Ljubav kroz riječi jedne žene
Legenda o Vodenjaku, ili....
Voljela sam, u ono ,čini mi se davno vrijeme, otići u knjižnicu Vladimira Nazora u Zagrebu na kreativne radionice pisanja. I u ovom čudnom korona vremenu, u knjižnici se stalno nešto događa.
U desetom mjesecu pozvali su one koji žele na scensko-literarnu radionicu: Putovanje usmenom predajom do pisane riječi (Predaja o vodenjaku). Radionicu je, na posebno lijep i nadasve znalački način, vodila: mr. art. Jadranka Bargh.
Putem e-maila dobili smo odgovarajuće materijale, linkove i uputstva.
Novi način, novo iskustvo, nova priča.....
********
Nervozno sam gledala na sat čekajući da se unuci s kupanja vrate. Javili su porukom da se dobro zabavljaju, da ne brinem, da će do deset sati doći. Sumrak se spuštao kad su kao uragan ušli na vrata, preplanuli od sunca i gladni. Poslije tuširanja navalili su na večeru. Mladost i oprez nikad ne idu zajedno. Svake godine Drava i Aquacity uzimaju svoj danak.
Poslije večere zamolila sam ih da odlože mobitele. Pričala sam im o opasnostima u vodi.
- Drava je puna vrtloga i virova, govorila sam, umjetna jezera nastala vađenjem šodera su duboka i tamna. Jako pažljiv treba biti.To je jedna stvar, rekla sam, druga stvar je da se na Dravi i šodericama ne kupa poslije zalaska sunca.
Na zadnje upozorenje su se nasmijali. Premještajući se s noge na nogu nervozno sam rekla.
-Uzmite mobitele, uguglajte o mitovima i legendama u našem kraju, pa ćemo onda razgovarati.
Nakon par minuta prasnuli su u smijeh.
-Gledaj Lukrecija što sam našao, rekao Mateo. Koja bedastoća! Baka, ne vjeruješ valjda u te gluposti!? Djed je u horoskopu Vodenjak. Jesi li ga možda na obali Drave našla!?
-Mateo, ovo je bilo jako ružno, prijekorno je rekla Lukrecija. Ja bih, prema legendi, mogla biti vila Vodenkinja. Naravno, ona koja je lijepa i koja lijepo pjeva.
-Ti jesi bakina vila, rekla sam gladeći duge plave kovrče.
Mateo se ispričao upitno me gledajući.
-Ti si cool baka. Ne razumijem ovo o mitovima i legendama!?
-Ispričat ću vam priču. Na vama je da sami svoj sud donesete.
****
Ivan je bio ribič, Ana, njegova žena, obožavala je biti uz vodu. Voda ju je, kako je pričala, opuštala i umirivala. Ivan ju je često vodio na rijeke, jezera, na more. On je lovio ribu, ona se opuštala i prepuštala svijetu mašte. Jedne ljetne noći došli su na Visoku obalu Aquacityja. Pričali su ribiči kako su se cijela jata Amura danas na sprudu sunčala. Ribičija bi noćas, uspješna trebala biti.
Ivan je zasukao nogavice hlača, zagazio u plićak ,metalne krake zabio duboko u šljunčano tlo. Ana je pripremila štapove s mamcima i naslonila ih na obalu. Ivan je štape vješto bacio u vodu. Kad je olovo s mamcem palo u vodu, tišinom noći ,sitnim valovima do obale prenosilo se, bućććććć....razbijajući se na obali o zid tišine. Kad su se,u tamnim dubinama mamci s olovom smjestili na dno, žinja se zategnula. Ivan je žinju pažljivo otpustio na glatku površinu vode, na štapove stavio indikatore, baterijom osvjetljavajući okolinu. Zagazio je u plićak ispod žalosne vrbe, pokazujući Ani veliko hrapavo deblo zelenim algama obraslo. Dok je na deblo sjedao, govorio je Ani kako je onaj koji ga je dovukao na plićak, dobro napravio.
- Bilo bi zanimljivo, govorio je udarajući rukom po hrapavoj površini debla, da je ribič udicom zakvačio drvo. Koja bi to ribička priča bila?, završio je smijući se.
