Ljubav kroz riječi jedne žene
Najbolji prijatelji
Taj dan nije skočio na stolicu, nije priljubio njuškicu uz prozorsko staklo ,nije pogledom ispratio njemu najdraže ljude ,veselo repom mašući. Legao je na krevet s glavom na ispruženim nogama. Tužnim pogledom gledao je u vrata, cijelim tijelom reagirajući na svaki korak na stepenicama. Nije se dizao. Nisu to bili koraci koje je čekao. Bilo je nešto više od tuge u pogledu. Je li to bio strah da će ga ponovno ostaviti?
Šest godina prije...
Netko je pod okriljem noći otvorio kontejner, malo dlakavo stvorenje bacio na hrpu smeća i zatvorio poklopac. U tami, trudio se ostati na vrhu smrdljivog smeća. Lajao je želeći (ne)čovjeku dati do znanja da se zabunio, da nije bacio plišanu igračku, nego njega, njihovog (barem je tako mislio), kućnog ljubimca. Čuo je kako se koraci udaljavaju. Drhtao je od zime. Od straha. Neutješno cvilio. Koliko dugo? Ni sam nije znao.
Netko je otvorio poklopac kontejnera. Stisnuo se u kut očekujući hrpu smeća. Umjesto toga, u kontejner se nagnula djevojčica , primila ga u ruke čisteći zalijepljeno smeće s dlake. Zahvalno joj je lizao ruke. Djevojčica je plakala. Otkopčala je jaknu , stisnula ga k sebi da ga utopli. Kad je ponovno otkopčala jaknu bio je u toplom stanu. S tugom i nevjericom promatralo ga je dvoje ljudi. Žena ga je uzela u ruke zatvarajući vrata za djevojčicom. Odnijela ga u kupaonu i dobro oprala. Iako nije volio kupanje, nije se bunio. Sad, kada je mirisno dlakavo klupko, možda će ga udomiti?
U drugoj sobi dočekale su ga dvije znatiželjne kuje. Promatrale su ga,mirisale, ali, ni jedna ga nije, u znak dobrodošlice, majčinski polizala. Ni jedna ga k svojoj zdjelici nije pustila. Možda su samo ljubomorne, nadao se? Brzo je naučio da su i one prošle sličan put, da su ljubomorno čuvale svoje zdjelice s hranom. Dali su mu ime Koma. Mogli su mu bez grižnje savjesti, dati ime Pegula. Tko je vidio da nekog u jednom danu odbace ljudi i vlastita rod!?
Popodne, djevojčica se vratila u pratnji mladog muškarca. Instinkt ga nije varao. Njegove oči bile su pune nježnosti i povjerenja. U njegovim rukama osjećao je sigurnost.Dok su se vozili, Prijatelj ga je pitao što misli o imenu Gonzo? Da je mogao, rekao bi mu da nije važno kako će ga zvati, da je od imena puno važniji topli dom, sigurnost, ljubav i povjerenje. Udobno smješten na mjestu suvozača netremice ga je promatrao veselo repom mašući.
Tako je počeo zajednički suživot muškarca i psa. Prijatelj i on išli su u šetnju. Bez lajne. Na početku, iz straha da ga usput ne zaboravi, hodao mu je uz nogu. Odvajao se samo novi miris pomirisati i teritorij označiti. Tako tri puta na dan. Poslije svake šetnje obavezno tuširanje. Koma čovječe! Tko je vidio toliko puta se tuširati? S vremenom, odmah s vrata išao je u kupaonu čekajući tuširanje. Za svu ljubav i pažnju Prijatelj je zaslužio poslušnost i zahvalnost.
Kako je provodio vrijeme dok je bio sam?
Kako koji dan. Bilo je dana kad je njegove papuče dovukao u svoj krevetić. Mirisale su na Prijatelja. Igrao se s njima. Kako završi papuča kad se nestašno štene igra s njima i sami znate. Bilo je dana kada je oštrio zube na kauču, na stolcima, kada je sve što je mogao razvukao po stanu čekajući da čuje poznate korake na stepenicama i ključ u bravi. Tada je veselo skakao, vrtio se u krug, lajao, Prijatelju se oko nogu motao probajući mu pokazati svu ljubav i sve nedostajanje. Tako je dobio ime Jojo. Vjerojatno po Jo-Jo loptici.
