Ljubav kroz riječi jedne žene
Klimatske promjene
Ovih dana, sa sastanka na vrhu, u sklopu UN-ove konferencije o klimatskim promjenama, čuli smo snažne poruke o svjesnosti, kako se hitno nekoje stvari moraju mijenjati, želimo li zaustaviti globalno zatopljenje i klimatske promjene.
Hvale vrijedna konferencija, rekla bih. Još kad bi se ono što obećavaju, bar djelomično i ostvarilo, vjerujem da bi, s godinama, uspjeli popraviti djelić štete koju smo svojom bahatošću i nepromišljenošću učinili.
Svi smo svjesni da se nečeg trebamo odreći ,da trebamo promijeniti nešto u načinu življenja i ponašanja,želimo li bolju budućnost za našu, i djecu naše djece. Želimo li mijenjati svijet i svjesnost situacije u kojoj se nalazimo, prvo moramo promijeniti svoje stavove i uvjerenja.
Bojim se, da će se od obećanog sa sastanka na vrhu vrlo malo napraviti. Zašto? Oni koji brojkama dobro barataju lako će izračunati koliko košta jedno ovakvo okupljanje. Tu naravno, treba uračunati put,osiguranje, smještaj, domjenke...... Pozamašna svota, reka bih.
Recimo da je sastanak održan online, a sredstva za ovu prigodu utrošena u pošumljavanje požarom opustošenih i nemilosrdno posiječenih šuma.... Zamislite koliko bi sadnica za tu svotu kupljeno, i koja bi površina bila pošumljena!? Ovako, bojim se da se i ovaj put tresla gora, a bit ću sretna, ako se rodi miš.
****
Dok veliki pričaju i obećavaju, male skupine ljudi rade u tišini.
I ove godine birali smo Hrvatsko stablo 2021.,koje će nas predstavljati na natjecanju za Europsko stablo godine 2022.
Pobjednik ovogodišnjeg natjecanja je Stoljetni div u srcu Slavonije . Riječ je o stablu golemog mamutovca – Sequoia gigantea ili Sequoiadendron giganteum (Lindl.) J.Buchh, starosti oko 130 godina, smještenom u sklopu EPIcentra Sequoia Slatina. Ovaj Stoljetni div zaštićen je 1967. godine sukladno Zakonu o zaštiti prirode kao spomenik parkovne arhitekture – pojedinačno stablo.
Priča o golemom mamutovcu u Slatini govori nam o ovom stablu kao jedinom zaštićenom primjerku ove vrste u Republici Hrvatskoj te jednom od najstarijih primjeraka ove vrste u Europi. Slijedeći hortikulturne trendove 19. stoljeća, zasadila ga je plemićka obitelj Schaumburg-Lippe, istodobno kada su najstarije sekvoje zasađene u Engleskoj, izvan svoga prirodnog staništa.
Inače riječ je o stablima koja su prirodno rasprostranjena u zapadnom dijelu Sjeverne Amerike, točnije u središnjem dijelu Kalifornije (Sierra Nevada) iznad 1500 metara nadmorske visine. U Hrvatskoj, kao i ostatku Europe, sekvoje su se sadile kao ukrasna vrsta, no europska stabla su dimenzijama znatno manja od američkih.
Pobjednika nacionalnog natjecanja Hrvatsko stablo 2021. godine, Javna ustanova će u ime Republike Hrvatske kandidirati na finale natjecanja Europsko stablo 2022. godine, sastavljeno od pobjednika nacionalnih natjecanja zemalja partnera na projektu Stablo godine (engl. Tree of the Year).
(https://www.edubrovnik.org/izabrano-hrvatsko-stablo-2021-godine/)
*****
Svako stablo i svaki čovjek, ima svoju priču. Svatko od nas ima svoje stablo. Svatko od nas jedno je malo drvo.
Svjesnost pripadnosti i života u simbiozi s prirodom, prvi je korak ka popravljanju učinjene štete.
Oznake: čovjek, stablo, Klimatske promjene
02.11.2021. u 17:55 | 12 Komentara | Print | # | ^Malo Drvo
Nedugo sam čitala “ Malo Drvo“ od F. Cartera. Nevjerojatna priča o ljepoti življenja u simbiozi prirode i čovjeka. Za puno reći ne treba previše riječi. Čitajući knjigu danas, čini se nevjerojatno da je nekad postojao čovjek koji je od prirode uzimao onoliko koliko je trebao. Tog istog čovjeka, Indijanca, starosjedioca, drugi je čovjek, došljak, u rezervate stavio. Put Cherokee plemena do rezervata poznat je pod imenom, Marš suza. Tužna priča i istina da ,čovjeku možeš uzeti sve materijalno, ali ponos i dostojanstvo, ne možeš.
