Ljubav kroz riječi jedne žene
Štrajk liječnika, ili ne!?
Nadam da ga neće biti. Da će njihove zahtjeve, bez štrajka, ispuniti.
Da imamo manjak medicinskog kadra, nije tajna. Da zdravlje nema cijenu, svi znamo.
Kad smo bolesni, svi trebamo liječnika. Istina, na preglede se dugo čeka. Da smanje liste čekanja, kod nas su MR radili subotama i nedjeljama. Teško je s malo osoblja i jednim aparatom, napraviti čudo.
Vjerujem da im nije lako raditi. Ne trebamo se čuditi zašto odlaze.
Jesu li u pitanju plaće i uvjeti rada, ili smo svi, djelomično krivi?
****
Mališani tri dana u vrtić i već su bolesni. Kod pedijatre puna čekaonica i hodnik. Rade cijelo vrijeme. Bez odmora i pauze. Kaže mi sestra, od početka prvog mjeseca, preko stotinu malih pacijenti. Nije ni čudo, jer istovremeno rotiraju rsv, korona, gripa i peta bolest.
Jeste li došli među prvima, ili zadnjima, nema razlike. Doktorica tješi i bodri mališane. Za hrabrost dijeli im medalje i diplome, i ono što im vrati slabašan osmjeh na lice....kiki bombone. Sestra daje injekcije i inhalacije.
Bilo je dana kad smo se, poslije inhalacije i injekcije, vraćali još jednom. Da liječnica vidi je li stanje bolje.
Uz njezinu nesebičnu požrtvovnost, mališanima je bolje. Za takav pristup, ona bi trebala dobiti medalju. Ili barem zahvalnost.
Međutim, umjesto da su roditelji sretni jer im djeca imaju takvu liječnicu, prigovaraju. Problem je, čekati, o čemu ,naravno, pričaju na društvenim mrežama. Kako se sirota žena osjeća, dovoljno govori natpis na vratima; ako ste nezadovoljni, prigovore pošaljite mojim nadležnima, a ne na društvenim mrežama.
I dalje radi s osmjehom na licu. Nadam se da će izdržati i ostati.
Nema novaca kojima se takav liječnik može platiti.
****
Prošli tjedan bila sam kod okulista. Imamo samo jednog liječnika koji obavlja tu pretragu, čekala sam nešto više od mjesec dana. U našim uvjetima kratko. Dođem u naručeno vrijeme, pun hodnik ljudi. Razumljiva mi je gužva. Prvi put uđeš liječniku, razgovaraš, kapa ti oči, sjediš pola sata, pa opet k njemu. Na traženu pretragu.
Što ljudi rade dok čekaju? Ono što najbolje znaju. Prigovaraju.
Jednog, neću reći gospodina, na njegova prigovaranja, pitala sam da li ide raditi.
-Ne, kaže on, u mirovini sam.
-Čemu onda ovakve riječi i ponašanje, pitala sam. Imate sve vrijeme ovog svijeta.
Dotični je, na svu sreću, prestao pričati.
Dođem na red. Za mnom, ljutito ulazi jedna gospođa.
-Doktore, pita, kad sam ja na redu?
-Recite mi kako se zovete, smireno joj odgovori, pa ću vam reći.
Pogleda on papire na stolu i kaže joj da je poslije mene na redu.
-Ali doktore, uporno će gospođa, ja ne mogu čekati.
-Gledajte, i dalje mirno, kaže joj, sad je gospođa na redu. Zato što vi ne možete čekati, neću je poslati vani, i vjerujte, neću skratiti, niti na brzinu napraviti pregled. Ako ne možete čekati, dam vam papire pa se naručite za drugi termin. Brže ne mogu raditi, dodaje. Ne stignem do toaleta, o pauzi neću ni pričati.
-Koliko će trajati pregled?
-Dvadeset minuta.
-Onda ću čekati, kaže dotična i odlazi vani.
Sama sebi, vrijeme čekanja, produžila je za pet minuta.
Pitam se, kome će i kamo ići svi prigovarači, ako nam ode i ovaj mladi specijalist?
