo prošli, dodajući kako je njihov četveronožni ljubimac svadljiv. Netko će reći, malo je....ali mene veseli.
To su pozitivne stvari koje sam ovih dana doživjela od ljudi.
Drugo što me veseli je u jutarnjim šetnjama, na livadama ili u blizini šume ,vidjeti srne. Još uvijek plašljive i oprezne, uživaju u slobodi bez previše ljudi.
Puno je onih koji ni danas, ni sutra, ništa neće naučiti. Uvijek su bili i uvijek će biti, ljudi, i onih drugih, ma kako ih zvali.
Šećete li se prilaznim putevima poljima, svakodnevno vidite nove hrpe smeća. Prije ovoga, pretpostavljam noću, ekološki onesviješteni, smeće su umjesto u kante ili na reciklažna dvorišta, odlagali u prirodi. Nema te komunalne službe koja će toliko počistiti , koliko gore spomenuti mogu odložiti. Ako je jedno ilegalno odlagalište počišćeno i stupićima zabranjen prilaz, oni smeće odlažu pokraj stupića.
Prekjučer, na povratku iz šetnje vidimo zaustavljen auto pokraj livade u neposrednoj blizini naselja. Lik iz gepeka vadi smeće i baca na livadu. Vidjevši da mu se približavamo brzo sjeda u auto i stisne po gasu. Trubimo mu kao ludi. Predaleko je bio dok je stajao, prebrzo je vozio da bi stigla vidjeti registarsku oznaku. Počastimo ga s bezbroj epiteta pazeći da ne spominjemo životinje. Grijeh je takve ljude sa životinjama usporediti.
Jučer, na drugoj strani uzoranog polja, na kojoj je vlasnik iskrčio šikaru, uz pozamašan broj raznoraznog smeća, lik mirno vadi smeće , otvara vreće i slaže svoj deponij , slažući prazne vrećice. Za drugu turu, pretpostavljam.
Pod dojmom jučerašnjeg događaja, ljuta kao ris, provučem se na oranicu i glasno pitam lika što to radi? Kako ga nije sram?
Kćerka me stišava napominjući da ništa promijeniti ne mogu, osim naljutiti dotičnu budalu, dodajući kako smo same i da ne znamo s kim posla imamo. Nerado je poslušam, dodajući kako bi se s takvima, s guštom, i fizički obračunala.
*****
Iako ljute i razočarane, nastavljamo šetnju. Na otprilike pola puta dođemo do rukavca na Dravi i drveta pod kojim volim sjesti i odmoriti se.
Čovjeku tako malo treba. Zdravlja, slobode,mira i komadić neba.
Oznake: ljudi, životine, priroda
01.04.2020. u 20:44 | 16 Komentara | Print | # | ^Raste, buja, cvjeta i miriše...
Na suncu, buri i oluji......raste, buja, cvjeta i miriše...
Bled i Bohinj
Vozimo se prekrasnim predjelima ,na putu prema Bledu i Bohinju.
Naše prvo odredište je slap Savice.Od parkirališta kod Doma Savica,dolazimo do natpisa
Natačemo hladnu izvorsku vodu.
Kamenim mostom prelazimo Malu Savicu.
Dvadesetak minuta penjemo se po 553 stepenice do prekrasnog slapa Savice. Rano ujutro, za lijepih i sunčanih dana , kažu da se na dnu slapa može vidjeti duga.
Pogled s vrha je lijep i neponovljiv
Savica je kraški izvor koji se ulijeva u Bohinjsko jezero.Bohinjsko jezero je najveće stalno prirodno jezero u Sloveniji, ledenjačko-tektonskog porijekla.
Iz jezera ističe rječica Jezernica koja se nakon 100m spaja s potokom Mostnica, tvoreći Savu Bohinjku.
Zlatorog (legendu o Zlatorogu ispričati ću na kraju)
Četiri planinara koji su se prvi popeli na Triglav
Nakon Bohinja idemo na Bled.
Praznik rada je. Bled je prepun turista. Zaprega i kočije čekaju one koji su se umorili hodajući.
Crkva sv. Martina
Vrijeme je za posjet Blejskom gradu
Nezaboravan pogled sa zidina
Vrijeme je bilo za povratak. Dan se bližio kraju. Sunce smiraju.
Legenda kaže kako Alpe nekada davno ovako nisu izgledale. Nisu bile prepune litica, stijena i kanjona.
Tamo je nekada bio planinski raj.