Bilo je to 1800-tih godina. Povijesno gledajući, nije bilo tako davno. Što je sve čovjek postigao za napredak i boljitak veliko je i nemjerljivo, s jedne strane. S druge strane, nemjerljiva šteta počinjena je zaboravljajući na ono o čemu priča Malo Drvo. O poštivanju raznolikosti na zemlji, o uzimanju iz, i od prirode, onoliko koliko nam je potrebno.
Jesmo li gledajući drvo (čovjeka), zaboravili vidjeti šumu(sve ono čemu, ili komu, je stanište Zemlja)? Vjerojatno jesmo, jer sve ono što nije bilo na našem pragu, bilo je daleko i nevažno.
Dijelili smo se mi (ljudi) na različite načine, sve dok nas virus nije podsjetio da smo svi jednaki. Danas smo, svi zajedno, tu gdje jesmo. U lock daunu, u karanteni,uplašeni, osamljeni, otuđeni.....a opet, više nego ikad, jedan drugome potrebni. Jedan čovjek ne zna i ne može sve. Svi ljudi zajedno znaju i mogu puno više. Da je tome tako dokaz su i cjepiva, u rekordnom vremenu proizvedena. Tome je uvelike doprinijela razmjena iskustva, mišljenja i znanja, što je dobro i ispravno, jer;
„Kad naiđeš na nešto što je dobro, nađi nekoga s kim ćeš dobro podijeliti. Tako će se dobro na najudaljeniji kutak svijeta proširiti“, govorila je baka Malom Drvetu.
Znamo da je ovo početak duge i bespoštedne borbe, svjesni da se kolektivni imunitet neće dogoditi. Nekad smo u lošim vremenima znali reći kako je gore visoko i nedostižno, a dole tvrdo, dodajući da čvrsto trebamo stajati na Zemlji. Danas, kad se Zemlja trese, kad čvrsto ne možemo na zemlji stajati, ostaje nam da se molimo nebu beskrajnome, da se nadamo. S nadom se rodimo, s nadom odlazimo. Nada nikad ne umire.
Ljudi se vole. Mali ljudi rastu na najtoplijem i najsigurnijem mjestu na svijetu, pod majčinim srcem. Unatoč svim majčinskim strahovima, unatoč svim virusima i potresima......neizmjerna je radost iščekivanja.
Za njih koji se trebaju roditi, za one tek rođene, za one koji odrastaju, za odrasle......za sve ljude na svijetu, svi zajedno trebamo se nadati, trebamo željeti, trebamo vjerovati jedan drugome. Trebamo vjerovati u ljude s ljude s ljudskošću; u čovjeka s čovječnošću. Neizmjerna je energija zajedništva, nade i ljubavi. Samo tako, sa svim nedaćama koje nas snađu, zajedno, možemo se suočiti.
Ako želi, svaki čovjek može biti Malo Drvo.
Ponekad su me ljudi povrijedili....ali... Čovjek nikad nije.
Ovih dana
Ovih dana
hrabrar, odlučan, moćan, nadmoćan
Čovjek
malen je, nemoćan i bespomoćan
u borbi s neprijateljem
nevidljivim , brojnijim , nadmoćnijim.
Sve što čovjek se zove, mu je meta
otporan na metke, na oružja svih dometa.
Bespoštedna borba jedan na jedan
tebi, njemu, meni, svima nama jednako vrijedan
Život.
****
Ovih dana, na težak način,čovječanstvo uči o jedinoj istinskoj vrijednosti, o Životu. Kad opasnost prođe, kad strahove zamijeni radost, kad nemir zamijeni mir, hoćemo li konačno naučiti da smo svi ljudi, da svi imamo jedan život, svakome jednako vrijedan? Hoćemo li ulagati u znanost, ili u naoružanje?
Hoćemo li naučiti da je Život poslanje. Postojanje.Treptaj u trenutku vremena.!?
U krugu života
Kotač života neumoljivo se okreće. Svatko svoje bitke vodi. U žrvnju života bespoštedna borba s onim danas, da bi sutra mogli dalje. Borimo se s demonima prošlosti. Učimo o ljudima koji su nam bliski na drugačiji način. Čovjek koga smo mislili da poznajemo nestaje u tami. Stvara se nova slika. Novi lik. Ogoljen do kosti, ali stvaran. Boli spoznaja iluzije koju smo stvorili.
Borimo se s ljudskom sebičnošću i glupostima. Naučimo da pravih prijatelja i ljudi koji su uvijek tu kad trebaš ,ima malo. Naučimo da ljudi ne kažu istinu kad treba. Bolje da je nikad nisu ni rekli. Istina koja ništa ne može promijeniti je suvišna.
