Ljubav kroz riječi jedne žene
Opstanak
Za opstanak ne treba puno.
Učimo od prirode.
Oznake: OPSTANAK
31.03.2020. u 10:49 | 13 Komentara | Print | # | ^U rano jutro
U rano jutro, šetnja dravskom šumom. Sve je tiho i mirno. Nigdje čovjeka nema.
Nije tako pusto kako se čini. Srećemo prolaznika.Kud se žuri?
Draga ga čeka
Snijeg se zadržao samo u šumi.
Nježni su. Ipak im je zima
U miru, raskošna ljepota. Ne izgleda mi tužna.
Svjetlost i sjena, u vodu utopljena
Oznake: proljeće, snijeg, cvijeće
26.03.2020. u 19:38 | 19 Komentara | Print | # | ^Kad se bojim, onda se borim
Kad je teško, kad treba reagirati, nađem snagu, dignem se, idem, snalazim se. Trudim se biti hrabra, bodriti, snagu dati.
Ne plačem kad se bojim. Onda se borim.
Što kad ova situacija prekida borbu? Nadam se da će oni koji ne razumiju, koji se neodgovorno ponašaju, shvatiti. Da možemo krenuti dalje. Ne samo mi. Puno je onih koji su na čekanju nalaza, dijagnoza, liječenja. Puno je onih koji se nadaju.
Svi se bojimo , svi se borimo protiv korone. Na kraju kolone su oni koji čekaju, koji se bore sami. Diljem svijeta još uvijek su i oni, koji umiru gladni.
Ma kako teško ,ovo je borba iz koje bi svi trebali naučiti kako smo svi ljudi, kako svatko ima samo jedan, svima nama jednako vrijedan. Život.
Nikad to ne smijemo zaboraviti.
****
Da jedna nevolja ne dolazi sama, u nedjelju smo naučili. Uz nesretnu koronu, potres.U šoku , gledala sam što snaga prirode može učiniti. Danas na procvjetalo proljeće snijeg. Kažu, meteorološki gledano, ništa neobično, Istina. Ali uz sve ovo , ljudima je dosta. Kad sve ovo prođe, nadam se da će ljudski rod pouke izvući. Znam da svi neće, ali većina hoće.
Plačem često ovih dana.
Plakala sam gledajući kako su se svi ujedinili. Plakala sam gledajući kako smo veliki kad treba. Plačem dok vidim koliko u nevolji humanosti ima. Veličina čovjeka je u teškim trenutcima. Ovih dana, puno velikih ljudi ima.
Plačem često ovih dana.
Plačem jer su se ribe u venecijanski kanal vratile. Plakala sam nad čistim nebom iznad Vuhana. Plačem nad životima koji su stali, da bi se to moglo dogoditi.
Plačem nad spoznajom što smo svojim postojanjem prirodi i sebi samima učinili. Priroda bez čovjeka brzo će se oporaviti. Čovjek bez prirode će izumrijeti.
****
Drava mirno teče. Na obali naplavine. Rijeka sve ono što je suvišno , što joj ne pripada, negdje usput, na obali ostavlja. I teče dalje.
I čovjek će , kad sve ovo prođe, naučiti da smo svi ljudi. Različiti?! Samo naizgled. Priroda nas uči pripadnosti -Ljudi , ljudima. kamenčića ,kamenčićima.
Oznake: ljudi, vrijeme, ljudskost, strah
25.03.2020. u 00:27 | 11 Komentara | Print | # | ^Proljeće i topot tišine
Tiho i neprimjetno, zimu koja to i nije bila, zamijenilo je proljeće. Ljepota postojanja i radost rađanja. Nisam proljeću napisala stih. Ovjekovječila sam ljepotu trenutka .
Vrijeme i postojanje ispreplelo je grane...
Ljepota jednog grma,iz različitog kuta gledanja.(baš kao i život)
Konje i jahače slikala sam i kćerki sliku poslala.
Ljepotu proljeća zasjenila su događanja koja su zadesila čovječanstvo. Svjesnost postojanja je da naš put ima svoj početak i svoj kraj, ali ne ovako, i ne na ovakav način. Mir je zamijenio nemir.