Vrijeme je odmicalo. Noć se na Visokoj obali spustila do površine vode. Sjene su se šuljale. Zvjezdano nebo u vodi se utopilo otvarajući vrata beskraja. Sjedila je na granici između dva svijeta. Iza leđa, visoki zemljani zid zaklanjao je svjetla grada u daljini. Ispred nje, zrcalila se prostrana,samo naizgled mirna , vodena površina. U dubinama ,voda je između kamenčića izvirala, nježno ih pomicala, strpljivo oblikovala. Voda je pulsirala. Disala. Od daha,tamnom površinom bijela izmaglica se provlačila. Žinja na površini, riba u dubini, je mirovala .Na suprotnoj obali, iza gustog šaša, netko je tugaljivo, anđeoskim glasom pjevao.
-Čuješ li?, sneno je rekao Ivan. Lijepa ljubavna pjesma.
-Aha, zaneseno je rekla zatvarajući oči, prepuštajući se čaroliji noći.
U jednom trenutku , nestvarnu čaroliju noći prekinuo je Ivanov krik.
-Ana! Drvo je živo! Miče se!
Skočila je, uperila bateriju prema deblu.
Ivan se čvrsto držao za vrbove grane. Deblo na kojem je sjedio streslo se, pomaknulo prema dubini i počelo dizati. Sablasno je izgledalo. Divovsko deblo poprimilo je ljudske oblike. Velika glava , bez vrata, na širokim leđima, gustim ,zelenim algama obrasla. Ono što se činilo kao podrezane grane , u ogromne ruke se izdužilo. Ne okrećući lice prema njima, uz nestvaran urlik, u dubine je zaronilo. Visoki val se podigao , svom silinom u obalu udario.
Ivan se panično s vrbe na obalu popeo. Dok se voda smirivala , tugaljiva pjesma je utihnula. Ivan je bez glasa rukom prema vodi pokazao. Iz šaša, prema njima, bijela labudica je plivala.
-Istina je, tiho je rekla Ana, dok je tresući se od straha auto otključavala.
-Što je istina? Što je ovo bilo?, histerično je pitao Ivan.
-Ulazi , rekla je Ana paleći auto.
-A štapi i pribor?
-Pusti štape i pribor. Idemo brzo, rekla je dodajući gas.
-Gle, rekao je Ivan , labudica je na obali i maše krilima. I ona se, kao i mi prestrašila.
Ana je šutjela. Kad je s poljskog puta skrenula na asfaltiranu cestu, pogledala je prema jezeru. Bijela labudica nad jezerom je letjela.
Stisnula je gas. Vjerovala je da postoje paralelni svjetovi. Nije vjerovala da žive legende i mitovi. Sve do noćas.
****
-Kad se priča dogodila?, zamišljeno je pitao Mateo.
-Davno, odgovorila sam.
- Čudno, rekao je pronicljivo me promatrajući. Danas smo bili na Visokoj obali. Tamo se ništa nije promijenilo, jedino, ispod vrbe debelog debla nema.
- Zemlja i voda su svjedoci postojanja.Ljudi su prolaznici kroz vrijeme.
Zaljubljena Lukrecija s osmjehom je pitala:
-Labudica je bila Vila Vodenkinja!? Ona je iza šaša pjevala?
-Možda.
-Što je bilo sa štapima?, pitao je Mateo.
-Drugo jutro, pričali su stari ribiči, sve je bilo na svom mjestu. Žinja se nije ni pomaknula. Vodenjak je, prema predaji, čuvar svega što u vodi živi.
-Prema onome što si ispričala,što na stranicama piše, čini mi se da je Vodenjak dobričina za koga vile i sluge rade,dok on u plićaku spava, ironično je završio Mateo.
-Možda je ribe,što su se taj dan na sprudu sunčale čuvao?,rekla sam.
Lukrecija se pospano digla, dala mi pusu i otišla na spavanje.
Mateo je sjedio okrećući mobitel u ruci. Gledajući me u oči pitao je:
-Kad ste ti i djed prestali ići na ribičiju?
-Prije vašeg rođenja.
-Aha. Mogla si nam priču i drugačije ispričati. Preveliki smo za bajke.
-Istina, rekla sam grleći ga, zato sam priču ovako ispričala.
Hvala gospođi Bargh i djelatnicima knjižnice:))
Bled i Bohinj
Vozimo se prekrasnim predjelima ,na putu prema Bledu i Bohinju.