Modelira nas život kao kipar glinu. Postajemo, unatoč tome što znamo da ništa promijeniti ne možemo , ogorčeni. Ljuti. Tek kad naučimo svoju ljutnju kontrolirati, tek kad naučimo u ljutnji ne vikati, tek tad učimo se emocionalno otvarati. Sve što ljutnjom kumuliramo, najčešće, kulminira na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Na kraju, kad naučimo da se ljuti nismo rodili, da ljuti ne moramo svjetove zamijeniti, tek tada, ljutnju ćemo pravilno kanalizirati.
Žureći svatko svojim putem, ne slušajući svoje srce, dopuštajući ljudskoj gluposti da nas razdvaja, nama drage ljude povremeno srećemo. Veselimo se svakom susretu prisjećajući se lijepih trenutaka iz prošlosti. Vrijeme ne možemo vratiti, događaje ne možemo promijeniti, ali možemo oprostiti jedni drugima i krenuti dalje.
Svatko od nas je umjetnik, svatko od nas je djelo koje smo sami stvorili. U krugu života koračamo polako. Malim koracima prema periferiji kruga, da bi se ponovno mogli okrenuti i posvetiti onome što nam je blisko. Sebi. Vraćanje sebi nije lako ni jednostavno. Dug je to put. Teško učenje.
Svi smo djeca svjetlosti. Postojanje ovdje i sada ne mora biti povezano vjerovanjem u Raj i Pakao.
Biti i postojati i biti svjestan postojanja ,osnova je življenja.
Oznake: čovjek, život, spoznaje
17.12.2019. u 20:21 | 9 Komentara | Print | # | ^Mala razmišljanja
-Život je ciklički krug. Vrti se, okreće se, svaki puta s novom svjetlošću, u novom obliku.
-Život je mozaik. Ljepotu mozaika čini različitost boja i motiva.
-U životu ništa nije slučajno, ništa nije sigurno, ništa se ne podrazumijeva Sve se s razlogom događa.
-Jedan čovjek, jedan je zasebni svijet.
-Čovjek uči, iskustvo ga nauči.
-Mi nismo tu da osuđujemo. Tu smo da učimo i razumijemo.
-Odluke donosimo ,isto kao što i posljedice snosimo -sami.
-Kažu da je ljudski griješiti, a svjesnost pogreške, pola puta ka spoznaji.
-Sve što je idealno je nerealno, znači –ne postoji.
-Budimo ono što jesmo. Čovjek s čovječnošću, ljudi s ljudskošću. Dozvolimo si male pogreške, dozvolimo si biti sanjivi i ranjivi.
-Cijenimo svjetlost tek onda kada je oko nas totalni mrak....Iz mraka ka svjetlosti, iz dubine prema površini, iz nerazumijevanja ka spoznaji!
Nerazdvojni prijatelji
Čovjek je od davnina svoja znanja zapisivao u kamenu, na pergamentu, na papiru....Zapisana znanja su se učila, nadopunjavala , pisala i pišu. Jedni su znanja u knjige pisali i pišu, drugi su iz knjiga učili i uče.
Postali su nerazdvojni. Čovjek, pisanje , čitanje i naravno, učenje.
Cijeli život trudimo se učiti i naučiti. Naučeno zapamtiti i ne zaboraviti.
Što je s onim što smo znali prije nego smo počeli učiti?
Čega se sjećamo kada se više ničega ne možemo sjetiti?
Ako ne znamo, u knjigama ćemo potražiti. Ako znamo , s drugima ćemo podijeliti ono što smo kao znanja i spoznaje usvojili. Jedni će znanje usvojiti, drugi osporiti. Koliko je ljudi toliko je znanja i spoznaja. Taman kada mislimo da smo nešto naučili, pojavi se nova spoznaja i nova učenja. Učimo i nikada ne naučimo od početka do kraja. Jedan čovjek malo, svi ljudi zajedno većinu znaju. Na taj način postali su nerazdvojni prijatelji, čovjek, riiječ i pismo.
****
Najvjerniji prijatelji su oni koji su uvijek s nama. Kada se smijemo i kada plačemo. S njima možemo podijeliti baš sve. Naše nade i htijenja,nedoumice i dileme, naše tajne i istine.
U novije vrijeme nekome su to kompjuter i tipkovnica ali, još uvijek je na prvom mjestu (meni) teka, papir i olovka. Jedino njima možemo sa sigurnošću vjerovati,napisano godinama, sve dok slova ne izblijede,oni će vjerno čuvati.
Život priča priče. Jedni priče pišu drugi čitaju.
Čitanje dušu hrani, pisanje oslobađa.