Kad je vidio što je nestašni mališan radio dok ga nije bilo, Prijatelj mu je prijekornim glasom govorio: „Đođo, što si to napravio?“ Nije bilo povišenih tonova ni kazni. Gonzo Jojo, naučio je da Đođo radi ono što ne bi smio. Silno se trudio trosjed i stolice izbjegavati. Za papuče nije mogao garantirati.
Prošle su tri godine zajedničkog života. Jednog dana, u njihov život došla je Prijateljeva ljubav. Bio je ljubomoran sve dok ga u krilo nije stavila. Mirisala je na fini parfem i na njemu tako poznati miris. Na psa. Vrlo brzo naučio je da se zajedničke ljubavi dijele. Prijatelj je volio njega, volio je svoju djevojku, a ona je opet voljela obojicu nesebično i bezgranično. S druge strane, on je dobio priliku svoju muškost pokazati. U šetnji s Prijateljicom, istina na lajni ,( što mu baš i nije pasalo), mogao se kao muškarac ponašati, s muškim psima svađati, zaštitnički se prema Prijateljici ponašati i usput, nestašan biti. Jednog dana Prijateljica je maknula zavjese, stavila tabure ispod prozora. Njuškicom priljubljenom uz prozor gleda ih kako odlaze na posao.U vrijeme njihovog povratka s posla, čeka ih na prozoru. Ne treba mu sat.
Nije on Gonzo Jojo. Nije ni Đođo. On je pas Srećko.
Tako je mislio sve do onog jutra kada su kofere u auto stavili i rekli da će se brzo vratiti. Znao je da tako neće biti. Nije bio gladan, nije se želio igrati, nije želio šetati. Dobri su ljudi kod kojih su ga ostavili, ali, samo je jedan dom. Nije želio ponovo ostavljen biti.
****
Jednog jutra tugu je zamijenio osjećaj da su mu Prijatelji sve bliže.Znao je da se vraćaju. Skočio je na stolicu, njuškicu priljubio uz prozor ,čekao....i dočekao.
Oznake: zahvalnost, danost, prijateljstvo-čovjek i pas
26.11.2020. u 22:12 | 19 Komentara | Print | # | ^Svetlost i sjena
Jesenje popodne u igri svjetlosti i sjene.
Svaki čovjek u svojoj cjelovitosti sastoji se od svojeg Ja i Sjene. Sebe prihvaćamo, netko više, netko manje, sa svim onim što jesmo. Sjene ne prihvaćamo, sjene ignoriramo. Unatoč tome one nas prate.
Lijepo je sjediti u sjeni drveta, zar ne? Lijepo je sanjati i maštati u carstvu sjene. Nisu sjene uvijek ono tamno, ono loše. Sve zavisi kako ih doživljavamo. Doživimo ih na pravi način. Slušajmo zov divljine koji je star koliko čovjek i njegovo svjesno. Sanjajmo i maštajmo. Slike sna i mašte duši su hrana.
Pismo neodgovornima
Sivo i sumorno vrijeme. Ljudi pod maskama. Nema sunca ni osmjeha. Provlači se život ovim vremenom kao magle kotlinama. Trudim se pozitivna biti, unatoč tome što sve više ljudi oko mene obolijeva. Htjela ne htjela, strah je prisutan. Mladi idu u školu, djeca rade. Jedna kćer boležljiva i osjetljiva u prosvjeti. Druga trudna. Dvojčeki:))Koliko radosti , toliko opreza i straha.
Zadnjih dana često sam u bolničkom krugu. Tamo gdje mogu, odnesem uzorke, odem po nalaze(one koji se još uvijek ne šalju liječniku). Bolnički krug je gradilište, u bolničkom krugu su šatori za oboljele. Neki dan stojim u nesretnom redu za trijažu. Bolničkim krugom, dvoje u skafanderima vozi nesretnika koji je preminuo. Sumorno vrijeme. Jeziv prizor. Pitam se, kako smo od zelene zone došli u sam vrh oboljelih oboljelih u Europi!? Neodgovornost i nepoštivanje mjera, koje su u našem slučaju, kako kaže Čačić, kamilica. Ovaj put se slažem s njim ,uz napomenu da ni jedne mjere neće učinkovite biti ,ako i dalje budemo neodgovorni.
******
Pišem pismo svima onima, koji u ovo neviđeno vrijeme misle samo na sebe, na svoje sebično dupe.
Onima, koji nakon posjeta ljekarni i dućanu maske i rukavice bacaju u grmlje, na ulicu, zaboravljajući da će oni i sutra istim ulicama proći, na ista vrata pokucati, ne znajući, da ih s onog jučer bačenog, možda ,virus vreba. Virus koji ne bira vjere ni uvjerenja, boju kože ni opredjeljenja, imanja i neimanja.
U školu se, vidjeli smo na proljeće, može i on line. Virus je u školama. Profesori i svo pomoćno osoblje obolijevaju. Nastava se malo odvija redovno, malo on line. Teško profesorima, teško učenicima. Zašto se ne primijeni obrazac bivše ministrice?
Pitam odgovorne,zašto je na vjerskim događanjima , u zatvorenim prostorima dozvoljeno 50 ljudi?Velika većina ih je rizična skupina. Moliti se može i doma. Sport neće spasiti 50 posjetitelja. Slavlja možemo odgoditi za neka bolja vremena.
Pitam sve one koji za broj novooboljelih obiteljska okupljanja prozivaju, jesu li razmislili o mjerama koje su donijeli, znajući da u svakoj obitelji netko radi, netko ide na sportska događanja, da jedan iz obitelji redovno ide na vjerska događanja, da svaka obitelj ima barem jednog člana u sustavu obrazovanja.
Raditi se treba i mora. Poštujmo , budimo zahvalni svima onima koji rade. Pomozimo, svi zajedno medicinskom osoblju, pomozimo, jedni drugima.
Previsoka je cijena neodgovornosti i neposluha. Svaka kazna je preblaga. Zdravlje i život nemaju cijenu.
Svi oni kojima teško pada ograničena sloboda kretanja, neka jedan dan budu u ambulanti, u bolnici, na respiratoru. Neka posjete sve one koji su rizična skupina, neka pogledaju u oči onima koji se s teškim bolestima dugo bore, koji cijene život, koji se nadaju, koji do liječnika ne mogu. Možda će tada , opasnost koja svima jednako prijeti, ozbiljno shvatiti.
Pitam sve neodgovorne, jesu li prolazeći pokraj zdravstvenih ustanova, sreli trudnice? Jesu li se upitali kako one doživljavaju i proživljavaju ovo korona vrijeme? O čemu razmišljaju? Pitamo li se svi zajedno, kakav će biti svijet u kojem će se djeca roditi?
Pišem pismo svima onima koji vrijeđaju i omalovažavaju djelatnike čistoće, trgovce, mesare, pekare...sve one koji rade. Onima, koji misle da su bogom dani. Pitam ih, dok umjesto zahvalnosti, ispod maske, pokazuju svoje pravo lice, jesu li svjesni da svi imaju one koji ih vole, kojima su dragi,one koji ih doma čekaju'. Pitaju li se, (dok se razbacuju ružnim riječima i bahate), jesu li umorni i prestrašeni? Jesu li se upitali koliko ih boli neljudskost, bezobrazluci i nezahvalnost? Koliko im znači lijepa riječ i ljubaznost ?
Pišem pismo svima onima koji su materijalno pred moralno i duhovno stavili.
Pitam ih, jesu li konačno naučili da bogatstvo sa sobom, na drugi svijet, ne mogu ponijeti, da s viškom novca u današnje vrijeme, dupe mogu obrisati?
Pišem pismo svima onima koji još nisu naučili da će čovječanstvo preživjeti samo ako zatvorimo vrata sebičnosti, pohlepe i mržnje, a otvorimo vrata humanosti, razumijevanja , ljudskosti i zahvalnosti.
****
Korov ne možemo istrijebiti. Svi zajedno, budemo li čovjek s čovječnošću, budemo li ljudi s ljudskošću, korov možemo suzbiti. I virus pobijediti.
Oznake: virus, mjere, neodgovornost, humanost
15.11.2020. u 12:35 | 13 Komentara | Print | # | ^Legenda o Vodenjaku, ili....
Voljela sam, u ono ,čini mi se davno vrijeme, otići u knjižnicu Vladimira Nazora u Zagrebu na kreativne radionice pisanja. I u ovom čudnom korona vremenu, u knjižnici se stalno nešto događa.
U desetom mjesecu pozvali su one koji žele na scensko-literarnu radionicu: Putovanje usmenom predajom do pisane riječi (Predaja o vodenjaku). Radionicu je, na posebno lijep i nadasve znalački način, vodila: mr. art. Jadranka Bargh.
Putem e-maila dobili smo odgovarajuće materijale, linkove i uputstva.
Novi način, novo iskustvo, nova priča.....
********
Nervozno sam gledala na sat čekajući da se unuci s kupanja vrate. Javili su porukom da se dobro zabavljaju, da ne brinem, da će do deset sati doći. Sumrak se spuštao kad su kao uragan ušli na vrata, preplanuli od sunca i gladni. Poslije tuširanja navalili su na večeru. Mladost i oprez nikad ne idu zajedno. Svake godine Drava i Aquacity uzimaju svoj danak.
Poslije večere zamolila sam ih da odlože mobitele. Pričala sam im o opasnostima u vodi.
- Drava je puna vrtloga i virova, govorila sam, umjetna jezera nastala vađenjem šodera su duboka i tamna. Jako pažljiv treba biti.To je jedna stvar, rekla sam, druga stvar je da se na Dravi i šodericama ne kupa poslije zalaska sunca.
Na zadnje upozorenje su se nasmijali. Premještajući se s noge na nogu nervozno sam rekla.
-Uzmite mobitele, uguglajte o mitovima i legendama u našem kraju, pa ćemo onda razgovarati.
Nakon par minuta prasnuli su u smijeh.
-Gledaj Lukrecija što sam našao, rekao Mateo. Koja bedastoća! Baka, ne vjeruješ valjda u te gluposti!? Djed je u horoskopu Vodenjak. Jesi li ga možda na obali Drave našla!?
-Mateo, ovo je bilo jako ružno, prijekorno je rekla Lukrecija. Ja bih, prema legendi, mogla biti vila Vodenkinja. Naravno, ona koja je lijepa i koja lijepo pjeva.
-Ti jesi bakina vila, rekla sam gladeći duge plave kovrče.
Mateo se ispričao upitno me gledajući.
-Ti si cool baka. Ne razumijem ovo o mitovima i legendama!?
-Ispričat ću vam priču. Na vama je da sami svoj sud donesete.
****
Ivan je bio ribič, Ana, njegova žena, obožavala je biti uz vodu. Voda ju je, kako je pričala, opuštala i umirivala. Ivan ju je često vodio na rijeke, jezera, na more. On je lovio ribu, ona se opuštala i prepuštala svijetu mašte. Jedne ljetne noći došli su na Visoku obalu Aquacityja. Pričali su ribiči kako su se cijela jata Amura danas na sprudu sunčala. Ribičija bi noćas, uspješna trebala biti.
Ivan je zasukao nogavice hlača, zagazio u plićak ,metalne krake zabio duboko u šljunčano tlo. Ana je pripremila štapove s mamcima i naslonila ih na obalu. Ivan je štape vješto bacio u vodu. Kad je olovo s mamcem palo u vodu, tišinom noći ,sitnim valovima do obale prenosilo se, bućććććć....razbijajući se na obali o zid tišine. Kad su se,u tamnim dubinama mamci s olovom smjestili na dno, žinja se zategnula. Ivan je žinju pažljivo otpustio na glatku površinu vode, na štapove stavio indikatore, baterijom osvjetljavajući okolinu. Zagazio je u plićak ispod žalosne vrbe, pokazujući Ani veliko hrapavo deblo zelenim algama obraslo. Dok je na deblo sjedao, govorio je Ani kako je onaj koji ga je dovukao na plićak, dobro napravio.
