Ljubav kroz riječi jedne žene

Proljeće i topot tišine


Tiho i neprimjetno, zimu koja to i nije bila, zamijenilo je proljeće. Ljepota postojanja i radost rađanja. Nisam proljeću napisala stih. Ovjekovječila sam ljepotu trenutka .

Vrijeme i postojanje ispreplelo je grane...



Ljepota jednog grma,iz različitog kuta gledanja.(baš kao i život)




Konje i jahače slikala sam i kćerki sliku poslala.


Ljepotu proljeća zasjenila su događanja koja su zadesila čovječanstvo. Svjesnost postojanja je da naš put ima svoj početak i svoj kraj, ali ne ovako, i ne na ovakav način. Mir je zamijenio nemir.
Negdje na početku mog bloganja, podijelila sam s vama priču kako sam pobijedila strah od tame. U međuvremenu, naučila sam da se na ovaj način možemo opustiti i zaboraviti, barem na trenutak, ono što nas muči. Kako se opustiti, kako se zavući u kutak gdje ćeš pronaći odgovore koje je duboko potisnuo strah, na jednostavan djetinji način, koji smo negdje u odrastanju, zaboravili.Tko ima volju nek pročita i proba.

Topot peta

Ljubav ne tražimo. Dođe jednostavno u naše živote, darujući nam radost i ljepotu postojanja. Ne govorimo o veličini, nego o ljepoti i bojama ljubavi. Ni strahove ne biramo. Rodimo se s njima.
U moj život ušla je zlatokosa djevojčica, zelenih očiju, moja nećakinja. S prvim pogledom rodila se uzajamna ljubav, s prvim dodirom povjerenje i povezanost. Kada sam je prvi puta primila u ruke, poklonila mi je neponovljivi osmijeh. Nakon što je prohodala, uvijek je radosno, raširenih ruku, trčala u moj zagrljaj. Slavili smo njezin peti rođendan. Popodne je duže spavala, pa je mogla duže ostati budna, sklupčana kao i uvijek, u mome krilu. Zamolila me da idemo u šetnju. Digla sam se, primila je za ručicu i krenula.
Ispratili su me začuđeni pogledi. Vani je noć, ja se bojim mraka. Čvrsto je držeći za ruku, zatvorila sam vrata i zagazila u noć. Ona je cijelo vrijeme glasno pričala. Strah koji nisam smjela pokazati ukočio me. Imala sam osjećaj da ne hodam, nego da ukočenim koracima režem tamu. Sjene su postajale sve veće, pratile su nas. Iza svakoga grma promatrale su nas velike, nepoznate oči. U jednom trenutku, Zlatokosa me upitala zašto šapućem. Odgovorila sam da joj se samo tako čini. Hodale smo poljskim putem kroz noć sakrivajući strah. Ona pričajući, ja šapćući. Negdje na pola puta, rekla mi je neka stanem i zatvorim oči. Poslušala sam je. Nakon dugo vremena (barem se meni tako činilo), pitala me što čujem. „Čujem kako mi srce jako lupa“, iskreno sam odgovorila. „Baš si smiješna“, rekla mi je. „To što čuješ nije lupanje srca. To je topot peta.“ Hodale smo dalje. Ona je i dalje neumorno pričala, a ja sam se pitala, što je to topot peta.
Došle smo do rijeke i stale na drvenom mostu.
„Sada ćemo obje, zajedno, zatvoriti oči. Zajedno ćemo otvoriti oči, kad ja kažem. Što sada čuješ?“, pitala me nakon nekog vremena. „Ništa“, odgovorila sam. „Ne možeš ne čuti ništa“, rekla je kroz veseli dječji smijeh. „To što si sada čula, ne zove se ništa, nego topot tišine.“ Nisam joj proturječila. Zar je važno kako mu je ime? Jedino što je važno je da se ne zove strah.
Kad u noći zatvorite oči, kad prestanete gledati tamu, jednostavno se stopite s njome. Na povratku, ni noć nije više bila tamna. Nisu nas pratile sjene, ni nepoznate velike oči. Primijetile smo da je na nebu mlad mjesec i poneka zvijezda. Nakon šetnje, opet se smjestila u moje krilo i ubrzo zaspala. Maknula sam joj zlatne kovrče s usnulog lica i odnijela je u krevet.
Pogledala sam kroz prozor. Dolinom između dva brijega, prostrla se noć. Niz put se čuo topot peta, a rijekom topot tišine. Bila je premala da bih joj pričala o strahovima. Danas znam da nisam ni trebala. Ona je znala da se zajedničke ljubavi dijele, da se zajednički strahovi zajedno pobjeđuju. Na jednostavan dječji način.
Zatvori oči i slušaj tako dugo dok lupanje srca ne zamijeni topot peta. Onda se opusti i slušaj tako dugo dok topot peta ne zamijeni topot tišine. Kada topot peta zamijeni topot tišine, tada ste spremni uhvatiti se u koštac s onim što vas sputava i muči. Dan po dan, korak po korak, pitanje po pitanje.
Danas znam, topot peta je ritam srca, a topot tišine mir u duši.

Oznake: proljeće, nemir, strahovi, ritam srca, mir u duši

20.03.2020. u 20:49 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2021 (3)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading