Ljubav kroz riječi jedne žene
Kišica
Danas su se oblaci nebom zaigrali
Kiša je stvorila lokvice na putu
29.04.2020. u 18:53 | 13 Komentara | Print | # | ^
Portret duše/2
Je li našla odgovore?
Kupuje štafelaj. Slika imaginarne slike univerzuma. Jesu li slike fragmenti regresije, spoznaje ili odgovori? To samo ona zna. Oporavak traje duže. Slika je sve više. Mijenjaju se boje. Po bojama, znali smo da je na putu ozdravljenja.
Svaka bolest, ostavlja ožiljak u fizičkom i trag u mentalnom. Fizički se prilagođavamo, mentalno, možemo ostati tu gdje jesmo, ali, možemo otići i korak dalje. Odlučuje se za art terapiju metodom fraktalnog crteža. Naše tijelo je fraktal u kojem se ogleda svaki organ, a naši osjećaji mali dijelovi u kojima se ogleda cjelina. Crtajući crtež, crtamo sebe, povezujemo misli, osjećaje i tijelo. Crtajući i bojeći fraktale povezujemo se s bićem koje je izvor sreće, veselja, zadovoljstva i duhovnih vrijednosti, naučila je.
Dug je put od crtanja i bojanja dijagnostičkih i korekcijskih, do umjetničkih fraktala. Ne broje se povučene crte i obojena polja. U svijetu linija koje se presijecaju tvoreći veća i manja polja koja ispunjavamo bojama, dolazimo do mjesta gdje misli nestaju, a ostaje duh povezan s Univerzumom. Otkrivamo sebe,mijenjanjem boja, mijenjamo način razmišljanja i postojanja. Učimo se dosljednosti i strpljivosti. Bojama kažemo ono što riječima ne možemo. Trag boje na papiru, otisak je misli i osjećaja. Portret duše.
Kad učinkovitost metode istinski doživimo i osjetimo, možemo krenuti korak dalje. Samo onda kad naučeno dijelimo, kao iskustvo ili spoznaju, učenje ima smisla. Naučeno nesebično dijeli. Pomaže.
*****
Danas sam dobila crtež mandale.Za zdravlje,vitalnost,unutarnji balans, razvijanje strpljenja i intuicije. Odlažem sliku mandale.
Otvaram mapu s njezinim radovima. Pratim trag boje na putu ozdravljenja. Crna boja praznine,tamnoplava boja tuge i depresije, postepeno, mijenja se u ljubičastu boju energije koja teče. Tamno smeđa boja bola i dugo neriješenih problema, prelazi u crvenu boju životne energije, u narančastu i zelenu boju zdravlja, vitalnosti i ravnoteže. Sivu boju nejasnoće zamjenjuje svijetloplava boja, boja neba , mira i stabilnosti. Dopunjuju ih boje pijeska, zlatna i roza boja, boje čiste energije i duhovnosti. Rubovi slika su u srebrenoj boji duše, boji nepreglednih prostranstva.
Prelazim prstima po rubovima slike. Brišem suze.
Uzimam crtež mandale.
Po bojama na periferiji mandale, znam da je upoznala svijet dualnosti, znam da je spoznala vlastite greške i iluzije. Znam da je pustolov koji traži skriveni princip života,skrivenu točku svijesti iz koje zrače sve ljudske kvalitete i sposobnosti.
Gledam geometrijski raspored simbola unutar kruga mandale. Pitam se, koji kvadrat, koji simbol u međuprostoru kruga, drugom bojom, treba pobojati?
Pitam beskrajni Univerzum; „ Koliko portreta duše , za zdravlje, moje dijete treba naslikati?“
Portret duše/1
Danas je bio Svjetski dan knjige. Bez uobičajenog posjeta knjižnicama, polako smo zagazili u Noć knjige. Virtualnu. S prstima na tipkovnici,sa sjećanjima na prijašnje Noći knjige i okupljanja,noćas će, negdje u tišini, pjesnik napisati stih.
Umjesto stiha, podijelit ću s vama priču. Onako, kako ju je život ispričao.
Portret duše/1
Djeca su se probudila. Vrijeme je dignuti se. Temperaturom iscrpljeno tijelo ne sluša. V joj pomaže. Hrabri je. Prvi korak je najteži, naučila je. Polako otvara vrata dječje sobe. Rumeni u licu, veseli i orni za novi dan, izmamljuju osmjeh na umornom licu. Oni su njezina snaga. Oni su razlog za ustrajati i ići dalje. Oblači ih, grli, sprema za vrtić. Maše im s prozora. Šalju joj puse. Duboko uzdahne i obriše suze. Umorno se spusti u fotelju. Na prozoru, stakleni vrč s vodom. Gleda kako se svjetlost odbija od površine vode i lomi na staklu.