- Bilo bi zanimljivo, govorio je udarajući rukom po hrapavoj površini debla, da je ribič udicom zakvačio drvo. Koja bi to ribička priča bila?, završio je smijući se.
Vrijeme je odmicalo. Noć se na Visokoj obali spustila do površine vode. Sjene su se šuljale. Zvjezdano nebo u vodi se utopilo otvarajući vrata beskraja. Sjedila je na granici između dva svijeta. Iza leđa, visoki zemljani zid zaklanjao je svjetla grada u daljini. Ispred nje, zrcalila se prostrana,samo naizgled mirna , vodena površina. U dubinama ,voda je između kamenčića izvirala, nježno ih pomicala, strpljivo oblikovala. Voda je pulsirala. Disala. Od daha,tamnom površinom bijela izmaglica se provlačila. Žinja na površini, riba u dubini, je mirovala .Na suprotnoj obali, iza gustog šaša, netko je tugaljivo, anđeoskim glasom pjevao.
-Čuješ li?, sneno je rekao Ivan. Lijepa ljubavna pjesma.
-Aha, zaneseno je rekla zatvarajući oči, prepuštajući se čaroliji noći.
U jednom trenutku , nestvarnu čaroliju noći prekinuo je Ivanov krik.
-Ana! Drvo je živo! Miče se!
Skočila je, uperila bateriju prema deblu.
Ivan se čvrsto držao za vrbove grane. Deblo na kojem je sjedio streslo se, pomaknulo prema dubini i počelo dizati. Sablasno je izgledalo. Divovsko deblo poprimilo je ljudske oblike. Velika glava , bez vrata, na širokim leđima, gustim ,zelenim algama obrasla. Ono što se činilo kao podrezane grane , u ogromne ruke se izdužilo. Ne okrećući lice prema njima, uz nestvaran urlik, u dubine je zaronilo. Visoki val se podigao , svom silinom u obalu udario.
Ivan se panično s vrbe na obalu popeo. Dok se voda smirivala , tugaljiva pjesma je utihnula. Ivan je bez glasa rukom prema vodi pokazao. Iz šaša, prema njima, bijela labudica je plivala.
-Istina je, tiho je rekla Ana, dok je tresući se od straha auto otključavala.
-Što je istina? Što je ovo bilo?, histerično je pitao Ivan.
-Ulazi , rekla je Ana paleći auto.
-A štapi i pribor?
-Pusti štape i pribor. Idemo brzo, rekla je dodajući gas.
-Gle, rekao je Ivan , labudica je na obali i maše krilima. I ona se, kao i mi prestrašila.
Ana je šutjela. Kad je s poljskog puta skrenula na asfaltiranu cestu, pogledala je prema jezeru. Bijela labudica nad jezerom je letjela.
Stisnula je gas. Vjerovala je da postoje paralelni svjetovi. Nije vjerovala da žive legende i mitovi. Sve do noćas.
****
-Kad se priča dogodila?, zamišljeno je pitao Mateo.
-Davno, odgovorila sam.
- Čudno, rekao je pronicljivo me promatrajući. Danas smo bili na Visokoj obali. Tamo se ništa nije promijenilo, jedino, ispod vrbe debelog debla nema.
- Zemlja i voda su svjedoci postojanja.Ljudi su prolaznici kroz vrijeme.
Zaljubljena Lukrecija s osmjehom je pitala:
-Labudica je bila Vila Vodenkinja!? Ona je iza šaša pjevala?
-Možda.
-Što je bilo sa štapima?, pitao je Mateo.
-Drugo jutro, pričali su stari ribiči, sve je bilo na svom mjestu. Žinja se nije ni pomaknula. Vodenjak je, prema predaji, čuvar svega što u vodi živi.
-Prema onome što si ispričala,što na stranicama piše, čini mi se da je Vodenjak dobričina za koga vile i sluge rade,dok on u plićaku spava, ironično je završio Mateo.
