Kotač života neumoljivo se okreće. Svatko svoje bitke vodi. U žrvnju života bespoštedna borba s onim danas, da bi sutra mogli dalje. Borimo se s demonima prošlosti. Učimo o ljudima koji su nam bliski na drugačiji način. Čovjek koga smo mislili da poznajemo nestaje u tami. Stvara se nova slika. Novi lik. Ogoljen do kosti, ali stvaran. Boli spoznaja iluzije koju smo stvorili.
Borimo se s ljudskom sebičnošću i glupostima. Naučimo da pravih prijatelja i ljudi koji su uvijek tu kad trebaš ,ima malo. Naučimo da ljudi ne kažu istinu kad treba. Bolje da je nikad nisu ni rekli. Istina koja ništa ne može promijeniti je suvišna.
Modelira nas život kao kipar glinu. Postajemo, unatoč tome što znamo da ništa promijeniti ne možemo , ogorčeni. Ljuti. Tek kad naučimo svoju ljutnju kontrolirati, tek kad naučimo u ljutnji ne vikati, tek tad učimo se emocionalno otvarati. Sve što ljutnjom kumuliramo, najčešće, kulminira na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Na kraju, kad naučimo da se ljuti nismo rodili, da ljuti ne moramo svjetove zamijeniti, tek tada, ljutnju ćemo pravilno kanalizirati.
Žureći svatko svojim putem, ne slušajući svoje srce, dopuštajući ljudskoj gluposti da nas razdvaja, nama drage ljude povremeno srećemo. Veselimo se svakom susretu prisjećajući se lijepih trenutaka iz prošlosti. Vrijeme ne možemo vratiti, događaje ne možemo promijeniti, ali možemo oprostiti jedni drugima i krenuti dalje.
Svatko od nas je umjetnik, svatko od nas je djelo koje smo sami stvorili. U krugu života koračamo polako. Malim koracima prema periferiji kruga, da bi se ponovno mogli okrenuti i posvetiti onome što nam je blisko. Sebi. Vraćanje sebi nije lako ni jednostavno. Dug je to put. Teško učenje.
Svi smo djeca svjetlosti. Postojanje ovdje i sada ne mora biti povezano vjerovanjem u Raj i Pakao.
Biti i postojati i biti svjestan postojanja ,osnova je življenja.
Post je objavljen 17.12.2019. u 20:21 sati.