Mi smo svjetlost. Život je poput stakla. Krhak i lomljiv. Piše poruku V neka joj kupi kist i boje. Oslikava figurice od stakla. Bojama im je promijenila izgled,udahnula radost.
Tijelo je upozorava. Leži na krevetu. Zna da su boje neraskidivo povezane s fizičkim, emotivnim,mentalnim i energetskim, u svakome od nas. Svaki dan , na novoj podlozi od stakla oslikava cvijeće, anđele, motive koji se sami stvaraju potezom kista. Ne bira boje. Slika onako kako se osjeća.
Zna,sedam je čakri u tijelu, sedam boja u spektru. Na tankim čašama od stakla slika bojama spektra. Oslikano na određenoj temperaturi suši. Prilikom sušenja neke čaše ne izdrže. Pucaju. Dok ih odlaže ,razmišlja kako i ljudski organizam jednako reagira. Jedan izdrži izazove, drugi ne.
Fizički, uz pomoć medikamenata, psihički, uz pomoć.boja,osjeća se bolje. Kreće dalje. Rijeka života, njezin nemirni duh, onaj uspavani pustolov u njoj,ponekad, s orlovima želi slobodno letjeti prostranstvima nepreglednim. Ponekad, samo ponekad,poželi odbaciti ove cipele što je žuljaju i bosonoga trčati zelenim poljima. Vraća se meditaciji.
Za manje od godinu dana život ju je naučio da se lekcije ponavljaju. Ovaj put , u najboljoj namjeri, krivom procjenom struke, kreće u novu bitku. Ma koliko bila svjesna da je njezin put davno u poslanju zapisan, postavlja si bezbroj pitanja. Koja je to karma, iz kojeg života ,na njezinom putu zapisana? Unatoč iscrpljenosti i umoru, želi na regresiju. Svi argumenti , kojih je i sama svjesna, padaju u vodu. M je njezina podrška. Vozit će je na kraj svijeta, odlučila je, ako je to ono što će njoj pomoći. Otišla je po odgovore u Pisu. M ju je do hotelske sobe na rukama nosila. Na Kosi toranj, nije se popela.Nije važno. Ono pošto je došla, s Kosog tornja, ne može se vidjeti!
Je li našla odgovore?
Ako želite, saznat ćete u drugom dijelu priče....
Što mi Blog.hr znači?
Lani sam napisala i objavila crticu:
Svi smo ponekad sami. Usamljeni. Zabrinuti.
Mladi i stari. Bogati i siromašni
sretni i nesretni
ponosni i prkosni
pod teretom života pognuti.
Život je ponekad ,crno bijel........
Je li možda nešto od navedenog, razlog za otvoriti blog? Možda više njih zajedno? Ne znam za druge.
Život nam da, kažu , točno toliko koliko možemo nositi, s čim se možemo suočiti. Što kad tome nije tako? Što kad se umorite od učenja na teži način?
Svatko od nas ima svoj način rješavanja nedoumica , dilema , problema. Moj način bilo je pisanje. Na šalabahtere, u teke. Puno je bilo razbacanih misli i osjećaja. Kad nas životne situacije dovedu u tjesnac, stisnu u procjep, uobičajeni načini samopomoći često ne koriste. Treba probati ono što činimo da se rasteretimo, na drugačiji način. Tako je i meni kćer ,2014. godine , preporučila da pišem na blogu.Poslušala sam je.
Pisala sam i objavljivala moje razbacane misli. O bloganju ništa nisam znala. Učila sam uz pomoć dragih ljudi. S vremenom sam naučila da i bloganje ima svoja pravila. Ono što mi je dalo podstrek da ustrajem i ne odustanem od pisanja na blogu , su ljudi. Riječi. Iza nicka, brzo sam naučila, su ljudi sa svojim mislima, nedoumicama i dilemama. Sretni i nesretni, radosni i sjetni, zaljubljeni i oni koji ljubav sanjaju.
Kako u reali, tako i ovdje, različiti smo. Različitosti su ono iz čega učimo. Ni ovdje, kao i u stvarnom životu, nismo pošteđeni sukoba različitih mišljenja, stavova i uvjerenja. U takvim situacijama, odmaknem se. Ne miješam se, ne zato što ne bih imala što reći, nego jednostavno zato što mislim da nema smisla usklađivati mišljenja s ljudima koje ne poznajem, koje ne mogu , dok raspravljamo, gledati u oči.
