Ljubav kroz riječi jedne žene
Najbolji prijatelji
Taj dan nije skočio na stolicu, nije priljubio njuškicu uz prozorsko staklo ,nije pogledom ispratio njemu najdraže ljude ,veselo repom mašući. Legao je na krevet s glavom na ispruženim nogama. Tužnim pogledom gledao je u vrata, cijelim tijelom reagirajući na svaki korak na stepenicama. Nije se dizao. Nisu to bili koraci koje je čekao. Bilo je nešto više od tuge u pogledu. Je li to bio strah da će ga ponovno ostaviti?
Šest godina prije...
Netko je pod okriljem noći otvorio kontejner, malo dlakavo stvorenje bacio na hrpu smeća i zatvorio poklopac. U tami, trudio se ostati na vrhu smrdljivog smeća. Lajao je želeći (ne)čovjeku dati do znanja da se zabunio, da nije bacio plišanu igračku, nego njega, njihovog (barem je tako mislio), kućnog ljubimca. Čuo je kako se koraci udaljavaju. Drhtao je od zime. Od straha. Neutješno cvilio. Koliko dugo? Ni sam nije znao.
Netko je otvorio poklopac kontejnera. Stisnuo se u kut očekujući hrpu smeća. Umjesto toga, u kontejner se nagnula djevojčica , primila ga u ruke čisteći zalijepljeno smeće s dlake. Zahvalno joj je lizao ruke. Djevojčica je plakala. Otkopčala je jaknu , stisnula ga k sebi da ga utopli. Kad je ponovno otkopčala jaknu bio je u toplom stanu. S tugom i nevjericom promatralo ga je dvoje ljudi. Žena ga je uzela u ruke zatvarajući vrata za djevojčicom. Odnijela ga u kupaonu i dobro oprala. Iako nije volio kupanje, nije se bunio. Sad, kada je mirisno dlakavo klupko, možda će ga udomiti?
U drugoj sobi dočekale su ga dvije znatiželjne kuje. Promatrale su ga,mirisale, ali, ni jedna ga nije, u znak dobrodošlice, majčinski polizala. Ni jedna ga k svojoj zdjelici nije pustila. Možda su samo ljubomorne, nadao se? Brzo je naučio da su i one prošle sličan put, da su ljubomorno čuvale svoje zdjelice s hranom. Dali su mu ime Koma. Mogli su mu bez grižnje savjesti, dati ime Pegula. Tko je vidio da nekog u jednom danu odbace ljudi i vlastita rod!?
Popodne, djevojčica se vratila u pratnji mladog muškarca. Instinkt ga nije varao. Njegove oči bile su pune nježnosti i povjerenja. U njegovim rukama osjećao je sigurnost.Dok su se vozili, Prijatelj ga je pitao što misli o imenu Gonzo? Da je mogao, rekao bi mu da nije važno kako će ga zvati, da je od imena puno važniji topli dom, sigurnost, ljubav i povjerenje. Udobno smješten na mjestu suvozača netremice ga je promatrao veselo repom mašući.
Tako je počeo zajednički suživot muškarca i psa. Prijatelj i on išli su u šetnju. Bez lajne. Na početku, iz straha da ga usput ne zaboravi, hodao mu je uz nogu. Odvajao se samo novi miris pomirisati i teritorij označiti. Tako tri puta na dan. Poslije svake šetnje obavezno tuširanje. Koma čovječe! Tko je vidio toliko puta se tuširati? S vremenom, odmah s vrata išao je u kupaonu čekajući tuširanje. Za svu ljubav i pažnju Prijatelj je zaslužio poslušnost i zahvalnost.
Kako je provodio vrijeme dok je bio sam?
Kako koji dan. Bilo je dana kad je njegove papuče dovukao u svoj krevetić. Mirisale su na Prijatelja. Igrao se s njima. Kako završi papuča kad se nestašno štene igra s njima i sami znate. Bilo je dana kada je oštrio zube na kauču, na stolcima, kada je sve što je mogao razvukao po stanu čekajući da čuje poznate korake na stepenicama i ključ u bravi. Tada je veselo skakao, vrtio se u krug, lajao, Prijatelju se oko nogu motao probajući mu pokazati svu ljubav i sve nedostajanje. Tako je dobio ime Jojo. Vjerojatno po Jo-Jo loptici.
Kad je vidio što je nestašni mališan radio dok ga nije bilo, Prijatelj mu je prijekornim glasom govorio: „Đođo, što si to napravio?“ Nije bilo povišenih tonova ni kazni. Gonzo Jojo, naučio je da Đođo radi ono što ne bi smio. Silno se trudio trosjed i stolice izbjegavati. Za papuče nije mogao garantirati.
Prošle su tri godine zajedničkog života. Jednog dana, u njihov život došla je Prijateljeva ljubav. Bio je ljubomoran sve dok ga u krilo nije stavila. Mirisala je na fini parfem i na njemu tako poznati miris. Na psa. Vrlo brzo naučio je da se zajedničke ljubavi dijele. Prijatelj je volio njega, volio je svoju djevojku, a ona je opet voljela obojicu nesebično i bezgranično. S druge strane, on je dobio priliku svoju muškost pokazati. U šetnji s Prijateljicom, istina na lajni ,( što mu baš i nije pasalo), mogao se kao muškarac ponašati, s muškim psima svađati, zaštitnički se prema Prijateljici ponašati i usput, nestašan biti. Jednog dana Prijateljica je maknula zavjese, stavila tabure ispod prozora. Njuškicom priljubljenom uz prozor gleda ih kako odlaze na posao.U vrijeme njihovog povratka s posla, čeka ih na prozoru. Ne treba mu sat.
Nije on Gonzo Jojo. Nije ni Đođo. On je pas Srećko.
Tako je mislio sve do onog jutra kada su kofere u auto stavili i rekli da će se brzo vratiti. Znao je da tako neće biti. Nije bio gladan, nije se želio igrati, nije želio šetati. Dobri su ljudi kod kojih su ga ostavili, ali, samo je jedan dom. Nije želio ponovo ostavljen biti.
****
Jednog jutra tugu je zamijenio osjećaj da su mu Prijatelji sve bliže.Znao je da se vraćaju. Skočio je na stolicu, njuškicu priljubio uz prozor ,čekao....i dočekao.
Oznake: zahvalnost, danost, prijateljstvo-čovjek i pas
26.11.2020. u 22:12 | 19 Komentara | Print | # | ^