-Možda je ribe,što su se taj dan na sprudu sunčale čuvao?,rekla sam.
Lukrecija se pospano digla, dala mi pusu i otišla na spavanje.
Mateo je sjedio okrećući mobitel u ruci. Gledajući me u oči pitao je:
-Kad ste ti i djed prestali ići na ribičiju?
-Prije vašeg rođenja.
-Aha. Mogla si nam priču i drugačije ispričati. Preveliki smo za bajke.
-Istina, rekla sam grleći ga, zato sam priču ovako ispričala.
Hvala gospođi Bargh i djelatnicima knjižnice:))
Život sa one strane
Tek kad sami doživimo , radosti, strahove i gubitke, možemo pričati o istinskom razumijevanju ljudi.
Danas je sve drugačije bilo. Odmaku od živih, i onih koji nisu s nama, učimo se na teži način.
U sjeni uredno podrezanih čempresa, tu, u miru , počivaju naši dgragi . Oni su dio vječnosti. Mi smo dio njih koji koračamo dalje stazama života koje su oni utabali.
Danas su uz njihova počivališta obitelji, koje sa puno pažnje i ljubavi, na tihi dom stavljaju cvijeće i sa posebnom pažnjom pale svijeće.
Cvijeće ..., da okite njihov tihi dom, svijeće da gore, da njihova svjetlost duši osvijetli put.
Nekada , u vrijeme dok nije bilo lampaša, na posebno napravljenom limenom podlošku ili stalku, palili smo deblje bijele svijeće.
Mama bi paleći svijeću , uvijek uz neku lijepu riječ, napomenula kome je svijeća namijenjena.
Onda smo u miru stajali , gledali kako svijeće gore i naravno , razgovarali o nekim stvarima iz života dok su , dragi ljudi bili sa nama.
Onda je mama znala prekinuti razgovor i reći, ah , gledaj kako njegova dušica plače(navela bi ime onoga u čiju je svijeću gledala brišući suze).
Bila sam premala da bi razumjela. Gledala sam i nisam nikoga vidjela. Povukla sam mamu za ruku i rekla da ne vidim nikoga osim nje da plače.
Uzela me za ruku, stavila ispred sebe i objasnila mi.
-Znaš, ovde , u ovom tihom domu je tijelo nama dragih ljudi. To znaš, o tome smo već razgovarale. Ono što ti nisam rekla je da, duša svakoga odlazi u raj. Gore, gdje vječno živi.
Danas, na dan svih Svih svetih, duše nas gledaju. Da bi nas vidjele potrebna im je nježna, treperava svjetlost svijeće. Da bi nam pokazali da su sa nama,plaču suzama svijeće.
Kad pred jutro svijeće budu dogorijevale, duše će se ,mostom koji dijeli ovaj život i vječnost, vratiti u raj. Sutra je Dušni dan, dan kad se duše vraćaju u vječnu svjetlost i život. Ovdje će opet zavladati onaj čudesni mir, u sjeni uredno podrezanih čempresa. Samo će miris cvijeća i dogorjelih svijeća podsjećati da danas, svaki stanovnik najtišeg mjesta na svijetu nije bio sam.
Nikad nemoj zaboraviti da, svi nama dragi ljudi žive u nama, sa nama. To im pokazujemo riječima i djelima. Baš onako kako su nas učili.
Zato duše plaču suzama svijeće. Ne od tuge, nego od sreće.
I danas, kao i prije puno godina, živim ,vjerujem i znam, da su danas, sa onog mosta , sa mnom, uz njihov tihi dom, bile i njihove duše. Tako me mama učila, odrasla sam i živim s tim uvjerenjem.Majka me naučila da tijelo odlazi a duša živi. U paralelnim svjetovima ili životu u tišini. Svejedno. I onda i sad jedino mi je važno da se i ono dalje zove život ...., u kojem obliku ,nije ni važno.
(U potrazi za odgovorima)
****
Danas mi posebno nedostaje majka.
Oznake: paralelni svjetovi
01.11.2020. u 19:08 | 17 Komentara | Print | # | ^