Ovom prilikom pozivam sve one koji su, iz različitih razloga, prestali objavljivati, neka se vrate. Nedostaju.
Kažu da se uvijek nađemo u pravo vrijeme , na pravom mjestu. Tako sam i ja ovdje počela pisati netom prije izdavanja zajedničke zbirke blogera. To je ujedno bila i prekretnica u načinu pisanja. Poslije toga objavila sam samostalnu knjigu i zajedničku zbirku s kćerkama. Tri godine kasnije počela sam se javljati na natječaje. Izuzetno sam sretna kad moja priča, ili pjesma, bude odabrana i u zajedničkoj zbirci objavljena. Razlog je jednostavan. Htjeli mi priznati ili ne, svatko od nas, kad nešto objavi, veseli se komentaru, pozitivnom ili negativanom, svejedno. Važno je čuti nečije mišljenje na napisano. U zajedničkim zbirkama to je mišljenje članova žirija, ovdje blogera. Poticaj da pišemo dalje. Istina je da imam materijala za barem dvije knjige, ali ne razmišljam o objavi. Još ne. Sve je više pisaca, sve je manje čitača.
Ovih dana, u napisanom, osjeti se nemir i tjeskoba. Način života koji se uvelike razlikuje od onoga na kojeg smo navikli, polako uzima danak. Postajemo nestrpljivi i nervozni.“ Fotografi svih zemalja, naoružajte se“, Udruga Vjekoslav Majer", prvi fotografijom, drugi poezijom , pomažu nam, barem na kratko, maknuti se od korone. I ova anketa, potaknut će svakoga od nas da damo odgovor na postavljeno pitanje. Netko duži, netko kraći. Važno je pisati i čitati.
Ovdje možemo i jedno i drugo. Hvala Blog.hr-u
Oznake: bloganje
21.04.2020. u 18:35 | 13 Komentara | Print | # | ^Rijeka
Samo naizgled miruje. Rastegla se od obale do obale. I teče. Tamo gdje još prirodne obale ima, slikar će naslikati sliku, pjesnik će napisati pjesmu, mladost će probuditi ljubav, umorni se odmoriti.
Idilična slika prirode brzo se mijenja. Zaboravio čovjek da obala pripada rijeci.
Kad na obali postane tijesno, čovjeku nije problem betonsku konstrukciju u vodu staviti i kućicu napraviti.
Teče rijeka dalje. Ne oplahuje obale. Udara i sudara se sa svim onim što je čovjek na obale stavio. Usput odnosi sve ono što čovjek na obalai ostavi. Ono što ne može odnijeti, ono što na obalama ostaje je, ljudska bešćutnost i sebičnost.
Slikar je spremio štafelaj, pjesnik nedovršen stih. Ribič je spremio štape. Idilični mir zamijenila je buka i galama. Rijeka....teče dalje.
Oznake: ljudi i obale
20.04.2020. u 21:22 | 8 Komentara | Print | # | ^#OstaniDoma foto-izazov 2.
Rođendan u doba korone. I što sad?
Ništa. Rođendanski ručak odgoditi za neka bolja vremena. Onda, kad već to bude, umjesto jedne, ispeći dvije torte. Nema slavlja bez pusa i zagrljaja.
U ovo suludo vrijeme, svaki dan bez oboljelih je rođendan. Tako ga trebamo doživljavati i tako se ponašati.
Na rođendan, stigla mi je prekrasna čestitka
sl. fraktala Marina
I slika
sl. Maja
Hvala mojoj djeci:))))
Za par dana Marini je rođenda. Umjesto slike, (stvarno ne znam slikati) stih ću joj napisati. Onda ćemo zajedno, kad sve ovo prođe, rođendane proslaviti. Zato ću, kako sam rekla, dvije torte ispeći.
Oznake: rođendani u doba korone
19.04.2020. u 23:30 | 6 Komentara | Print | # | ^Malo kretanja, previše razmišljanja, premalo pisanja
Ovih dana, vremena za pisanje imam na pretek. Unatoč tome, nikad manje nisam pisala. Pišemo onako kako se osjećamo. O tome kako se osjećam , kad svakog muče isti nemiri, slutnje, strahovi...iste brige, nemam potrebu pisati. Kad imam priliku, umjesto riječima, ovjekovječim ljepotu trenutka slikama.
Kad već ne pišem, zovem sve one koje dugo nisam čula. Na kraju, uvijek je nezaobilazna tema, na žalost, naša svakodnevica. Virus danas i posljedice sutra.
Iz skučenosti četiri zida odlazim u šetnju poljima. Prolazim zaraslim šumskim puteljcima.
