Ljubav kroz riječi jedne žene
Ljudi i oni drugi
Dok se još može, svaku priliku koristimo za šetnju dravskim poljima. Za dva sata prijeđemo između osam i devet kilometara, birajući različite staze i šumske puteljke.
U zadnje vrijeme, dogodi se da sretnemo usamljene šetače. Dok prolazimo jedni pored drugih uljudno se pozdravimo. Prije ove nesretne situacije , neznanci se nisu pozdravljali.
Je li nas ovo vrijeme naučilo kako nije lijepo dok je čovjek od čovjeka odvojen? Dok su puste ulice, prazne terase, dok se ništa ,osim nemira i iščekivanja vijesti ne događa, dok ste odvojeni od rodbine i prijatelja, lijepo je sresti čovjeka. Neki, istina nepotrebno, sa sigurne udaljenosti pitaju ima li ljudi na putu kojim smo prošli, dodajući kako je njihov četveronožni ljubimac svadljiv. Netko će reći, malo je....ali mene veseli.
To su pozitivne stvari koje sam ovih dana doživjela od ljudi.
Drugo što me veseli je u jutarnjim šetnjama, na livadama ili u blizini šume ,vidjeti srne. Još uvijek plašljive i oprezne, uživaju u slobodi bez previše ljudi.
Puno je onih koji ni danas, ni sutra, ništa neće naučiti. Uvijek su bili i uvijek će biti, ljudi, i onih drugih, ma kako ih zvali.
Šećete li se prilaznim putevima poljima, svakodnevno vidite nove hrpe smeća. Prije ovoga, pretpostavljam noću, ekološki onesviješteni, smeće su umjesto u kante ili na reciklažna dvorišta, odlagali u prirodi. Nema te komunalne službe koja će toliko počistiti , koliko gore spomenuti mogu odložiti. Ako je jedno ilegalno odlagalište počišćeno i stupićima zabranjen prilaz, oni smeće odlažu pokraj stupića.
Prekjučer, na povratku iz šetnje vidimo zaustavljen auto pokraj livade u neposrednoj blizini naselja. Lik iz gepeka vadi smeće i baca na livadu. Vidjevši da mu se približavamo brzo sjeda u auto i stisne po gasu. Trubimo mu kao ludi. Predaleko je bio dok je stajao, prebrzo je vozio da bi stigla vidjeti registarsku oznaku. Počastimo ga s bezbroj epiteta pazeći da ne spominjemo životinje. Grijeh je takve ljude sa životinjama usporediti.
Jučer, na drugoj strani uzoranog polja, na kojoj je vlasnik iskrčio šikaru, uz pozamašan broj raznoraznog smeća, lik mirno vadi smeće , otvara vreće i slaže svoj deponij , slažući prazne vrećice. Za drugu turu, pretpostavljam.
Pod dojmom jučerašnjeg događaja, ljuta kao ris, provučem se na oranicu i glasno pitam lika što to radi? Kako ga nije sram?
Kćerka me stišava napominjući da ništa promijeniti ne mogu, osim naljutiti dotičnu budalu, dodajući kako smo same i da ne znamo s kim posla imamo. Nerado je poslušam, dodajući kako bi se s takvima, s guštom, i fizički obračunala.
*****
Iako ljute i razočarane, nastavljamo šetnju. Na otprilike pola puta dođemo do rukavca na Dravi i drveta pod kojim volim sjesti i odmoriti se.
Čovjeku tako malo treba. Zdravlja, slobode,mira i komadić neba.
Oznake: ljudi, životine, priroda
01.04.2020. u 20:44 | 16 Komentara | Print | # | ^