Negdje na početku mog bloganja, podijelila sam s vama priču kako sam pobijedila strah od tame. U međuvremenu, naučila sam da se na ovaj način možemo opustiti i zaboraviti, barem na trenutak, ono što nas muči. Kako se opustiti, kako se zavući u kutak gdje ćeš pronaći odgovore koje je duboko potisnuo strah, na jednostavan djetinji način, koji smo negdje u odrastanju, zaboravili.Tko ima volju nek pročita i proba.
Topot peta
Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Ne govorimo o veličini, nego o ljepoti i bojama ljubavi. Ni strahove ne biramo. Rodimo se s njima.
U moj život ušla je zlatokosa djevojčica, zelenih očiju, moja nećakinja. S prvim pogledom rodila se uzajamna ljubav, s prvim dodirom povjerenje i povezanost. Kada sam je prvi puta primila u ruke, poklonila mi je neponovljivi osmijeh. Nakon što je prohodala, uvijek je radosno, raširenih ruku, trčala u moj zagrljaj. Slavili smo njezin peti rođendan. Popodne je duže spavala, pa je mogla duže ostati budna, sklupčana kao i uvijek, u mome krilu. Zamolila me da idemo u šetnju. Digla sam se, primila je za ručicu i krenula.
Ispratili su me začuđeni pogledi. Vani je noć, ja se bojim mraka. Čvrsto je držeći za ruku, zatvorila sam vrata i zagazila u noć. Ona je cijelo vrijeme glasno pričala. Strah koji nisam smjela pokazati ukočio me. Imala sam osjećaj da ne hodam, nego da ukočenim koracima režem tamu. Sjene su postajale sve veće, pratile su nas. Iza svakoga grma promatrale su nas velike, nepoznate oči. U jednom trenutku, Zlatokosa me upitala zašto šapućem. Odgovorila sam da joj se samo tako čini. Hodale smo poljskim putem kroz noć sakrivajući strah. Ona pričajući, ja šapćući. Negdje na pola puta, rekla mi je neka stanem i zatvorim oči. Poslušala sam je. Nakon dugo vremena (barem se meni tako činilo), pitala me što čujem. „Čujem kako mi srce jako lupa“, iskreno sam odgovorila. „Baš si smiješna“, rekla mi je. „To što čuješ nije lupanje srca. To je topot peta.“ Hodale smo dalje. Ona je i dalje neumorno pričala, a ja sam se pitala, što je to topot peta.
Došle smo do rijeke i stale na drvenom mostu.
„Sada ćemo obje, zajedno, zatvoriti oči. Zajedno ćemo otvoriti oči, kad ja kažem. Što sada čuješ?“, pitala me nakon nekog vremena. „Ništa“, odgovorila sam. „Ne možeš ne čuti ništa“, rekla je kroz veseli dječji smijeh. „To što si sada čula, ne zove se ništa, nego topot tišine.“ Nisam joj proturječila. Zar je važno kako mu je ime? Jedino što je važno je da se ne zove strah.
Kad u noći zatvorite oči, kad prestanete gledati tamu, jednostavno se stopite s njome. Na povratku, ni noć nije više bila tamna. Nisu nas pratile sjene, ni nepoznate velike oči. Primijetile smo da je na nebu mlad mjesec i poneka zvijezda. Nakon šetnje, opet se smjestila u moje krilo i ubrzo zaspala. Maknula sam joj zlatne kovrče s usnulog lica i odnijela je u krevet.
Pogledala sam kroz prozor. Dolinom između dva brijega, prostrla se noć. Niz put se čuo topot peta, a rijekom topot tišine. Bila je premala da bih joj pričala o strahovima. Danas znam da nisam ni trebala. Ona je znala da se zajedničke ljubavi dijele, da se zajednički strahovi zajedno pobjeđuju. Na jednostavan dječji način.
Zatvori oči i slušaj tako dugo dok lupanje srca ne zamijeni topot peta. Onda se opusti i slušaj tako dugo dok topot peta ne zamijeni topot tišine. Kada topot peta zamijeni topot tišine, tada ste spremni uhvatiti se u koštac s onim što vas sputava i muči. Dan po dan, korak po korak, pitanje po pitanje.
Danas znam, topot peta je ritam srca, a topot tišine mir u duši.
Oznake: proljeće, nemir, strahovi, ritam srca, mir u duši
20.03.2020. u 20:49 | 13 Komentara | Print | # | ^Oni misle na sve nas
Zabrane su danas sastavni dio odrastanja. Za neposluh ili nepoštivanje, roditelji najčešće uvode zabranu ekrana djeci, ili ovisno o uzrastu, zabranu izlazaka. Djeca su. Moraju slušati roditelje.
Što s nama koji više nismo djeca? Koma čovječe. Nema odlaska u grad , nema plivanja , nema šetnje. Možda nije stvar u onome što smo imali kao dnevnu rutinu, možda je stvar u zabrani ili preporuci, što ne smijemo. Psiha odradi svoje. Prostor koji nam je inače i više nego dostatan , postaje skučen. Na ulici, pred zgradom, u kvartu, pokoji prolaznik. Vani je prekrasan proljetnji sunčani dan.
I što sad?
Uzimamo maskice, sjedamo u auto i u prirodu.
Na poljskom putu, u oblaku prašine ostavljaju nas dva traktora.
Prolazimo pokraj netom uzoranog polja. Zemlja je rahla i plodna.
Drugo polje je upravo posijano.
Neke kulture, na jesen posijane, u punom su rastu.
Na međama koje su do prije par dana bile obrasle u šikaru, još tinja dim. Sve je spremno za oranje i sjetvu.
Mirno i tiho predvečerje.
S podvojenim osjećajima vraćamo se doma. Razmišljam o svima koji su ovih dana u samom središtu zbivanja. O zdravstvenim djelatnicima, kriznim stožerima, trgovcima, policajcima, o svim zaposlenicima koji rade da bi mi, s velikim oprezom, mogli otići u dućane i opskrbiti se osnovnim namirnicama. Hvala im na tome.
Svi mi, pa i društvo u cjelini razmišljamo o sutra, o četrnaest ili trideset dana koji su pred nama. Što će biti, kako će se stvari odvijati, kako preživjeti?
Oni ljudi na traktorima, usprkos i unatoč svemu, razmišljaju o mjesecima koji dolaze. Vrijeme je radova u polju. Ako ne posadimo, nećemo imati što brati. Ako ne posijemo, nećemo imati što žeti. Ne učini li se sve na vrijeme, kad sve ovo prođe, upitno je hoćemo li imati što jesti. Oni to dobro znaju. Dok svatko od nas misli na sebe, oni misle na sve nas. Na vrijeme koje dolazi. Oni su logistika koja u svakoj, pa i ovoj borbi(i poslije nje) ima veliki značaj.
Red je da im kažemo hvala.
Oznake: polja, sjetva, prva crta, logistika
18.03.2020. u 23:33 | 18 Komentara | Print | # | ^U očekivanju Godota
Tmurno i sivo vrijeme. Gubi se koraci na putu.
Kroz tračak svjetlosti provlače se sjene.
Stvarnost uronjena u maglu.Huk sove u sablasnoj tišini.
Sjedam na panj porezanog stabla. Razmišljam o ljudima i vremenu. O strahovima i nadanjima.
Podsjeća li i vas ovo vrijeme na dramu „ U očekivanju Godota“, Samuela Becketta?
I mi, kao i Bekettovi junaci tražimo način da nem vrijeme što prije prođe. Dok čekamo , razmišljamo o ljudskom postojanju i samom sebi , o ljudima oko sebe. (nekoji da, nekoji možda i ne).
Hoće li se Godot pojaviti? Hoće li nam vratiti svjetlost i radost u život? Tko je naš Godot? Jesu li to oni koji se nadljudskim naporima trude zaustaviti nešto što se teško zaustavit može?
Što nam je činiti?
Moramo ih slušati. Moramo se ponašati onako kako nam kažu.
Ugledajmo se na prirodu. Svaki dan suočena s ljudskom sebičnošću, pokazuje nam svu ljepotu postojanja, mir i dostojansvo.
Oznake: ljudi, vrijeme, iščekivanja
17.03.2020. u 00:39 | 6 Komentara | Print | # | ^Proljeće
Na vjetru, u granama razigrano, na livadi šareno, na suncu mirisno....Proljeće.
Radost rađanja. Ljepota. Nježnost.
Oznake: proljeće
12.03.2020. u 18:20 | 16 Komentara | Print | # | ^Ovih dana
Ovih dana
hrabrar, odlučan, moćan, nadmoćan
Čovjek
malen je, nemoćan i bespomoćan
u borbi s neprijateljem
nevidljivim , brojnijim , nadmoćnijim.
Sve što čovjek se zove, mu je meta
otporan na metke, na oružja svih dometa.
Bespoštedna borba jedan na jedan
tebi, njemu, meni, svima nama jednako vrijedan
Život.
****
Ovih dana, na težak način,čovječanstvo uči o jedinoj istinskoj vrijednosti, o Životu. Kad opasnost prođe, kad strahove zamijeni radost, kad nemir zamijeni mir, hoćemo li konačno naučiti da smo svi ljudi, da svi imamo jedan život, svakome jednako vrijedan? Hoćemo li ulagati u znanost, ili u naoružanje?
Hoćemo li naučiti da je Život poslanje. Postojanje.Treptaj u trenutku vremena.!?
Žena
Sanjiva i ranjiva , hrabra i uporna
usnama dodiruje
pogledom miluje
osmjehom daruje
prstima oblikuje
dok srcem stvara,
od ratnika pjesnika
od skitnice viteza
od nevjernika vjernika.
Pred njom su najhrabriji klečali
zvijezde sa neba skidali
zbog nje su pili i plakali
hvalospjeve pisali i proklinjali.
Ona je portret slikara duše, što pogled mami i osmijeh dijeli.
Ona je rijeka što obalu ljubi.
Ona je vatra i voda i vjetar snažan.
Ona je leptir usnuo na cvijetu što sanja san.
Ona je ognjište i utočište.Nježnost. Brižnost. Ljubav.
Ona je majka.
Ona svoje radosti dijeli, ali tuge ne.
Ona je
Žena.
Oznake: žena
07.03.2020. u 12:42 | 17 Komentara | Print | # | ^Nedostajanje
-Dugo te nema. Nedostaješ, stiže mi poruka.
- Nema me samo deset dana.
-Lijepo. Tebi je to samo, meni cijela vječnost, odgovara.
- Nedostaješ i ti meni. Zašto ne spavaš? Ponoć je odavno prošla.
-Ne mogu spavati. Fale mi naši razgovori. Fali mi sve ono čemu ti prigovaram. Na što se ljutim. Jutra su gora od noći. Po navici, sebi kuham kavu, tebi capuccino. I čekam. Fališ mi onako pospana ,raščupana i svadljiva.
Na kraju poruke tužnić. Raznježim se.
-Baš ti hvala na zadnjim riječima. Znaš li da ću poruke sačuvati? Kad mi budeš rekao kako te živciram, kako ti mira ne dam, onda ću ti ih pročitati.
-Sačuvaj poruke. I ja ću ih sačuvati. Nisam te htio povrijediti. Htio sam reći da te volim baš takvu kakva jesi. Mirnu i staloženu, nervoznu i ljubomornu, raščupanu i dotjeranu.
Čitam poruku. Već dugo nešto tako lijepo i tako šašavo nije mi rekao.
-Opet sam zabrljao, stiže nova poruka. Znaš da nisam čovjek od velikih riječi. Ljutiš li se?
-Tko bi se na tvoje riječi ljutio? Slušam muziku. Sjećaš li se gdje si mi ovu pjesmu pjevao?
„Love me tender
love me true
all my dreams fulfilled
For my darlin' I love you
and I always will.“
Brzo stiže odgovor.
-Na mostu što Budim i Peštu spaja, tvoja ruka dodirnula je moju. Isprepleli smo prste. Prvi put se poljubili. Poslije poljupca rekla si da sada znaš gdje Dunav ljubi nebo.
Preplavio me osjećaj nježnosti i ljubavi. Umjesto riječi poslala sam mu veliko srce.
-Za laku noć,neću ti recitirati Rilkea ni Baudelairea, napisao je. Reći ću ti ono što ti meni kažeš:„ Neću ti pričati koliko mi značiš.Nemoj ni ti meni. Reci mi pogledom. Pokaži osmjehom. Dokaži dodirom.“Rekao bih ti noćas sve to, i više od toga, ali ne mogu. Mi smo dva života, dvije duše ,u jednoj kapi vremena.... a ti si daleko.
Laku noć ljube.
Digla sam se , u kofer nabacala stvari. Ono što nas na seminaru uče ,ne zove se... nedostajanje.