U miru i tišini, razmišljam o čovjeku koji se brzo prilagođava novonastaloj situaciji. Koliko je virtualni svijet dobrodošao u ovo vrijeme, sa dozom opreza i straha, razmišljam o čovjeku sutra. Hoćemo li se , kako i na koji način, vratiti životu prije karantene? Hoće li se, i ovako otuđen čovjek od čovjeka, još više otuđiti? Što će se dogoditi s radnim mjestima, pravima na slobodu kretanja i mišljenja?
Dok se čujem s mojim srednjoškolcima, čini mi, se da njima najteže pada ograničenje kretanja.. Nedostaju im prijatelji, nedostaje im škola, nedostaju im druženja i izlasci. Kažu moji srednjoškolaci kako će se , kad sve ovo sve prođe, s pjesmom u šest dizati i u školu ići. Sada , kad im je njihovo virtualno odrastanje jedini prozor u svijet, nedostaje im sve ono što smo (mi odrasli, promatrajući uh) mislili da im nije zanimljivo. Vrlo brzo, na teži način, život ih je naučio pravim vrijednostima.Svako ograničavanje( i ovo danas neophodno potrebno za preživljavanje) je sputavanje. Svi ga na sličan način doživljavamo i proživljavamo.
Ovih dana često se sjetim događaja i priče iz odrastanja. Brat i ja ,ulovili smo ptičicu, donijeli je doma, u nadi da ćemo je staviti u krletku i pripitomiti. Majka nam nije rekla ni može, ni ne može. Dok smo ushićeni sjedili s uplašenom ptičicom u rukama, majka je sjela preko puta nas i priču nam ispričala:
„Uhvatio čovjek pticu. Doma je donio.U krletku stavio. Da mu krasi dom, da pjeva.
Ptica mu govori:
Moja krila za let su stvorena
moj život prostranstva su nepregledna
moje gnijezdo je u krošnjama.
Ja pjevam tamo gdje sletim.
Slobodna.
Nema pjesme bez slobode.“
Nakon priče majka se nasmiješila, značajno nas pogledala i otišla vani. Prvotni osjećaj sreće i ushita, zamijenio je osjećaj krivnje. Dok smo ptičicu puštali,, osjetili smo olakšanje.
****
S olakšanjem ću, kad sve ovo prođe, manje slikati, više pisati.
Oznake: razmišljanja
16.04.2020. u 12:57 | 18 Komentara | Print | # | ^Raskoš bjeline
U mirisnoj bjelini zujanje pčelica.
Zelenu livadu zabijelili cvjetovi maslačka. Vjetar ih diže ih i nosi. Za ispunjenje želja.
Oznake: ljepota u bijelom
13.04.2020. u 16:50 | 9 Komentara | Print | # | ^Molimo, svatko na svoj način
Proljeće. Radost rađanja. Ljepota življenja zove na buđenje.
Dolinom duša sjene se provlače.Strah u oku treperi.
Okus prolaznosti.
Slažemo slagalicu.Dan za danom.Udah za udahom.
Život!
Bespoštedna borba za preživljavanje
virus napada,čovjek se brani.
Sve jednako boli neposluh i nebriga
sebičnog pojedinca.
Duhovno se uzdiže.Ljudskost se rađa.
Prekasno, ili točno na vrijeme,
svjesnost otvara vrata
spoznaji jednakosti.
Boja kože, vjera ni uvjerenja
ništa ne mijenja.
Čovjek je čovjek, život je život.
Molimo danas i sutra,i sve dane koji dolaze
svatko na svoj način,
za sve bolesne ljude svijeta
za zdravlje,
molimo za Život.
*****
Proljeće. Radost rađanja. Ljepota življenja zove na buđenje.
Svim ljudima na svijetu, slavili Uskrs ili ne, želim zdravlje, bolesnima da ozdrave, da bolesti više ne bude. Da ne bude samih, osamljenih, izoliranih. Da ne bude tužnih. Vrijeme je da strepnju i nemir, zamijeni radost.
Molimo, svatko na svoj način, da sve ovo prođe.
Oznake: svim ljudima
11.04.2020. u 21:45 | 20 Komentara | Print | # | ^Zelene nijanse
Oznake: zeleno proljeće
06.04.2020. u 20:23 | 19 Komentara | Print | # | ^Što ćete prvo napraviti kad sve ovo prođe?
Ovih dana , na vrh glave mi je čišćenja, ribanja, dezinficiranja. Pun mi je nos mirisa dezinficijensa. Za popravljanje mirisa pečem nešto slano, ili nešto slatko. Da dom miriši onako kako treba. Na dom.
