Ljubav kroz riječi jedne žene
Trakošćan
Lijep i sunčan dan zove u prirodu. Listopad je pomiješao boje.
Petak je.Nećemo daleko. U Trakošćanu već dugo nismo bili. Od zadnjeg posjeta puno toga je napravljeno. Dvorac i sve oko njega u punom sjaju.
Dvorac je podignut u 13st. Više puta je dograđivan i proširivan. Juraj Drašković je u razdoblju od 1850-1860 ,obnovio dvorac. Uz obnovu dvorca u duhu romantizma (izvedenu u neogotičkom stilu) istodobno , uređena je park- šuma s rijetkim drvećem i umjetnim jezerom.
Šetnica oko jezera duga je 5 km. Pojedini dijelovi obrasli su mahovinom.
Tako sam mala ispod krošnje ovog prekrasnog stabla. Pitam se, koliko je priča u godovima zapisano?
Pokraj puta - svjedok prolaznosti .
Dok odmaramo na jednoj od klupa na šetnici, razmišljam kako je neponovljiv doživaj uživati u miru i tišini ljepote koja nas okružuje.
U jezeru utopljene šume
I dvorac....ni na nebu, ni na zemlji
Samo se puteljak oslikao na nebu
Na kraju, kava na terasi na jezeru.
Danas pada kiša, a ja... razmišljam o malom bregecu...
I kućici iz snova....
Oznake: trakoščan, ljepota, priroda
11.10.2020. u 21:26 | 11 Komentara | Print | # | ^*****
Ljepota postojanja.
U carstvu mira
slutnja prolaznosti.
24.10.2019. u 20:08 | 15 Komentara | Print | # | ^
Bled i Bohinj
Vozimo se prekrasnim predjelima ,na putu prema Bledu i Bohinju.
Naše prvo odredište je slap Savice.Od parkirališta kod Doma Savica,dolazimo do natpisa
Natačemo hladnu izvorsku vodu.
Kamenim mostom prelazimo Malu Savicu.
Dvadesetak minuta penjemo se po 553 stepenice do prekrasnog slapa Savice. Rano ujutro, za lijepih i sunčanih dana , kažu da se na dnu slapa može vidjeti duga.
Pogled s vrha je lijep i neponovljiv
Savica je kraški izvor koji se ulijeva u Bohinjsko jezero.Bohinjsko jezero je najveće stalno prirodno jezero u Sloveniji, ledenjačko-tektonskog porijekla.
Iz jezera ističe rječica Jezernica koja se nakon 100m spaja s potokom Mostnica, tvoreći Savu Bohinjku.
Zlatorog (legendu o Zlatorogu ispričati ću na kraju)
Četiri planinara koji su se prvi popeli na Triglav
Nakon Bohinja idemo na Bled.
Praznik rada je. Bled je prepun turista. Zaprega i kočije čekaju one koji su se umorili hodajući.
Crkva sv. Martina
Vrijeme je za posjet Blejskom gradu
Nezaboravan pogled sa zidina
Vrijeme je bilo za povratak. Dan se bližio kraju. Sunce smiraju.
Legenda kaže kako Alpe nekada davno ovako nisu izgledale. Nisu bile prepune litica, stijena i kanjona.
Tamo je nekada bio planinski raj.
U tom raju, nekada davno živjele su bijele gorske vile. Njihova lica i tijela povremeno su izranjala iz stijenja.Ponekad su zalazile u sela i pomagale siromašnim ljudima i ženama pri porodima. Djecu koja su došla na svijet u njihovoj prisutnosti, štitile su. Najstariji ljudi pamte ih još i danas.
One su bile čuvarice planina. Prostranim valovitim travnatim grebenima, pasle su bijele divokoze. Ogroman, ponosit, bijeli kozorog sa zlatnim rogovima, čuvao je svoje stado, a čuvao je i planinski raj. Bijele vile bacile su na njega svoje čini. Ako ga ikada pogodi strijela i puščano zrno čovjeka iz doline, iz najmanje kapi njegove krvi koja padne na bijeli kamen ili snijeg, izrasti će predivna Triglavska ruža. Kad Zlatorog pojede taj ljekoviti cvijet, u trenu će ozdraviti i smoći snage da ubije neprijatelja koji se zavukao u njegov raj.Njegovi zlatni rogovi bili su ključ ogromnog blaga sakrivenog na mjestu gdje još i danas leži planina Bogatin. To je bilo mjesto kamo bijele gorske vile nisu puštale ljude. Smatrale su da bogatsvo leži u dobroti ljudske duše, a ne u blagu kojeg su se mnogi htjeli domoći
U dolini pod planinom bilo je malo selo. Na mjestu gdje se Koritnica ulijeva u Soču stajala je malena krčma. Krčmarica je bila nadaleko poznata po svojoj ljubaznosti. Njena kćer, bila je najljepša djevojka u tom kraju. Mnogi bogataši su je prosili, ali ona je izabrala mladog Trentarskog lovca.Jednog dana u krčmu, stigli su bogati trgovci iz Venecije. Jedan između njih, mlad, zgodan i bogat, odmah se zaljubio u kćer krčmarice. Oko vrata joj stavio prekrasne biserne ogrlice, na ruke zlatne narukvice . Navečer je u krčmu došao mladi Trentaski lovac. Zamolio je djevojku za ples, ona ga je odbila pokazujući mu biserne ogrlice koje joj je darivao zgodan i bogati mlad Venecijanac. Mladi lovac bio je žalostan.
- Ako je bogatstvo ono što želiš, pronaći ću ključeve najvećeg blaga. Tvoj trgovac tada će biti sluga, a ja kralj, rekao je djevojci i otišao iz krčme.
Prije prvih zraka sunca ustao je i krenuo u planinu pronaći Zlatoroga, ubiti ga, uzeti njegove rogove i pronaći put do blaga u Bogatinu.
Kad je Zlatoroga pronašao,pucao je i pogodio ga. Kapi krvi su kapale.Po njima su odmah rasle prekrasne Triglavske ruže.Lovac je krenuo u potragu za Zlatorogom prateći tragove,( Triglavske ruže).
Ranjeni Zlatorog pojeo je čudesnu Triglavsku ružu izraslu iz kapi njegove krvi. Zlatni rogovi, mladoga lovca su zabljesnuli. Lovac je ravnotežu izgubio i s litice, u duboko korito rijeke pao. Ljut i iznerviran postupkom mladog lovca,Zlatorog je svojim rogovima plodne pašnjake razorao i zauvijek, nestao u planinama.
Uskoro je sve prekrio dubok snijeg.
Kada se snijeg sa planinskih pašnjaka otopio, ljudi su krenuli u planinu. Ostali su zapanjeni onim što su pronašli. Umjesto predivnih pitomih pašnjaka, dočekale su ih razrovane stijene i litice po kojima su se vidjeli tragovi zlatnih rogova ponositog čuvara – Zlatoroga. Sa njime su otišle i bijele gorske vile.
Danas ljudi znaju....
Bogatstvo se ne nalazi u Bogatinu. Bogatstvo planine nalazi se u malenom cvijetu, u kamenoj litici, u prekrasnim pogledima....
****
Teško mi je zamisliti ,(legenda tako kaže) da je ovaj kraj nekada, još ljepše izgledao.
Oznake: priroda, ljepota, legende, bled, bohinj
10.05.2019. u 00:03 | 14 Komentara | Print | # | ^ Ljepota i legende
Posjet Plitvičkim jezerima svaki put je drugačiji. Kad kiša pada... poseban.
Nebo se smračilo, slike u jezeru utopilo.
Onda se nebo otvorilo. Lijevalo je kao iz kabla. I zmija se na kamenu kupala.
Šum kiše i slapova u jedno se stopio. To me podsjetilo na legendu o tome, kako su zapravo nastala Plitvička jezera.
Legenda kaže:
Nekada davno na ovom dijelu Dinarskog planinskog masiva, između Male Kapele i Plješevice , vladala je dugotrajna suša. Ljudi su se svakodnevno molili, kišu dozivali. Jednog dana okupili su se na Vrelu života. I molili.....Iskrenošću, dobrotom i ljubavlju Crnu kraljicu su dozvali. Ona je iz svakog oka jednu suzu pustila. Iz desnog oka crnu, iz lijevog oka bijelu suzu. Kada je kraljica nestala iz crnog oblaka uz vjetar , munje i gromove kiša je lijevala. Izvor Crne rijeke stvorila. Iz bijele suze, bijeli oblak, izvor Bijele rijeke stvorila.
Kiša je padala i padala. Na mjestu gdje su ljudi molili (prosili) Prošćansko jezero je nastalo. A onda se voda prelijevala tako dugo dok šesnaest jezera nije stvorila. Od tada pa sve do danas , preko sedrenih barijera teku, pretaču i rastaču se....
I jesen se polaako prikrada
Kiša je prestala. Ljudi su i dalje hodali i razgledavali.
Svi koji su bili komadić ljepote u srcu, sa sobom su ponijeli.
Plitvička jezera i slapovi iza nas su ostali. Svako jezero i slap u svom imenu jednu priču ima. O vremenu . O ljudima. Ona su čuvari vremena.
(na slici još uvijek kiša pada)
*****
Mi smo se , s najljepšeg izvora na svijetu, starom cestom, uz obalu rijeke Korane, doma uputili. U Rastokama smo se zaustavili. Slunjčica se veselo slapovima rastakala, u Koranu utakala.
Iz mirnog toka nježno se pretače
preko kamenja rastače
kroz pukotine veselo iskače
u dubine slapove svoje šalje,
pršte,
izmaglicu daju
veliki i mali
čarobnu sliku daju.
Nad Rastoke se spuštala noć. Nema više mlinara ni konja. Ni vila srebrene kose, koje konje kradu i grivu im u stotine sitnih pletenica upliću. Nema više ni vještica s Kleka i Ozlja.
A možda ....Možda su vile u razigranim kapima? Možda su vještice u modrim dubinama?
****
Kotači su se okretali, kilometri promicali. Gradu na četiri rijeke smo se približavali. Pivoljupci kažu, gradu na pet rijeka. Onu pivsku,uvijek zaboravljamo:))
