Ljubav kroz riječi jedne žene
Štrajk liječnika, ili ne!?
Nadam da ga neće biti. Da će njihove zahtjeve, bez štrajka, ispuniti.
Da imamo manjak medicinskog kadra, nije tajna. Da zdravlje nema cijenu, svi znamo.
Kad smo bolesni, svi trebamo liječnika. Istina, na preglede se dugo čeka. Da smanje liste čekanja, kod nas su MR radili subotama i nedjeljama. Teško je s malo osoblja i jednim aparatom, napraviti čudo.
Vjerujem da im nije lako raditi. Ne trebamo se čuditi zašto odlaze.
Jesu li u pitanju plaće i uvjeti rada, ili smo svi, djelomično krivi?
****
Mališani tri dana u vrtić i već su bolesni. Kod pedijatre puna čekaonica i hodnik. Rade cijelo vrijeme. Bez odmora i pauze. Kaže mi sestra, od početka prvog mjeseca, preko stotinu malih pacijenti. Nije ni čudo, jer istovremeno rotiraju rsv, korona, gripa i peta bolest.
Jeste li došli među prvima, ili zadnjima, nema razlike. Doktorica tješi i bodri mališane. Za hrabrost dijeli im medalje i diplome, i ono što im vrati slabašan osmjeh na lice....kiki bombone. Sestra daje injekcije i inhalacije.
Bilo je dana kad smo se, poslije inhalacije i injekcije, vraćali još jednom. Da liječnica vidi je li stanje bolje.
Uz njezinu nesebičnu požrtvovnost, mališanima je bolje. Za takav pristup, ona bi trebala dobiti medalju. Ili barem zahvalnost.
Međutim, umjesto da su roditelji sretni jer im djeca imaju takvu liječnicu, prigovaraju. Problem je, čekati, o čemu ,naravno, pričaju na društvenim mrežama. Kako se sirota žena osjeća, dovoljno govori natpis na vratima; ako ste nezadovoljni, prigovore pošaljite mojim nadležnima, a ne na društvenim mrežama.
I dalje radi s osmjehom na licu. Nadam se da će izdržati i ostati.
Nema novaca kojima se takav liječnik može platiti.
****
Prošli tjedan bila sam kod okulista. Imamo samo jednog liječnika koji obavlja tu pretragu, čekala sam nešto više od mjesec dana. U našim uvjetima kratko. Dođem u naručeno vrijeme, pun hodnik ljudi. Razumljiva mi je gužva. Prvi put uđeš liječniku, razgovaraš, kapa ti oči, sjediš pola sata, pa opet k njemu. Na traženu pretragu.
Što ljudi rade dok čekaju? Ono što najbolje znaju. Prigovaraju.
Jednog, neću reći gospodina, na njegova prigovaranja, pitala sam da li ide raditi.
-Ne, kaže on, u mirovini sam.
-Čemu onda ovakve riječi i ponašanje, pitala sam. Imate sve vrijeme ovog svijeta.
Dotični je, na svu sreću, prestao pričati.
Dođem na red. Za mnom, ljutito ulazi jedna gospođa.
-Doktore, pita, kad sam ja na redu?
-Recite mi kako se zovete, smireno joj odgovori, pa ću vam reći.
Pogleda on papire na stolu i kaže joj da je poslije mene na redu.
-Ali doktore, uporno će gospođa, ja ne mogu čekati.
-Gledajte, i dalje mirno, kaže joj, sad je gospođa na redu. Zato što vi ne možete čekati, neću je poslati vani, i vjerujte, neću skratiti, niti na brzinu napraviti pregled. Ako ne možete čekati, dam vam papire pa se naručite za drugi termin. Brže ne mogu raditi, dodaje. Ne stignem do toaleta, o pauzi neću ni pričati.
-Koliko će trajati pregled?
-Dvadeset minuta.
-Onda ću čekati, kaže dotična i odlazi vani.
Sama sebi, vrijeme čekanja, produžila je za pet minuta.
Pitam se, kome će i kamo ići svi prigovarači, ako nam ode i ovaj mladi specijalist?
****
Novi Hitni bolnički prijem u Varaždinu, izgleda i funkcionira onako kako smo nekad gledali u filmovima. Pacijent se prijavi na šalter. Za pet minuta mog bolesnika zovu. Ulazi u sobu za trijažu. Poslije njega ulaze drugi pacijenti. Njega nema jedan sat. Idem pogledati gdje je. Sretnem liječnicu koja mi kaže da je upravo završio s inhalacijom, dodajući da sačekamo nalaze u čekaonici. Dok čekamo, kaže mi kako su mu napravili osnovni pregled, izvadili krv, napravili EKG, RTG pluća, dali mu injekciju i inhalaciju. Nakon sat vremena, zove nas liječnica i kaže da , na svu sreću, nije za bolničko liječenje. Zahvalimo se i odlazimo.
Prošlo je pola noći. Idemo doma. Iza nas, i dalje, čekaonica se puni. I prazni. Jedni odlaze doma. Druge, na bolničko liječenje, kolicima voze na odjel. Tako dvadeset i četiri sata.