Vani, gledam nebo. Između tamnih oblaka pojavi se sunce i komadić vedrog neba.
Kao naznaka ljepšeg vremena. Kao nada.
Tamne oblake vjetar odnese. Ostaju bijeli,pahuljasti, razigrani oblačići. Kao radost. Kao život.
Priroda nas uči svemu što zna. Proći će ovo sivo, tmurno i sumorno vrijeme za čovjeka i čovječanstvo.
Razmišljam....što ću prvo napraviti kad sve ovo prođe?
Sva sredstva za dezinfekciju, spremit ću u posebnu kutiju i čišćenje dovesti u normalu. Onda ću zagrliti i dooobro ispusati drage ljude. Ne može čovjek sretan biti bez zagrljaja i dodira.
A vi? Što ćete vi prvo napraviti kad sve ovo prođe?
Oznake: dezinfekcija, priroda, želje
03.04.2020. u 16:35 | 30 Komentara | Print | # | ^Ljudi i oni drugi
Dok se još može, svaku priliku koristimo za šetnju dravskim poljima. Za dva sata prijeđemo između osam i devet kilometara, birajući različite staze i šumske puteljke.
U zadnje vrijeme, dogodi se da sretnemo usamljene šetače. Dok prolazimo jedni pored drugih uljudno se pozdravimo. Prije ove nesretne situacije , neznanci se nisu pozdravljali.
Je li nas ovo vrijeme naučilo kako nije lijepo dok je čovjek od čovjeka odvojen? Dok su puste ulice, prazne terase, dok se ništa ,osim nemira i iščekivanja vijesti ne događa, dok ste odvojeni od rodbine i prijatelja, lijepo je sresti čovjeka. Neki, istina nepotrebno, sa sigurne udaljenosti pitaju ima li ljudi na putu kojim smo prošli, dodajući kako je njihov četveronožni ljubimac svadljiv. Netko će reći, malo je....ali mene veseli.
To su pozitivne stvari koje sam ovih dana doživjela od ljudi.
Drugo što me veseli je u jutarnjim šetnjama, na livadama ili u blizini šume ,vidjeti srne. Još uvijek plašljive i oprezne, uživaju u slobodi bez previše ljudi.
Puno je onih koji ni danas, ni sutra, ništa neće naučiti. Uvijek su bili i uvijek će biti, ljudi, i onih drugih, ma kako ih zvali.
Šećete li se prilaznim putevima poljima, svakodnevno vidite nove hrpe smeća. Prije ovoga, pretpostavljam noću, ekološki onesviješteni, smeće su umjesto u kante ili na reciklažna dvorišta, odlagali u prirodi. Nema te komunalne službe koja će toliko počistiti , koliko gore spomenuti mogu odložiti. Ako je jedno ilegalno odlagalište počišćeno i stupićima zabranjen prilaz, oni smeće odlažu pokraj stupića.
Prekjučer, na povratku iz šetnje vidimo zaustavljen auto pokraj livade u neposrednoj blizini naselja. Lik iz gepeka vadi smeće i baca na livadu. Vidjevši da mu se približavamo brzo sjeda u auto i stisne po gasu. Trubimo mu kao ludi. Predaleko je bio dok je stajao, prebrzo je vozio da bi stigla vidjeti registarsku oznaku. Počastimo ga s bezbroj epiteta pazeći da ne spominjemo životinje. Grijeh je takve ljude sa životinjama usporediti.
Jučer, na drugoj strani uzoranog polja, na kojoj je vlasnik iskrčio šikaru, uz pozamašan broj raznoraznog smeća, lik mirno vadi smeće , otvara vreće i slaže svoj deponij , slažući prazne vrećice. Za drugu turu, pretpostavljam.
Pod dojmom jučerašnjeg događaja, ljuta kao ris, provučem se na oranicu i glasno pitam lika što to radi? Kako ga nije sram?
Kćerka me stišava napominjući da ništa promijeniti ne mogu, osim naljutiti dotičnu budalu, dodajući kako smo same i da ne znamo s kim posla imamo. Nerado je poslušam, dodajući kako bi se s takvima, s guštom, i fizički obračunala.
*****
Iako ljute i razočarane, nastavljamo šetnju. Na otprilike pola puta dođemo do rukavca na Dravi i drveta pod kojim volim sjesti i odmoriti se.
Čovjeku tako malo treba. Zdravlja, slobode,mira i komadić neba.
Oznake: ljudi, životine, priroda
01.04.2020. u 20:44 | 16 Komentara | Print | # | ^