Ljubav kroz riječi jedne žene

Malo kretanja, previše razmišljanja, premalo pisanja


Ovih dana, vremena za pisanje imam na pretek. Unatoč tome, nikad manje nisam pisala. Pišemo onako kako se osjećamo. O tome kako se osjećam , kad svakog muče isti nemiri, slutnje, strahovi...iste brige, nemam potrebu pisati. Kad imam priliku, umjesto riječima, ovjekovječim ljepotu trenutka slikama.

Kad već ne pišem, zovem sve one koje dugo nisam čula. Na kraju, uvijek je nezaobilazna tema, na žalost, naša svakodnevica. Virus danas i posljedice sutra.

Iz skučenosti četiri zida odlazim u šetnju poljima. Prolazim zaraslim šumskim puteljcima.



U miru i tišini, razmišljam o čovjeku koji se brzo prilagođava novonastaloj situaciji. Koliko je virtualni svijet dobrodošao u ovo vrijeme, sa dozom opreza i straha, razmišljam o čovjeku sutra. Hoćemo li se , kako i na koji način, vratiti životu prije karantene? Hoće li se, i ovako otuđen čovjek od čovjeka, još više otuđiti? Što će se dogoditi s radnim mjestima, pravima na slobodu kretanja i mišljenja?

Dok se čujem s mojim srednjoškolcima, čini mi, se da njima najteže pada ograničenje kretanja.. Nedostaju im prijatelji, nedostaje im škola, nedostaju im druženja i izlasci. Kažu moji srednjoškolaci kako će se , kad sve ovo sve prođe, s pjesmom u šest dizati i u školu ići. Sada , kad im je njihovo virtualno odrastanje jedini prozor u svijet, nedostaje im sve ono što smo (mi odrasli, promatrajući uh) mislili da im nije zanimljivo. Vrlo brzo, na teži način, život ih je naučio pravim vrijednostima.Svako ograničavanje( i ovo danas neophodno potrebno za preživljavanje) je sputavanje. Svi ga na sličan način doživljavamo i proživljavamo.

Ovih dana često se sjetim događaja i priče iz odrastanja. Brat i ja ,ulovili smo ptičicu, donijeli je doma, u nadi da ćemo je staviti u krletku i pripitomiti. Majka nam nije rekla ni može, ni ne može. Dok smo ushićeni sjedili s uplašenom ptičicom u rukama, majka je sjela preko puta nas i priču nam ispričala:
„Uhvatio čovjek pticu. Doma je donio.U krletku stavio. Da mu krasi dom, da pjeva.
Ptica mu govori:
Moja krila za let su stvorena
moj život prostranstva su nepregledna
moje gnijezdo je u krošnjama.
Ja pjevam tamo gdje sletim.
Slobodna.
Nema pjesme bez slobode.“

Nakon priče majka se nasmiješila, značajno nas pogledala i otišla vani. Prvotni osjećaj sreće i ushita, zamijenio je osjećaj krivnje. Dok smo ptičicu puštali,, osjetili smo olakšanje.
****
S olakšanjem ću, kad sve ovo prođe, manje slikati, više pisati.

Oznake: razmišljanja

16.04.2020. u 12:57 | 18 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (1)
Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Veljača 2024 (2)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (3)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (2)
Svibanj 2023 (4)
Travanj 2023 (3)
Ožujak 2023 (6)
Veljača 2023 (4)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (5)
Listopad 2022 (7)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (3)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (6)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (8)
Travanj 2020 (12)
Ožujak 2020 (10)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading