Ljubav kroz riječi jedne žene
Malo Drvo
Nedugo sam čitala “ Malo Drvo“ od F. Cartera. Nevjerojatna priča o ljepoti življenja u simbiozi prirode i čovjeka. Za puno reći ne treba previše riječi. Čitajući knjigu danas, čini se nevjerojatno da je nekad postojao čovjek koji je od prirode uzimao onoliko koliko je trebao. Tog istog čovjeka, Indijanca, starosjedioca, drugi je čovjek, došljak, u rezervate stavio. Put Cherokee plemena do rezervata poznat je pod imenom, Marš suza. Tužna priča i istina da ,čovjeku možeš uzeti sve materijalno, ali ponos i dostojanstvo, ne možeš.
Bilo je to 1800-tih godina. Povijesno gledajući, nije bilo tako davno. Što je sve čovjek postigao za napredak i boljitak veliko je i nemjerljivo, s jedne strane. S druge strane, nemjerljiva šteta počinjena je zaboravljajući na ono o čemu priča Malo Drvo. O poštivanju raznolikosti na zemlji, o uzimanju iz, i od prirode, onoliko koliko nam je potrebno.
Jesmo li gledajući drvo (čovjeka), zaboravili vidjeti šumu(sve ono čemu, ili komu, je stanište Zemlja)? Vjerojatno jesmo, jer sve ono što nije bilo na našem pragu, bilo je daleko i nevažno.
Dijelili smo se mi (ljudi) na različite načine, sve dok nas virus nije podsjetio da smo svi jednaki. Danas smo, svi zajedno, tu gdje jesmo. U lock daunu, u karanteni,uplašeni, osamljeni, otuđeni.....a opet, više nego ikad, jedan drugome potrebni. Jedan čovjek ne zna i ne može sve. Svi ljudi zajedno znaju i mogu puno više. Da je tome tako dokaz su i cjepiva, u rekordnom vremenu proizvedena. Tome je uvelike doprinijela razmjena iskustva, mišljenja i znanja, što je dobro i ispravno, jer;
„Kad naiđeš na nešto što je dobro, nađi nekoga s kim ćeš dobro podijeliti. Tako će se dobro na najudaljeniji kutak svijeta proširiti“, govorila je baka Malom Drvetu.
Znamo da je ovo početak duge i bespoštedne borbe, svjesni da se kolektivni imunitet neće dogoditi. Nekad smo u lošim vremenima znali reći kako je gore visoko i nedostižno, a dole tvrdo, dodajući da čvrsto trebamo stajati na Zemlji. Danas, kad se Zemlja trese, kad čvrsto ne možemo na zemlji stajati, ostaje nam da se molimo nebu beskrajnome, da se nadamo. S nadom se rodimo, s nadom odlazimo. Nada nikad ne umire.
Ljudi se vole. Mali ljudi rastu na najtoplijem i najsigurnijem mjestu na svijetu, pod majčinim srcem. Unatoč svim majčinskim strahovima, unatoč svim virusima i potresima......neizmjerna je radost iščekivanja.
Za njih koji se trebaju roditi, za one tek rođene, za one koji odrastaju, za odrasle......za sve ljude na svijetu, svi zajedno trebamo se nadati, trebamo željeti, trebamo vjerovati jedan drugome. Trebamo vjerovati u ljude s ljude s ljudskošću; u čovjeka s čovječnošću. Neizmjerna je energija zajedništva, nade i ljubavi. Samo tako, sa svim nedaćama koje nas snađu, zajedno, možemo se suočiti.
Ako želi, svaki čovjek može biti Malo Drvo.
Ponekad su me ljudi povrijedili....ali... Čovjek nikad nije.
