Ljubav kroz riječi jedne žene
Jezik i pismo
Svaki čovjek je unikat. Ne može se kopirati. Ne postoje dvije identične osobe. Čovjek je savršenstvo.Sve što je savršeno, krhko je i lomljivo. Podložno utjecajima i promjenama.
Čovjek je kao kameleon. Prilagodba društvu, zajednici i prirodi sastavni je dio opstanka. Na lenti vremena tragove svoga postojanja ostavio je čovjek, ljudi, društva, civilizacije. Svjedočanstva jednog vremena i postojanja nalazili su i nalaze oni, koji dolaze za njima.
Svaki narod ponosi se onim što na svojoj zemlji nalazi kao tragove postojanja njihovih predaka u umjetnosti, graditeljstvu i kulturi. Kulturna baština, identitet je jednog naroda. To je tema ovogodišnjeg Mjeseca knjige.
Dug je put od zapisa u kamenu i pergamentu do zapisa na papiru. Sve što je čovjek otkrio, naučio, sve je u knjige zapisao. Iz knjiga učimo. U knjige zapisujemo. Knjiga je učitelj i prijatelj. Čudesan je svijet knjige.
Život je lijep i nepredvidljiv. Idemo u korak s vremenom. Prolazimo li prebrzo kroz vrijeme, ili se stvari prebrzo mijenjaju? Vrijeme u kojem živimo određuje način življenja i postojanja. Sve je tako kako treba biti.
Kada smo zadnji put ,s puno ljubavi i vremena pismo pisali?
Jesmo li pisanje olovkom na papiru , tipkovnicom zamijenili?
Jesmo li već trag u vremenu, onima iza nas ostavili?
****
Jezik i pismo su prepoznavanje, razumijevanje i pripadnost jednom društvu, zajednici i kulturi, jednom narodu, domu i Domovini.
„Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U pošasti, sjena puka,
Ubuduće niti sjena!“
(Rodu o jeziku...rekao je Petar Preradović)
Nerazdvojni prijatelji
Čovjek je od davnina svoja znanja zapisivao u kamenu, na pergamentu, na papiru....Zapisana znanja su se učila, nadopunjavala , pisala i pišu. Jedni su znanja u knjige pisali i pišu, drugi su iz knjiga učili i uče.
Postali su nerazdvojni. Čovjek, pisanje , čitanje i naravno, učenje.
Cijeli život trudimo se učiti i naučiti. Naučeno zapamtiti i ne zaboraviti.
Što je s onim što smo znali prije nego smo počeli učiti?
Čega se sjećamo kada se više ničega ne možemo sjetiti?
Ako ne znamo, u knjigama ćemo potražiti. Ako znamo , s drugima ćemo podijeliti ono što smo kao znanja i spoznaje usvojili. Jedni će znanje usvojiti, drugi osporiti. Koliko je ljudi toliko je znanja i spoznaja. Taman kada mislimo da smo nešto naučili, pojavi se nova spoznaja i nova učenja. Učimo i nikada ne naučimo od početka do kraja. Jedan čovjek malo, svi ljudi zajedno većinu znaju. Na taj način postali su nerazdvojni prijatelji, čovjek, riiječ i pismo.
****
Najvjerniji prijatelji su oni koji su uvijek s nama. Kada se smijemo i kada plačemo. S njima možemo podijeliti baš sve. Naše nade i htijenja,nedoumice i dileme, naše tajne i istine.
U novije vrijeme nekome su to kompjuter i tipkovnica ali, još uvijek je na prvom mjestu (meni) teka, papir i olovka. Jedino njima možemo sa sigurnošću vjerovati,napisano godinama, sve dok slova ne izblijede,oni će vjerno čuvati.
Život priča priče. Jedni priče pišu drugi čitaju.
Čitanje dušu hrani, pisanje oslobađa.
