Ljubav kroz riječi jedne žene
Život sa one strane
Tek kad sami doživimo , radosti, strahove i gubitke, možemo pričati o istinskom razumijevanju ljudi.
Danas je sve drugačije bilo. Odmaku od živih, i onih koji nisu s nama, učimo se na teži način.
U sjeni uredno podrezanih čempresa, tu, u miru , počivaju naši dgragi . Oni su dio vječnosti. Mi smo dio njih koji koračamo dalje stazama života koje su oni utabali.
Danas su uz njihova počivališta obitelji, koje sa puno pažnje i ljubavi, na tihi dom stavljaju cvijeće i sa posebnom pažnjom pale svijeće.
Cvijeće ..., da okite njihov tihi dom, svijeće da gore, da njihova svjetlost duši osvijetli put.
Nekada , u vrijeme dok nije bilo lampaša, na posebno napravljenom limenom podlošku ili stalku, palili smo deblje bijele svijeće.
Mama bi paleći svijeću , uvijek uz neku lijepu riječ, napomenula kome je svijeća namijenjena.
Onda smo u miru stajali , gledali kako svijeće gore i naravno , razgovarali o nekim stvarima iz života dok su , dragi ljudi bili sa nama.
Onda je mama znala prekinuti razgovor i reći, ah , gledaj kako njegova dušica plače(navela bi ime onoga u čiju je svijeću gledala brišući suze).
Bila sam premala da bi razumjela. Gledala sam i nisam nikoga vidjela. Povukla sam mamu za ruku i rekla da ne vidim nikoga osim nje da plače.
Uzela me za ruku, stavila ispred sebe i objasnila mi.
-Znaš, ovde , u ovom tihom domu je tijelo nama dragih ljudi. To znaš, o tome smo već razgovarale. Ono što ti nisam rekla je da, duša svakoga odlazi u raj. Gore, gdje vječno živi.
Danas, na dan svih Svih svetih, duše nas gledaju. Da bi nas vidjele potrebna im je nježna, treperava svjetlost svijeće. Da bi nam pokazali da su sa nama,plaču suzama svijeće.
Kad pred jutro svijeće budu dogorijevale, duše će se ,mostom koji dijeli ovaj život i vječnost, vratiti u raj. Sutra je Dušni dan, dan kad se duše vraćaju u vječnu svjetlost i život. Ovdje će opet zavladati onaj čudesni mir, u sjeni uredno podrezanih čempresa. Samo će miris cvijeća i dogorjelih svijeća podsjećati da danas, svaki stanovnik najtišeg mjesta na svijetu nije bio sam.
Nikad nemoj zaboraviti da, svi nama dragi ljudi žive u nama, sa nama. To im pokazujemo riječima i djelima. Baš onako kako su nas učili.
Zato duše plaču suzama svijeće. Ne od tuge, nego od sreće.
I danas, kao i prije puno godina, živim ,vjerujem i znam, da su danas, sa onog mosta , sa mnom, uz njihov tihi dom, bile i njihove duše. Tako me mama učila, odrasla sam i živim s tim uvjerenjem.Majka me naučila da tijelo odlazi a duša živi. U paralelnim svjetovima ili životu u tišini. Svejedno. I onda i sad jedino mi je važno da se i ono dalje zove život ...., u kojem obliku ,nije ni važno.
(U potrazi za odgovorima)
****
Danas mi posebno nedostaje majka.
Oznake: paralelni svjetovi
01.11.2020. u 19:08 | 17 Komentara | Print | # | ^