U tom raju, nekada davno živjele su bijele gorske vile. Njihova lica i tijela povremeno su izranjala iz stijenja.Ponekad su zalazile u sela i pomagale siromašnim ljudima i ženama pri porodima. Djecu koja su došla na svijet u njihovoj prisutnosti, štitile su. Najstariji ljudi pamte ih još i danas.
One su bile čuvarice planina. Prostranim valovitim travnatim grebenima, pasle su bijele divokoze. Ogroman, ponosit, bijeli kozorog sa zlatnim rogovima, čuvao je svoje stado, a čuvao je i planinski raj. Bijele vile bacile su na njega svoje čini. Ako ga ikada pogodi strijela i puščano zrno čovjeka iz doline, iz najmanje kapi njegove krvi koja padne na bijeli kamen ili snijeg, izrasti će predivna Triglavska ruža. Kad Zlatorog pojede taj ljekoviti cvijet, u trenu će ozdraviti i smoći snage da ubije neprijatelja koji se zavukao u njegov raj.Njegovi zlatni rogovi bili su ključ ogromnog blaga sakrivenog na mjestu gdje još i danas leži planina Bogatin. To je bilo mjesto kamo bijele gorske vile nisu puštale ljude. Smatrale su da bogatsvo leži u dobroti ljudske duše, a ne u blagu kojeg su se mnogi htjeli domoći
U dolini pod planinom bilo je malo selo. Na mjestu gdje se Koritnica ulijeva u Soču stajala je malena krčma. Krčmarica je bila nadaleko poznata po svojoj ljubaznosti. Njena kćer, bila je najljepša djevojka u tom kraju. Mnogi bogataši su je prosili, ali ona je izabrala mladog Trentarskog lovca.Jednog dana u krčmu, stigli su bogati trgovci iz Venecije. Jedan između njih, mlad, zgodan i bogat, odmah se zaljubio u kćer krčmarice. Oko vrata joj stavio prekrasne biserne ogrlice, na ruke zlatne narukvice . Navečer je u krčmu došao mladi Trentaski lovac. Zamolio je djevojku za ples, ona ga je odbila pokazujući mu biserne ogrlice koje joj je darivao zgodan i bogati mlad Venecijanac. Mladi lovac bio je žalostan.
- Ako je bogatstvo ono što želiš, pronaći ću ključeve najvećeg blaga. Tvoj trgovac tada će biti sluga, a ja kralj, rekao je djevojci i otišao iz krčme.
Prije prvih zraka sunca ustao je i krenuo u planinu pronaći Zlatoroga, ubiti ga, uzeti njegove rogove i pronaći put do blaga u Bogatinu.
Kad je Zlatoroga pronašao,pucao je i pogodio ga. Kapi krvi su kapale.Po njima su odmah rasle prekrasne Triglavske ruže.Lovac je krenuo u potragu za Zlatorogom prateći tragove,( Triglavske ruže).
Ranjeni Zlatorog pojeo je čudesnu Triglavsku ružu izraslu iz kapi njegove krvi. Zlatni rogovi, mladoga lovca su zabljesnuli. Lovac je ravnotežu izgubio i s litice, u duboko korito rijeke pao. Ljut i iznerviran postupkom mladog lovca,Zlatorog je svojim rogovima plodne pašnjake razorao i zauvijek, nestao u planinama.
Uskoro je sve prekrio dubok snijeg.
Kada se snijeg sa planinskih pašnjaka otopio, ljudi su krenuli u planinu. Ostali su zapanjeni onim što su pronašli. Umjesto predivnih pitomih pašnjaka, dočekale su ih razrovane stijene i litice po kojima su se vidjeli tragovi zlatnih rogova ponositog čuvara – Zlatoroga. Sa njime su otišle i bijele gorske vile.
Danas ljudi znaju....
Bogatstvo se ne nalazi u Bogatinu. Bogatstvo planine nalazi se u malenom cvijetu, u kamenoj litici, u prekrasnim pogledima....
****
Teško mi je zamisliti ,(legenda tako kaže) da je ovaj kraj nekada, još ljepše izgledao.
Oznake: priroda, ljepota, legende, bled, bohinj
10.05.2019. u 00:03 | 14 Komentara | Print | # | ^Bez riječi
Na svoj jednostavan i jedinstven način, priroda nas svojim ljepotama ostavlja bez riječi....
Oznake: priroda
19.04.2018. u 22:51 | 8 Komentara | Print | # | ^