Lani sam napisala i objavila crticu:
Svi smo ponekad sami. Usamljeni. Zabrinuti.
Mladi i stari. Bogati i siromašni
sretni i nesretni
ponosni i prkosni
pod teretom života pognuti.
Život je ponekad ,crno bijel........
Je li možda nešto od navedenog, razlog za otvoriti blog? Možda više njih zajedno? Ne znam za druge.
Život nam da, kažu , točno toliko koliko možemo nositi, s čim se možemo suočiti. Što kad tome nije tako? Što kad se umorite od učenja na teži način?
Svatko od nas ima svoj način rješavanja nedoumica , dilema , problema. Moj način bilo je pisanje. Na šalabahtere, u teke. Puno je bilo razbacanih misli i osjećaja. Kad nas životne situacije dovedu u tjesnac, stisnu u procjep, uobičajeni načini samopomoći često ne koriste. Treba probati ono što činimo da se rasteretimo, na drugačiji način. Tako je i meni kćer ,2014. godine , preporučila da pišem na blogu.Poslušala sam je.
Pisala sam i objavljivala moje razbacane misli. O bloganju ništa nisam znala. Učila sam uz pomoć dragih ljudi. S vremenom sam naučila da i bloganje ima svoja pravila. Ono što mi je dalo podstrek da ustrajem i ne odustanem od pisanja na blogu , su ljudi. Riječi. Iza nicka, brzo sam naučila, su ljudi sa svojim mislima, nedoumicama i dilemama. Sretni i nesretni, radosni i sjetni, zaljubljeni i oni koji ljubav sanjaju.
Kako u reali, tako i ovdje, različiti smo. Različitosti su ono iz čega učimo. Ni ovdje, kao i u stvarnom životu, nismo pošteđeni sukoba različitih mišljenja, stavova i uvjerenja. U takvim situacijama, odmaknem se. Ne miješam se, ne zato što ne bih imala što reći, nego jednostavno zato što mislim da nema smisla usklađivati mišljenja s ljudima koje ne poznajem, koje ne mogu , dok raspravljamo, gledati u oči.
Ovom prilikom pozivam sve one koji su, iz različitih razloga, prestali objavljivati, neka se vrate. Nedostaju.
Kažu da se uvijek nađemo u pravo vrijeme , na pravom mjestu. Tako sam i ja ovdje počela pisati netom prije izdavanja zajedničke zbirke blogera. To je ujedno bila i prekretnica u načinu pisanja. Poslije toga objavila sam samostalnu knjigu i zajedničku zbirku s kćerkama. Tri godine kasnije počela sam se javljati na natječaje. Izuzetno sam sretna kad moja priča, ili pjesma, bude odabrana i u zajedničkoj zbirci objavljena. Razlog je jednostavan. Htjeli mi priznati ili ne, svatko od nas, kad nešto objavi, veseli se komentaru, pozitivnom ili negativanom, svejedno. Važno je čuti nečije mišljenje na napisano. U zajedničkim zbirkama to je mišljenje članova žirija, ovdje blogera. Poticaj da pišemo dalje. Istina je da imam materijala za barem dvije knjige, ali ne razmišljam o objavi. Još ne. Sve je više pisaca, sve je manje čitača.
Ovih dana, u napisanom, osjeti se nemir i tjeskoba. Način života koji se uvelike razlikuje od onoga na kojeg smo navikli, polako uzima danak. Postajemo nestrpljivi i nervozni.“ Fotografi svih zemalja, naoružajte se“, Udruga Vjekoslav Majer", prvi fotografijom, drugi poezijom , pomažu nam, barem na kratko, maknuti se od korone. I ova anketa, potaknut će svakoga od nas da damo odgovor na postavljeno pitanje. Netko duži, netko kraći. Važno je pisati i čitati.
Ovdje možemo i jedno i drugo. Hvala Blog.hr-u
Post je objavljen 21.04.2020. u 18:35 sati.