Što rade pojedinci dok čekaju nalaze? Ono što najbolje znaju. Prigovaraju!
****
Kad smo bolesni, iscrpljeni smo. Nervozni i razdražljivi. Bolest, znamo svi, traži strpljenje. Ako očekujemo ljubaznost i pomoć, potrudimo se pokazati strpljenje. I zahvalnost.
Probajmo, osim onog što nas muči, razgovarati s njima. Reći lijepu riječ.
Ponašajmo se onako, kako očekujemo da se prema nama ponašaju. Ako znamo prigovarati, naučimo se i pohvaliti.
Ljudskost i ljubaznost
Jesmo li se otuđili? Jesmo li se s maskama na licu, u klupko vlastitih problema začahurili?
Jesmo li zaboravili brige, radosti i tuge jedni sa drugima dijeliti?
Zašto nas iznenade lijepe ljudske osobine... osmijeh, lijepa riječ, ljubaznost?
Čovjek je emotivno biće. Kako su dan i noć , tako su i ljudske emocije oprečne. Pozitivne i negativne. Promatrajući ovaj crno bijeli svijet razapet između pozitivnog i negativnog, između htjeti i moći, bojim se da se ljudskom rodu dogodila.... ravnodušnost. Gledaju i ne vide, slušaju a ne čuju, svejedno im je....
A , možda i nije?
****
Tražimo zgradu na KBC-u Rebro u kojoj trebamo obaviti pretragu. Krenuli smo ranije, ali uvijek, baš kad ne treba, u Zagrebu upadnemo u gužvu. Nakon godinu dana čekanja ,ne možemo si dozvoliti zakašnjenje. Ono što ne znam, pitam. U krugu bolnice, naravno , osobu u bijelom. Ubrzam korak i dostignem osobu u bijelom.
-Gospodine, imate li minutu vremena?
Hodamo paralelno par koraka. Tada dotični gospodin zastane i pogleda me.
-Vi to mene s gospodine oslovljavate?, pita me i prestaje s odmotavanjem sendviča.
Uz isprike što mu smetam i ometam pauzu u hodu, kažem mu da smo i nekada, u društvu drugova i drugarica, liječnike i pope gospodom zvali i tako ih oslovljavali. Na moju tvrdnju od srca se nasmije i kaže kako on nije gospodin.
-Pitam ga zna li možda u kojoj zgradi rade pretragu na koju smo došli?
Odgovara mi da zna i da će nam pokazati. Dok hodamo pokazuje na zgradu u kojoj radi i priča o zahvatu koji su prije toga radili , dodajući kako imaju još puno posla.
Razgovarajući došli smo do zgrade u kojoj rade našu pretragu. Mladi liječnik nije se zaustavio na ulazu. Ušao je s nama, dopratio nas do vrata, pozvonio, poželio nam sreću i krenuo prema izlazu.
-Još samo jedan trenutak vas trebam . Nisam vam se stigla zahvaliti kako treba, rekla sam.
- Nije to ništa, rekao je. Bilo mi je usput.
-Svejedno, rekla sam. Hvala vam od srca. Želim vam da čitav život budete , kao danas, veseli i nasmijani. I da ostanete ovdje.
-Potruditi ću se, rekao je sa širokim osmjehom na licu,poravnao slušalice i konačno, počeo odmotavati sendvič.
****
Danas dok sam čitala post od lion queen o povećanju plaća za onih 6 posto, sjetila sam se mladog , ljubaznog liječnika. Sjetila sam se jednog izuzetnog liječnika iz jedne od poliklinika kod nas. Otišao je vani na tri godine, pa produžio na još tri. Svima nam je jasno da će tamo i ostati.
Nije teško shvatiti zašto su u drugim zemljama cijenjeni, zašto su pošteno plaćenji. Zdravlje i znanje nema cijenu. Dodamo li tome ljudskost i ljubaznost, svako pitanje je suvišno.
Sjetila sam se i proročanstva indijanskog plemena Cree , koje ljudima kaže:
„Tek kad posiječete posljednje stablo,
tek kad zatrujete posljednju rijeku,
tek kad upecate posljednju ribu,
tek tad ćete shvatiti da se novac ne može jesti“
Čovjek unatoč svemu što se događa ,još uvijek ,proročanstvo nije shvatio.
Indijansko proročanstvo danas, u našim(ne)prilikama u zdravstvu moglo bi glasiti ovako:
Tek kad svi liječnici i sestre odu,
tek kad bolnice zatvore vrata,
tek kad shvate da zdravlje nema cijenu,
tek tada, shvatit će da svi za novac rade,
i da se bez novca danas-ne može jesti.
****
Nadam se da će oni od kojih najviše očekujemo i oni koje najviše trebamo (školstvo i zdravsto), konačno, biti pošteno plaćeni za svoj rad. I ne samo oni. Oni su trenutno vuća tema. Podrazumijeva se da svatko koji radi treba biti pošteno plaćen.
Oznake: ljudskost, ljubaznost, liječnici, zdravstvo
24.09.2019. u 00:51 | 16 Komentara | Print | # | ^