****
Novi Hitni bolnički prijem u Varaždinu, izgleda i funkcionira onako kako smo nekad gledali u filmovima. Pacijent se prijavi na šalter. Za pet minuta mog bolesnika zovu. Ulazi u sobu za trijažu. Poslije njega ulaze drugi pacijenti. Njega nema jedan sat. Idem pogledati gdje je. Sretnem liječnicu koja mi kaže da je upravo završio s inhalacijom, dodajući da sačekamo nalaze u čekaonici. Dok čekamo, kaže mi kako su mu napravili osnovni pregled, izvadili krv, napravili EKG, RTG pluća, dali mu injekciju i inhalaciju. Nakon sat vremena, zove nas liječnica i kaže da , na svu sreću, nije za bolničko liječenje. Zahvalimo se i odlazimo.
Prošlo je pola noći. Idemo doma. Iza nas, i dalje, čekaonica se puni. I prazni. Jedni odlaze doma. Druge, na bolničko liječenje, kolicima voze na odjel. Tako dvadeset i četiri sata.
Što rade pojedinci dok čekaju nalaze? Ono što najbolje znaju. Prigovaraju!
****
Kad smo bolesni, iscrpljeni smo. Nervozni i razdražljivi. Bolest, znamo svi, traži strpljenje. Ako očekujemo ljubaznost i pomoć, potrudimo se pokazati strpljenje. I zahvalnost.
Probajmo, osim onog što nas muči, razgovarati s njima. Reći lijepu riječ.
Ponašajmo se onako, kako očekujemo da se prema nama ponašaju. Ako znamo prigovarati, naučimo se i pohvaliti.
Baki treba vjerovati-3
Hodao je dravskim nasipom. Treba se sabrati. Misli razbistriti. Odluke donijeti. Odakle god počeo, vraćao se na početak. Nije imao pojma što i kako dalje.
Noć se spuštala. I kiša. Vrijeme je suočiti se s bakom i djedom. U prsima mu postane tijesno.
Dvorišna vrata uz škripu su se otvorila. Pozvonio je i čekao. Čuo je bakine korake i otključavanje vrata. Čvrsto ga je zagrlila i brzo se odmaknula.
-Sav si mokar. Samo ti fali da se još i prehladiš. Presvuci se u djedovu trenirku. Znaš gdje stoji. Čekamo te u kuhinji.
Sjedili su za stolom znatiželjno ga promatrajući. Nije se trebao pitati znaju li.
Djed se digao, iz bara izvadio tri čaše i rakiju govoreći;
-Ovo treba zaliti!
-Za novog člana obitelji, rekla je baka zamišljeno. Prvo se najedi, pa ćemo razgovarati.
Doručak mu je prisjeo, ručak je preskočio i bio je gladan.
Tišinu je prekinula baka.
-Pričaj nam o Emi.
Upitno ju je pogledao. Nasmiješila se.
-Kad se smire i prihvate, zahvali joj. Poštedjela te nepotrebnog ponavljanja.
Sumnjičavo ju je pogledao. Odmahnula je rukom.
-Neću sad objašnjavati , samo ću ti reći, tek kad postaneš roditelj, razumjet ćeš svoje roditelje.
Nije proturječio. Pričao im je kako su se nakon četiri godine sreli, kako je nekadašnja simpatija prerasla u ljubav. Baka se sjećala i nekih događaja iz tog vremena.
-Zašto nisi išao s njom?
-Rekla mi je da je bolje ako ne idem.
-Sirota. Ne bih joj bila u koži, zabrinuto je rekla, mršteći se.
Prekinuo ih je zvuk mobitela. Nakon kratkog razgovora rekao je da mora ići.
-Čekaj, rekla je baka. Zvala te Ema?
-Da. Na autobusu je. Ide za Zagreb. Njezini su joj rekli neka im se makne s očiju. Idem s njom.
-Nikud ti ne ideš. Ni ona. Obuci se, rekla je djedu, uzmi auto i idite na kolodvor po jadno dijete. Onda ćemo sjesti i razgovarati.
Na greškama se uči, znala je.
****
Nekoliko mjeseci kasnije,ujutro, poslije treće smjene, zavukao se u krevet.
Ema se u snu okrenula. Stavio je ruku na trbuh. Mališan je imao jutarnji trening.
-Strpi se još malo, šaptao je naslanjajući glavu na trbuh. Znam da ti je unutra tijesno.
Na zabrinutost hoće li moći i znati biti roditelj, baka je rekla;
-Roditelj se s djetetom rađa i roditeljstvu uči.
Baki treba vjerovati.
Oznake: mladost, ljubav, odgovornost
02.02.2024. u 19:21 | 4 Komentara | Print | # | ^