Naše prvo odredište je slap Savice.Od parkirališta kod Doma Savica,dolazimo do natpisa
Natačemo hladnu izvorsku vodu.
Kamenim mostom prelazimo Malu Savicu.
Dvadesetak minuta penjemo se po 553 stepenice do prekrasnog slapa Savice. Rano ujutro, za lijepih i sunčanih dana , kažu da se na dnu slapa može vidjeti duga.
Pogled s vrha je lijep i neponovljiv
Savica je kraški izvor koji se ulijeva u Bohinjsko jezero.Bohinjsko jezero je najveće stalno prirodno jezero u Sloveniji, ledenjačko-tektonskog porijekla.
Iz jezera ističe rječica Jezernica koja se nakon 100m spaja s potokom Mostnica, tvoreći Savu Bohinjku.
Zlatorog (legendu o Zlatorogu ispričati ću na kraju)
Četiri planinara koji su se prvi popeli na Triglav
Nakon Bohinja idemo na Bled.
Praznik rada je. Bled je prepun turista. Zaprega i kočije čekaju one koji su se umorili hodajući.
Crkva sv. Martina
Vrijeme je za posjet Blejskom gradu
Nezaboravan pogled sa zidina
Vrijeme je bilo za povratak. Dan se bližio kraju. Sunce smiraju.
Legenda kaže kako Alpe nekada davno ovako nisu izgledale. Nisu bile prepune litica, stijena i kanjona.
Tamo je nekada bio planinski raj.
U tom raju, nekada davno živjele su bijele gorske vile. Njihova lica i tijela povremeno su izranjala iz stijenja.Ponekad su zalazile u sela i pomagale siromašnim ljudima i ženama pri porodima. Djecu koja su došla na svijet u njihovoj prisutnosti, štitile su. Najstariji ljudi pamte ih još i danas.
One su bile čuvarice planina. Prostranim valovitim travnatim grebenima, pasle su bijele divokoze. Ogroman, ponosit, bijeli kozorog sa zlatnim rogovima, čuvao je svoje stado, a čuvao je i planinski raj. Bijele vile bacile su na njega svoje čini. Ako ga ikada pogodi strijela i puščano zrno čovjeka iz doline, iz najmanje kapi njegove krvi koja padne na bijeli kamen ili snijeg, izrasti će predivna Triglavska ruža. Kad Zlatorog pojede taj ljekoviti cvijet, u trenu će ozdraviti i smoći snage da ubije neprijatelja koji se zavukao u njegov raj.Njegovi zlatni rogovi bili su ključ ogromnog blaga sakrivenog na mjestu gdje još i danas leži planina Bogatin. To je bilo mjesto kamo bijele gorske vile nisu puštale ljude. Smatrale su da bogatsvo leži u dobroti ljudske duše, a ne u blagu kojeg su se mnogi htjeli domoći
U dolini pod planinom bilo je malo selo. Na mjestu gdje se Koritnica ulijeva u Soču stajala je malena krčma. Krčmarica je bila nadaleko poznata po svojoj ljubaznosti. Njena kćer, bila je najljepša djevojka u tom kraju. Mnogi bogataši su je prosili, ali ona je izabrala mladog Trentarskog lovca.Jednog dana u krčmu, stigli su bogati trgovci iz Venecije. Jedan između njih, mlad, zgodan i bogat, odmah se zaljubio u kćer krčmarice. Oko vrata joj stavio prekrasne biserne ogrlice, na ruke zlatne narukvice . Navečer je u krčmu došao mladi Trentaski lovac. Zamolio je djevojku za ples, ona ga je odbila pokazujući mu biserne ogrlice koje joj je darivao zgodan i bogati mlad Venecijanac. Mladi lovac bio je žalostan.
- Ako je bogatstvo ono što želiš, pronaći ću ključeve najvećeg blaga. Tvoj trgovac tada će biti sluga, a ja kralj, rekao je djevojci i otišao iz krčme.
Prije prvih zraka sunca ustao je i krenuo u planinu pronaći Zlatoroga, ubiti ga, uzeti njegove rogove i pronaći put do blaga u Bogatinu.
Kad je Zlatoroga pronašao,pucao je i pogodio ga. Kapi krvi su kapale.Po njima su odmah rasle prekrasne Triglavske ruže.Lovac je krenuo u potragu za Zlatorogom prateći tragove,( Triglavske ruže).
Ranjeni Zlatorog pojeo je čudesnu Triglavsku ružu izraslu iz kapi njegove krvi. Zlatni rogovi, mladoga lovca su zabljesnuli. Lovac je ravnotežu izgubio i s litice, u duboko korito rijeke pao. Ljut i iznerviran postupkom mladog lovca,Zlatorog je svojim rogovima plodne pašnjake razorao i zauvijek, nestao u planinama.
Uskoro je sve prekrio dubok snijeg.
Kada se snijeg sa planinskih pašnjaka otopio, ljudi su krenuli u planinu. Ostali su zapanjeni onim što su pronašli. Umjesto predivnih pitomih pašnjaka, dočekale su ih razrovane stijene i litice po kojima su se vidjeli tragovi zlatnih rogova ponositog čuvara – Zlatoroga. Sa njime su otišle i bijele gorske vile.
Danas ljudi znaju....
Bogatstvo se ne nalazi u Bogatinu. Bogatstvo planine nalazi se u malenom cvijetu, u kamenoj litici, u prekrasnim pogledima....
****
Teško mi je zamisliti ,(legenda tako kaže) da je ovaj kraj nekada, još ljepše izgledao.
Oznake: priroda, ljepota, legende, bled, bohinj
10.05.2019. u 00:03 | 14 Komentara | Print | # | ^ Ljepota i legende
Posjet Plitvičkim jezerima svaki put je drugačiji. Kad kiša pada... poseban.
Nebo se smračilo, slike u jezeru utopilo.
Onda se nebo otvorilo. Lijevalo je kao iz kabla. I zmija se na kamenu kupala.
Šum kiše i slapova u jedno se stopio. To me podsjetilo na legendu o tome, kako su zapravo nastala Plitvička jezera.
Legenda kaže:
Nekada davno na ovom dijelu Dinarskog planinskog masiva, između Male Kapele i Plješevice , vladala je dugotrajna suša. Ljudi su se svakodnevno molili, kišu dozivali. Jednog dana okupili su se na Vrelu života. I molili.....Iskrenošću, dobrotom i ljubavlju Crnu kraljicu su dozvali. Ona je iz svakog oka jednu suzu pustila. Iz desnog oka crnu, iz lijevog oka bijelu suzu. Kada je kraljica nestala iz crnog oblaka uz vjetar , munje i gromove kiša je lijevala. Izvor Crne rijeke stvorila. Iz bijele suze, bijeli oblak, izvor Bijele rijeke stvorila.
Kiša je padala i padala. Na mjestu gdje su ljudi molili (prosili) Prošćansko jezero je nastalo. A onda se voda prelijevala tako dugo dok šesnaest jezera nije stvorila. Od tada pa sve do danas , preko sedrenih barijera teku, pretaču i rastaču se....
I jesen se polaako prikrada
Kiša je prestala. Ljudi su i dalje hodali i razgledavali.
Svi koji su bili komadić ljepote u srcu, sa sobom su ponijeli.
Plitvička jezera i slapovi iza nas su ostali. Svako jezero i slap u svom imenu jednu priču ima. O vremenu . O ljudima. Ona su čuvari vremena.
(na slici još uvijek kiša pada)
*****
Mi smo se , s najljepšeg izvora na svijetu, starom cestom, uz obalu rijeke Korane, doma uputili. U Rastokama smo se zaustavili. Slunjčica se veselo slapovima rastakala, u Koranu utakala.
Iz mirnog toka nježno se pretače
preko kamenja rastače
kroz pukotine veselo iskače
u dubine slapove svoje šalje,
pršte,
izmaglicu daju
veliki i mali
čarobnu sliku daju.
Nad Rastoke se spuštala noć. Nema više mlinara ni konja. Ni vila srebrene kose, koje konje kradu i grivu im u stotine sitnih pletenica upliću. Nema više ni vještica s Kleka i Ozlja.
A možda ....Možda su vile u razigranim kapima? Možda su vještice u modrim dubinama?
****
Kotači su se okretali, kilometri promicali. Gradu na četiri rijeke smo se približavali. Pivoljupci kažu, gradu na pet rijeka. Onu pivsku,uvijek zaboravljamo:))
